Recenzije i kritike

(Osvrt na zbirku ŠEŠIR S MAKOVIMA u emisiji "Poezija naglas", 3. program HR)

..... Međutim, kada sam naveo da je Ana Horvat bila balerina mislio sam na nešto drugo - što je signirano naslovom - riječ je o formalnometričkoj gotovo normi koju zbirka konstituira. Malo je knjiga pjesama u hrvatskoj književnosti, osim u izrazito dječjem pjesništvu, koje pjesme strukturiraju tako da im je stihovni redak, najčešće, asemantsko-metrička jedinica koju čine, uglavnom, jedna riječ ili njoj asemantsko pridružena prepozicija, tj. jedna sintagmatska cjelina. Takav tip stihovlja, rekao bih, je obično eksploatirao onaj tip pjesništva koji je rabio i prostor stranice kao semantizirajući element, a riječ je o avangardnome pjesništvu s početka 20. stoljeća, od ruskih futurista, Apollinairea, pa nadalje do letrističkoga i konkretističkog pjesništva. U Horvatinom primjeru to nije slučaj. Ono ni intencijski, niti metatekstno nema te ambicije, a to znači da je nešto drugo upravljalo strukturnom logikom, ovaj put naslijeđeno tjