Ana Horvat, 2018. (foto: Gordana Igrec)
LOVORVIŠNJA je pisana osam godina (s prekidima) i to samo onda kada autorica nije mogla od nečega ili u vezi s nečim što ju je osjećajno prodrmalo napisati pjesmu, uglavnom iz razloga što joj je trebalo više riječi nego što se priliči da sadrži pjesma srednje dužine (dugačke Ana Horvat ne piše!).
Neke su priče iz tuđih života, a neke iz autoričinog. I neke misli su takve. Svi memoarski zapisi su iskreni. Barem se tako spisateljici - kad ih je pisala - činilo. O istini ovdje - nećemo.
ČUDNOVATA ŠTEFA i BEDINERCA
RECITATOR
Ana Horvat: stigle su knjige LOVORVIŠNJE iz tiskare u moje Čučerje! Sve zahvaljujući srednjoškolskoj prijateljici dr. Ani Hirsch Toth-sponzorici, liječnici koja živi na Floridi. Hvala na radosti, Ani od Ane!
PREDSTAVLJANJE knjige memoarskih zapisa i priča LOVORVIŠNJA Ane Horvat održano 26. travnja 2019. u Knjžinici Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5 u Zagrebu. Sudjelovali su Maja Kušenić Gjerek, urednica, Ljerka Car Matutinović, književnica i recenzentica, Slavko Nedić skladatelj, gitarist i pjevač, Urša Raukar, glumica, Draženka Kozjak recitatorica i Ivana Sopta pjevačica. Ana Horvat je - mimo svih pravila i običaja - bila voditeljica predstavljanja vlastite knjige. Ovo će predstavljanje knjige Ana Horvat, između ostaloga, zapamtiti i po tome da je na njemu prvi puta, kao rođendanski dar, izvedena skladba njezinog prijatelja Slavka Nedića (na stihove njezine pjesme IMANJE) pod naslovom "Zauvijek sam tvoja".
Slijeva udesno: Urša Raukar, Maja Kušenić Gjerek, Ana Horvat, Ljerka Car Matutinović, Draženka Kozjak i Slavko Nedić
Ana Horvat na promociji LOVORVIŠNJE sa Zorkinom orhidejom
Ana Horvat na promociji LOVORVIŠNJE sa cvijećem na kraju promocije knjige.
HRT1, emisija VIJESTI IZ KULTURE, 28. travnja 2019 (reprizirana na HRT2 29. travnja 2019.) s predstavljanja LOVORVIŠNJE 26. travnja 2019. u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5 u Zagrebu.
Prvo izvođenje skladbe SLAVKA NEDIĆA (skladatelja, kantautora, gitariste i urednika Katoličkog radija) na promociji LOVORVIŠNJE (za nedavni rođendan Ani Horvat) pod naslovom "Zauvijek sam tvoja", a na tekst pjesme Ane Horvat IMANJE - pjeva Ivana Sopta uz gitarističku pratnju Slavka Nedića.
Tekst uglazbljene pjesme glasi:
u dijelu
u kojemu me imaš
nikada ti nisam
pripadala
zauvijek sam tvoja
onim mojim dijelom
u kojemu me
ne znaš imati
Video snimak Marije HaloGen gotovo cijeloga predstavljanja LOVORVIŠNJE 26. travnja 2019. u Knjižnici Bogdana Ogrizovića.
Slijeva udesno: Maja Kušenić Gjerek, Ana Horvat i Draženka Kozjak
Ana Horvat s knjigom
Slavko Nedić i Ana Horvat
Publika
Ljiljana Grgić (stoji) i Ana Horvat
Slijeva udesno: Ana Horvat, Slavko Nedić i Ivana Sopta
U KNJIŽEVNIM OGLEDIMA Ljerke Car Matutinović (Biakova, Zagreb, 2019.) na str. 115 knjige objavljen je njezin ogled o LOVORVIŠNJI iz broja 654 VIJENCA, 2019., pod naslovom "Memoarska landranja" koji se nalazi u srednjem stupcu ove rubrike
Prikaz Božice Brkan knjige Ane Horvat LOVORVIŠNJA (priče i memoarski zapisi) objavljen na blogu Božice Brkan 15. srpnja 2020.
http://www.bozicabrkan.com/lovorvisnje-ane-horvat-umjesto-kave-15-srpnja-2020/
Književnica i novinarka Božica Brkan
KNJIŽNICA ZA SLIJEPE I SLABOVIDNE, 2020., zvučni zapis cijele knjige Ane Horvat LOVORVIŠNJA, čita Đurđa Otržan.
Višnjini ljubičasti puzavci na mojoj terasi iz uvodnih pjesama LOVORVIŠNJE pod naslovima "Ulica Republike Austrije" i "Višnji Ogrizović" .
U časopisu KOLO br. 3 iz 2015. godine objavljena je priča RECITATOR https://www.matica.hr/kolo/467/recitator-25209/ koja je kasnije uvrštena u knjigu LOVORVIŠNJA i snimljena za emisiju HRVATSKA PROZA Hrvatskog radija (poslušajte snimak na početku ovog stupca).
U časopisu KOLO br. 3/2023., rubrici "Ogledi", objavljen je prikaz Đurđice Garvanović Porobije knjige proze "LOVORVIŠNJA, priče i memoarski zapisi" Ane Horvat pod naslovom "Oporučno pismo Ane Horvat" koji možete pročitati na OVOM LINKU
Ana Horvat ispod svoje dvorišne lovorvišnje s LOVORVIŠNJOM, 2018. (foto: Gordana Igrec)
HRT MAGAZIN, kolovoz 2019., reportaža Jasne Coce s predstavljanja LOVORVIŠNJE.
HRT MAGAZIN, kolovoz 2019., reportaža Jasne Coce "Priče i memoarski zapisi Ane Horvat" s predstavljanja LOVORVIŠNJE.
Ana Horvat dobila je 2021. godine drugu nagradu tjednika za kulturu HRVATSKO SLOVO za prozu (memoarske zapise-priče) BEN i ŠKARE na natječaju "Dubravko Horvatić" (nagrada nosi ime po književniku, osnivaču i prvom glavnom uredniku časopisa). Književna nagrada se dodjeljuju za djela objavljena prethodne godine u rubrikama proze i poezije časopisa HRVATSKO SLOVO. Priče BEN i ŠKARE uvrštene su u knjigu memoarskih zapisa i priča Ane Horvat pod naslovom LOVORVIŠNJA.
Pročitajte priče:
Maja Kušenić Gjerek:
POGOVOR
Ana Horvat – LOVORVIŠNJA (priče i memoarski zapisi)
Ugledna hrvatska pjesnikinja Ana Horvat, autorica petnaestak zbirki pjesama, romana „Podsuknja“ i zbirke priča „Pismopriče“, prevedena na desetak svjetskih jezika i uvrštena u brojne antologije recentne lirike, i sama antologičarka, u svom novom proznom rukopisu „Lovorvišnja i druge novelete“ ponovno nam se predstavlja kao nadasve zanimljiva pripovjedačica, koja s lakoćom drži pozornost čitatelja od prve do posljednje rečenice svojih nadahnutih noveleta.
Ove lucidne pripovijesti, osim što su sadržajno intrigantne, zadivljuju ljepotom jezika kojim su ispričane, u čemu nesumnjivo najvažniju ulogu ima bogato pjesničko iskustvo ove vrsne, punokrvne autorice, koja u samo nekoliko rečenica maestralno oslikava atmosferu i plastično karakterizira likove, da bi na trenutak kasnije ushitila uvidom u mikrokozmos nekog naizgled nebitnog detalja, ili neprimjetno uvela u makrokozmičke prostore metafizičkih promišljanja o pravoj prirodi ljubavi, morala, smisla postojanja ili toploj i neupitnoj nevinosti životinja. Nesumnjiva stvarnosnost ovih priča ne umanjuje njihovu povremenu, gotovo mističnu transcendentost, u kojoj nam se prostori našeg postojanja istodobno ukazuju kao pozornice paralelnih zbivanja, na kojima su često misli odvojene od vanjskih događanja, kao i emocije, stješnjene u egzistencijalnom kavezu, koje svoju slobodu traže u sanjarenju ili ljekovitoj samoći.
Sva ova složenost vanjskog i unutarnjeg svijeta, dobiva u noveletama Ane Horvat skladan i zanimljiv oblik, često tako duboko nezaboravnih pripovijesti, poput soba u koje čitatelj ulazi, ali iz kojih nikad sasvim ne ode duhom, što je uvijek karakteristika samo najvrijednijeg štiva. Ovaj rukopis Ane Horvat zato još jednom potvrđuje visoko umjetničku kvalitetu, koja krasi sva dosad objavljena djela ove autorice i donosi nam još jednu nepotkupljivo iskrenu proznu poslasticu, prepunu poetskih trenutaka u modernom, iskričavo napisanom tekstu, koji baš zbog tog oksimornonskog, prebogatog kontrapunkta, ne može i neće ostaviti ni najizbirljivijeg čitatelja ravnodušnim.
Koprivnica, 2018.
U VARAŽDINSKOM KNJIŽEVNOM ZBORNIKU, svezak 20 iz 2020. tiskan je prikaz ĐURĐICE GARVANOVIĆ POROBIJE pod naslovom "OPORUČNO PISMO ANE HORVAT, Uz memoarsku prozu LOVORVIŠNJA" , Zagreb, 2018. - pročitajte u linku:
Pročitajte recenziju
FOTOALBUMI
(Ana Horvat, memoarski zapis iz LOVORVIŠNJE)
Gotovo sve moje slike iz ranijeg djetinjstva fotografirali su, sukcesivno, mamini hofiranti kojima me, radi alibija, često vodila sa sobom na spojeve. Oni su joj se slikajući mene ulizivali, s nadom da će im radi toga mamica ubrzano i s većom radošću – dati. Njih trojica su mi bili važni. Mama mi je bila mlada i nestašna, a mnogo stariji, bolesni tatek za nju nezainteresiran. Žustro fotografiranje mene od strane maminih dečkih tek odrastajući sam počela shvaćati. U prvoj fazi sam bila uvjerena da sam lijepa, talentirana i zanimljiva im curica. Bilo je tih fotografija nalik na portrete en face i iz profila, u igri u pješčaniku ili na savskom kupalištu (u badekostimu s nepotrebnim grudnjakom), u šetnji Maksimirom, u baletnim pozama; kostimiranih iz razdoblja statiranja u HNK (čak i s žutim perikama), sa životinjama (psima, mačakama, janjetom i kunićem, uz kaveze s lavovima i majmunima u Zoološkom vrtu ..), na moru i šumskim proplancima, u žitnim poljima s makovima itd., itd..
Fotografiranje je, čini se, krajem 40-ih i početkom 50–ih godina 20. stoljeća bilo in. Onaj tko si je mogao priuštiti kupnju foto-aparata nosio ga je u kožnom etuiu ovješenoga oko vrata i djelovao je svjetski! Mamini lukavi dečki su, za brzu predigru, okidali po meni – fotoaparatom. Mamici je, budući da sam bila njezina kreacija, bilo drago i često je hihotala od miline kad su joj hofiranti na spojeve donosili svežnjeve mojih fotografija od prošlih sastanaka. Sebe nije dala slikati, ne znam radi čega, možda se, ipak, plašila da će je muž upitati tko slikao. A što će joj fotografije koje će morati skrivati? Tatek za fotografiranu mene nije pitao ili se ja ne sjećam da ga je zanimalo. Fotkanje mene prošlo je kao normalno: neki prolaznik, prijatelj, susjed, ljubitelj dječice vidio je i uzeo si za trennig-fotomodel slatku djevojčicu Jasnicu! Pa, da, tako je to, zasigurno, ona objasnila mužu, ako je uopće i trebalo.
Prije nego što je postala nasmiješena i servilna sekretarica direktora jednog poznatog i još uvijek postojećeg zagrebačkog uvozno-izvoznog poduzeća, moja mlađahna i vrlo lijepa mamica je radila kao blagajnica u klaonici u Heinzelovoj ulici. Što sam bivala starija sve sam joj više zamjeravala takvo radno mjesto. Često je znala vremenski smještati događaje apostrofirajući: Bilo je to dok sam još radila u klaonici.... Od toga mi je padao mrak na oči. Odmah zamišljala njezine okrvavljene ruke koje broje novce. Ni danas ne mogu shvatiti, iako znam da je bila površna osoba i emocionalno nezrela do smrti, kako je mogla gledati ljupku i prestravljnu (oni uvijek prije klanja znaju da će im se dogoditi nešto stravično) telad, pajceke, janjce itd. kada ih uzgajivači dovode na klanje i gazdama, nasmiješeno, naplaćivati uslugu klanja, deranja kože i tzv. čistu kilažu. I danas joj, a već je odavno mrtva, zamjeram što je nekoliko godina veselo radila na takvom jezivom radnom mjestu i ostala sasvim neopterećena tim strahotama koje je svakodnevno osam sati slušala i gledala, zapravo u njima sudjelovala.
Njezini foto-hofiranti, osim prvoga, čini mi se da datiraju iz vremena koje sam nazivala Sekretarica generalnog direktora. Klaonica je bila prije one dvojice kojih se sjećam, a imam ih u nešto manjoj mjeri i “dokumentirane“.
Moj prvi fotograf bio je inženjer elektrotehnike, šef rasvjete u Hrvatskom narodnom kazalištu. Stari dečko onižega rasta i uskoga, finoga lica s brčićima. Kad iz današnje perspektive gledam njegove fotografije, one su nekako najnježnije. I najrazigranije, bile u kostimima ili ne. Čini mi se da me je volio. I ja sam njega voljela i veselo sam mu pozirala. Uživala sam, poslije, kad ih je sam napravio u svojoj kućnoj mračnoj komorici, gledajući te njegove još vlažne slike. On mi je, uz Anu Roje i Oskara Harmoša čija sam bila učenica, lukavac jedan, namještao uglavnom statirajuće ulogice u predstavama u kojima je trebalo dijete ili djece na pozornici, bilo rasplesane ili samo mirno stojeće-sjedeće. Dok sam ja na pozornici statirala glumeći, recimo, maloga Pinkertona u Madam Butterfly (i uvijek cmizdrila kod završne arije moje kazališne mame radi rastanka s mojim “tatom“ Pinkertonom), on je jednom rukom, valjda, upravljao gumbima i ručicama za reflektore, a drugom pipkao moju mamicu koja je s njim bila iza pozornice, dakle u mojoj blizini kao što bi to činila svaka brižna majka! Mislim da za nešto poduzetnije za vrijeme predstave nije bilo dovoljno vremena, iako bi se skrovitoga mjesta između kulisa – našlo. Zahvaljujući meni, sa šefom rasvjete mamica je imala za muža izvrstan alibi za večernje izlaske, a ja mnoge kostimirane fotografije i zauvijek spremljeni čarobni miris kazališta u nosnicama. Te kazališne fotografije, iako crnobijele i malo starinski kadrirane, i danas su još vrlo zanimljive i djeluju moderno. Na svima sam obilno i kojekako našminkana. Za nastupanje u predstavama HNK-a dobivala sam i honorarčić. Na to je mamica bila vrlo ponosna, no pred tatom je tajila da moju kazališnu lovu uzima sebi za frizera i kozmetičarku. Za siromašno poslijeratno vrijeme bila je, zahvaljujući meni, vrlo njegovana i uvijek, kako se to u Zagrebu kazalo, zrihtana mlada gospođa. To joj je davalo zamaha za nove avanture.
Nakon kazališnog rasvjetitelja naslikavao me je mornar, navodno oficir Jugoslavenske mornarice, iz Boke Kotorske koji je poslovno često dolazio u Zagreb. Katkad u uniformi. Izgledao mi je kao da je ispao iz kazališne predstave, recimo Male Floramy. Bio je visok i vrlo zgodan plavooki Crnogorac. Toga se sjećam jer ga je mama zvala Crni i objasnila mi je da mu je, unatoč plavim rudlekima, dala taj nadimak zato jer je iz Crne Gore. Na njegovo fotografije morala sam malo dulje čekati (da opet službeno dođe u Zagreb), ali i on me je obilno slikao, doduše pretežno s mamicom koja je dominirala kadrom. Ne znam je li imao u Kotoru ženicu i dječicu, no sa mnom, za razliku od prethodnika, baš nije bio impresioniran. Bio je ljubazan, ali distanciran i tretirao me je, više, kao nužno zlo-prirepak što se na slikamo može i vidjeti, tj. osjetiti. Slikao me je i u morskome ljetnom krajoliku pokraj velikoga, bijeloga broda.To je, najverojatnije, bio brod na kojemu je on plovio, a ja sam na trup prove oslonjena rukom, samo što ne padam u more. Imam na sebi preveliku mornarsku majicu, bijelu suknjicu i na uha padajuću mornarsku kapu. Grozno. Na jednoj fotki i salutiram. Sjedila sam, često, na tim morskim slikama prekriženih nogu ili oslonjenih na debeli štik, na onome velikom kamenu za koji se vežu plovila. Crni me je slikao i pokraj nekakvog gumenog čamca do koljena stojeću u vodi u jednodjelom, prevelikom, šarenom badekostimu, sa šljunčanom plažom iza leđa Ta morska serija fotografija govori o tome da sam mamici poslužila kao alibi da me, kao, vodi s prijateljicom Nenom na more, a zapravo .... Da, ima na nekim slikama, uz mamu i mene, i te prijateljice koja mi je ubrzo, nakon ljetovanja, nestala iz vidokruga. Nešto se između nje i mame poremetilo, tko bi znao što, možda se upucavala Crnome. Nena, izblajhana plavuša, koja je na moru postala bjeluša, ostala je zabilježena samo na fotografijama kao neki morski duh. Pomišljala sam da je od silnog superoksida koji je lijevala na svoju prirodnuo crnu kosu, oćelavila pa se nakon povratka u Zagreb skrivala u stanu ili je nosila marame na glavi, pa je više nisam mogla prepoznati. Mamica mi je smrknuto rekla da nije o tome riječ.
Treći moj fotograf bio je direktor velikog i moćnog poduzeća iz Siska. Oženjen i bahat. Mamica ga je upecala radeći kao sekretarica i vrlo mu se sviđala, bio je lud za njom. On me mučio da se uvijek moram slikati uz nešto, naslonjena pokraj nečega, recimo: stabla, klupe, stola, plakata, kuće .... Bio je strašno dosadan i stalno me nečemu učio, a mami je redovito na spojeve donosio darove: cvijeće, bonbonijere, donje rublje i parfeme. S parfemima i donjim rubljem je još išlo kako-tako jer stanu u torbicu, ali buketi cvijeća i velike bonbonijere su nam pri povratku kući uvijek predstavljale problem i kod mene izazivale grizodušje. Naime, mama te bukete i bombonijere nije smjela donositi kući, tati bi postalo sumnjivo. Katkad je neke i odnijela doma ispričavši tati priču kako joj ih je dao u uredu poslovni partner njezinog direktora, no ta priča nije mogla dugo držati vodu, naročito ne kod večernjih sastanaka s tim dosadnim direktorom, maminim sisačkim ljubavnikom, pa smo nakon takvih spojeva (uvijek sam strahovala da će me tata pitati o kakvom se filmu, koji sam s mamom k'o bajage išla gledati, radi) idući prema doma sve te zamamne bukete bacale u ulične košare za smeće, a iz bonbonijera smo na silu, koliko god smo stigle i mogle, proždirale najljepše bonbone nakon čega smo kutije s ostatkom slatkiša - također bacale u kante za smeće ili ostavljale na klupama u parku. Jedanput je golemu bonbonijeru u Jurišićevoj dobila jedna prosjakinja koja je sjedila na pločniku s djetetom u naručju. Nadam se da bonbonima nije hranila ubogo, sasvim malo dijete. Mama je bonbonijeri dodala i kupljen u Italiji crveni kombine koji joj se ili nije svidio ili joj je bilo prekomplicirano za njega izmišljati objašnjenje.
Fotografije koje je provincijski direktor radio, u pravilu, zauzimaju u mojim albumima mnogo mjesta. Svaka skoro pa cijelu jednu stranicu. Uvijek je dao napraviti fotografije u velikom formatu - nek se vidi raskoš! Te su slike kod mene doma, najprije, bile skrivane. Ugurane u presavinute stare novine u WC-u ili ispod kutije s escajgom u kuhinjskoj ladici. Nije mi bilo jasno radi čega. Tata je, izgleda, sumnjao, imao nešto protiv tog gospodina ili velikog formata fotografija? Nešto mu je, svakako, bilo neprihvatljivo, jer se mama (inače hrabrija) vrlo trudila da je tata ne uhvati u petljanju s tim direktorom. Na direkorove fotografijeu formatu razglednice i one još manje – tatek, valjda, nije reagirao. Kasnije su i te plakat-fotografije ubačene u moje foto-albume. Na tzv. direktorskim fotografijama najmanje se sebi sviđam. Ne zato što sam na nekima bez prednjih zubića, već iz razloga što se na svima odurno, nadureno držim. Nisam voljela da me direktor slika, makar mi je kupovao sladolede i nažderavala sam se, silom prilika, njegovih bonbona i namirisavala se njegovim francuskim parfemima i kolonjskim vodama. Mrzila sam se slikati uvijek uz nešto po njegovom izboru i nalogu, a uvijek me je, zdvojnu, baš tako glupo namiještao. Osim toga morala sam gledati u njegov veličanstveni, skupi i komplicirani foto-aparat dok ga je pripremao za slikanje i to, inzistirao je, ravno u objektiv. Ne treptaj!- izderavao se na mene. Slikao bi uvijek vrlo smrknut i koncentriran, sav bi se od važnosti napuhnuo dok je to radio. Na njegovim slikama, valjda, iz navedenih razloga izgledam mrko i ljutito, jer sam takva doista i bila, unatoč mamičinom hihotavom kroćenju i animiranju. Išao mi je prestrašno na živce. Još uvijek mi, i nakon više od 60 godina, bio živ ili mrtav, ide! Ništa sličnoga prethodna dvojica mojih djetinjih fotografa nisu nikada tražila od mene, fotografirali su me ležerno i kao usput, bez terora, a rezulutat je bio znatno bolji.
Ne znam što se dogodilo nakon te trojice. Foto-tragova mojega djetinjstva od strane ostalih, kasnijih mamičinih ljubavnika jednostavno – nema. A bilo ih je. Mislim na, pristojno rečno, mamičine obožavatelje. Zapravo, njihovih foto-otisaka nema u tako raskošnim količinama. Čini se da su bili siromašni. Ima u mojim albumima raznih drugih fotografija: iz škole, s obiteljskih izleta, proslava rođendana itd., ali ulizičkih, alibi-slika mene kao mamine djevojčice-pratiteljice u svim pozama - više nema. Nakon moje desete godine nema više namiještenih ili spontanih zauvijek zabilježenih mladenačkih fotomodelskih trenutaka. Šteta, makar pomišljam kako će, ionako, sve te moje dječje fotografije, zajedno sa desetak albuma u kojima su kronološki poslagane, završiti u smeću. Mojoj kćeri, a osobito unucima, one neće ništa značiti, osim starih kartončića u debelim albumima koji u ladicama i na policama oduzimaju mjesto nečemu drugome, njima važnome. Možda će neke od njih i izdvojiti, a većini crno (bez bijeloga!) se piše! Ne bunim se, to mi je poznato. I sve fotografirane ljubavi, s vremenom, završavaju jednako: prekrivene prašinom u podrumu, na tavanu ili, najčešće, u pepeljarama ili smeću. I nitko za njima ne zažali. Ni za mojim fotografijama neće tugovati čak ni njihovi autori, odavno pokopani negdje na Miroševcu, sisačkom groblju ili pokraj crkvice uz crnogorsko more. One su opravdale, odradile svoju namjenu. A ni mene - koja bih za njima kao za mladošću čeznula - neće biti.
Slike šefa rasvjete HNK, osobito neke koje ću označiti moleći moje nasljednike da budu pošteđene uobičajnog tretmana starih fotografija pokojnika, osobito su uspjele. Znam točno zašto ih posthumno želim spasiti, u cilju čega. Nostalgije radi, eto, jer su osim neosporne umjetničke vrijednosti, bile zametak, putokaz mojih kasnijih usmjerenja i svijetonazora temeljenih na vrijednosti dobrog odabira trenutka. Njegove fotografije, na kojima se doimam radosnom, su me iskadrirale za budućnost, naučile me važnosti prepuštanja Kairosu – bogu sretnog trenutka. Od malena sam, u kazalištu gdje su snimljene, zarana i ubrzanim postupkom spoznala da je život opsjena na koju ne možemo utjecati (ali možemo u njoj uživati), manje-više uspjela kazališna predstava. I tako sam život odživjela. Kasnije sam još shvatila i da je poezija, koju sam oduvijek voljela čitati i pisati, nalik na fotografiju odnosno da je svaka pjesma poput foto-klika, jedan spašeni, neponovljivi, utješiteljski trenutak.
MEMOARSKA LANDRANJA
Ljerka Car Matutinović
Ah, kad bi se moglo tako landrati, bezbrižno se skitati uokolo, provoditi vrijeme u lutanju, a da nikom ne polažeš račune. Još se na jednom mjestu i ne ohladiš, a već krećeš prema drugom. Landranje iz užitka…
U svojoj najnovijoj knjizi Lovorvišnja Ana Horvat s neskrivenim užitkom iznosi svoja sjećanja, mahom autobiografska, u kojima je realnost zbivanja stvarnonosna, a narativni tijek moderno koncipiran u suglasju s bujnim, senzibiliziranim životnim nestašlucima. Naime, autorica se zna svrhovito poigravati s čitateljem, nudeći mu s iskrenom uvjerljivošću splet svojih paradoksalnih viđenja koje je ona znala „udomiti“ u osebujno osmišljenim naslovima: Facebook foto- pjesmarica, Stari panj, Umiranje s Azurom, Pratete, Što mi govori tvoje ostarjelo lice, Bivši dečki (lakrimarij), Rođendansko jare, Lovorvišnja.
Sposobnost pamćenja živahnih, ali i sjetnih dogodovština tih odabranih landranja donosi nam karakteristična obilježja jednoga proteklog vremena i originalnog ambijenta u kojem lutaju neobični i opušteni likovi u ulogama koje im je namijenila spisateljica. Autorica pogovora naslovljena Biti s ljubavi na ti Maja Kušenić Gjerek naziva Horvatovu „punokrvnom autoricom“, ističući njezinu sposobnost uočavanja „mikrokozmosa“ i „makrokozmičkih“ meditiranja o smislu bivstvovanja i o landravoj ulozi ljubavi koja sve to drži na okupu.
Izd. Studio Moderna i vlastita naklada, Zagreb, 2018.
Knjigu mudroslovnih memoarskih landranja naslovljenih Lovorvišnja osvježava fenomen chata i s užitkom koncipiran ironijski odmak: „Pomislih: interpretatorski talent / potencijal za promicanje poezije / Polupoznatoga trebalo bi prenijeti, milom ili silom, krvlju ili spermom, na mlade naraštaje recitatora kako poezija ne bi izumrla.“ (…) Jer, bez vještog, nadahnutog, iskrenog zavođenja publike – poezija će nestati jer će ostati bez publike.“ (Recitator).
Chat kao oblik komunikacije s čitateljem (To Have a Chat), oblik je današnjega globalističkog zamagljivanja u kojem se paradoks lajkanja i nelajkanja dovodi do apsurda: „Zašto se ljudi tako hrpimice javljaju – nude drugim, sasvim nepoznatim ljudima, bez ikakvog pravog motiva, na tom famoznom Facebooku – zahtjevima za prijateljstvom? I kakva su to prijateljstva koja na taj način zadobiju, te mogu li ona zadovoljiti ljudsku potrebu za druženjem i prijateljskom ljubavlju.“ (Facebook foto-pjesmarica).
Eto, i to su svojevrsna „landranja“ s pritajenim užitkom koji osjete fejsbukovci, kad im lajkaju pjesme ili memoarske crtice. Anina knjiga Lovorvišnja (istoimena priča Lovorvišnja, vrsna proza, bogata tjeskobnim landranjem), oblaže neumoljivu samoću nekom vrstom fraze lako ćemo, a sjetna bezbrižnost pruža simboličku mogućnost da se stvari gurnu ispod tepiha. Posebnost Aninih memoarskih zapisa su i pjesme ukomponirane u pripovjedalački chat, pa za kraj malo i poetskog „landranja“. Uživajte!
„Vi ste te pjesme začeli i izgovorili / protiv svih / potom ih svukli / i dvoranom prenijeli / kao zastavu / na koplju“ (Nepoznatom recitatoru).
HINA OTS: "Lovorvišnja će dugo cvasti u našoj književnosti" - promocija nove knjige književnice Ane Horvat
Zagreb (HinaOTS) - Knjiga memoarsko-proznih zapisa ugledne književnice Ane Horvat pod nazivom "Lovorvišnja" promovirana je u petak, 26. travnja 2019., u dvorani zagrebačke knjižnice Bogdana Ogrizovića.
Promociju knjige Ane Horvat počela je voditeljica knjižnice Jasna Kovačević zamolivši najprije "jedan lijepi pljesak za autoricu knjige", a potom obrazložila da s književnicom surađuje godinama, istaknula kako je Ana Horvat u knjižnici Bogdana Ogrizovića održavala pjesničke večeri s dramskim umjetnicima Suzanom Nikolić i Markom Torjancem, te naglasila da "Lovorvišnja" počinje pjesmom posvećenom novinarki Višnji Ogrizović, kćeri Bogdana Ogrizovića po kojemu je ta knjižnica i dobila ime.
Foto: Naslovnica knjige "Lovorvišnja" - u kojoj Ana Horvat s neskrivenim užitkom iznosi svoja sjećanja, mahom autobiografska, u kojima je realnost zbivanja stvarnosna, a narativni tijek moderno koncipiran.
Autorica knjige "Lovorvišnja" pjesnikinja i književnica Ana Horvat osvrnula se na naslov knjige kazavši kako je lovorvišnja "njezino omiljeno stablo". "Imam četiri lovorvišnje: u svojem arboretumu imam posađene tri, a na grobu na Mirogoju me čeka četvrta, zasađena još 1942. godine, koju sama održavam kako bi me čekala", kazala je književnica Ana Horvat.
Foto: Književnica Ana Horvat na promociji knjige "Lovorvišnja"
Promocija je imala i svoj glazbeni uvod. Naime, samo dva dana prije promocije književnica je imala rođendan pa joj je glazbeni urednik Katoličkog radija Slavko Nedić čestitao odsviravši na gitari "Sretan rođendan", a potom iznenadio književnicu svojom skladbom na njezine stihove pjesme pod nazivom "Zauvijek sam tvoja" u vokalnoj izvedbi Ivane Sopta.
Iako je "Lovorvišnja" prvenstveno prozno djelo istinitih priča, u njoj se nalazi velik broj pjesmama, pa je recitatorica Draženka Kozjak na osebujan način interpretirala pjesmu posvećenu pokojnoj novinarki Višnji Ogrizović pod nazivom "Ulica Republike Austrije".
Foto: Slijeva udesno - Urednica Maja Kušenić Gjerek, autorica Ana Horvat i recitatorica Draženka Kozjak
Preuzimajući riječ, urednica knjige Maja Kušenić Gjerek kazala je kako se "nalazi u raju" jer je "uvijek raj zamišljala kao mjesto sa puno knjiga".
"Na današnji dan rođen je Shakespeare, a Ana Horvat u svojim proznim uradcima ima dramatičarskog izričaja i to kao jedna vrsna liričarka. Nema sumnje da je Ana Horvat sam vrh hrvatske poezije. Inače, izlet u prozu se javlja iz potrebe da se 'nešto više' napiše, makar se pjesnici kunu da je poezija iznad filozofije, jer razastire mrak koji filozofija ne može", kazala je urednica knjige Maja Kušenić Gjerek i dodala da je ovo "knjiga priča o ljubavima Ane Horvat i o njezinoj velikoj ljubavi prema životinjama".
Foto: Sudionici promocije (slijeva udesno): glumica Urša Raukar, urednica Maja Kušenić Gjerek, autorica knjige Ana Hrvat, književnica i recenzentica Ljerka Car-Matutinović, recitatorica Draženka Kozjak, gitarist-kompozitor-pjevač Slavko Nedić i pjevačica Ivana Sopta
"O svakoj ljubavi napravila je noveletu kakvu nitko do sada nije napisao. Primjerice o našem pjesniku Zvonimiru Golobu, mojem Koprivničancu, napisala je noveletu kakva do sada nije napisana", kazala je Kušenić Gjerek i dodala kako su to "izuzetno kvalitetne rečenice - produljeni stihovi - poput soba u koje ulazite, a nikad ne izlazite". "Lovorvišnja će dugo cvasti u našoj književnosti", zaključila je urednica Maja Kušenić Gjerek.
Ugledna je književnica Ljerka Car-Matutinovićje izjavila da je "osvrt na knjigu 'Lovorvišnja' izašao u "Vijencu" i da ga je "nazvala 'Memoarskim landranjem'" te dodala: "O Ani sam dosta pisala. Ona ima svoj šarm i to se ne da zaobići."
Foto: Autorica "Lovorvišnje" Ana Horvat i književnica i recenzentica Ljerka Car Matutinović
Kako bi se prisjetili i na druga književna djela Ane Horvat, u pauzi je Slavko Nedić odsvirao svoje kompozicije na stihove nekoliko pjesama iz slikovnice "Zaljubljeno voće i povrće" po kojoj je nastao i mjuzikl kojega je on i uglazbio.
U nastavku promocije "Lovorvišnje" dramska umjetnica Urša Raukar pročitala je memoarski zapis - priču "Čudnovata Štefa", priču o zmiji koja je bila "gmaz pomračenog uma" kako je napisala Ana Horvat. "...Čini se da je moju zmijsku posjetiteljicu mama napustila radi toga što je bila od rođenja mentalno rastrojena, pa s njom ni rođena mati nije mogla na zelenu granu. Ne znam zašto sam joj dala pežorativno ime Štefa. Izgledala je mnogo elegantnije, mudrije, hrabrije nego što takvo ime sugerira... ; ... Ona se ponašala kao domaća životinja, umišljala je da je zmaj-čuvar mojeg kućnog ognjišta. ...", samo je kratki odlomak iz te nadasve zanimljive priče.
Foto: Razdragana publika u prostoru Knjižnice Bogdana Ogrizovića na promociji knjige "Lovorvišnja" Ane Horvat.
Pjesmom "Molitva zemlji" u interpretaciji recitatorice Draženke Kozjak i ponovljenom izvedbom pjesme "Zauvijek tvoja" glazbenog 'dvojca' Slavko Nedić - Ivana Sopta završila je promocija "Lovorvišnje" renomirane književnice Ane Horvat u kojoj se na sebi svojstven način osvrnula i na vlastitu konačnost uz vječno zimzelenu lovorvišnju koja će nadživjeti i nju kao vrsnu, prepoznatljivu i nezaobilaznu spisateljicu u hrvatskoj književnosti.
Izvor: HinaOTS
U KOLU, časopisu Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu br. 4 iz 2019. objavljen je memoarski zapis Ane Horvat "Facebook foto-pjesmarica" iz LOVORVIŠNJE:
Pročitajte memorijski zapis
U časopisu MOGUĆNOSTI br. 1/2 iz 2018. objavljen je memoarski zapis iz LOVORVIŠNJE Ane Horvat pod naslovom "Aorist: Zvonimir Golob"
Pročitajte memorijski zapis
Vijest HINE OTS o predstavljanju LOVORVIŠNJE
Pročitajte članak
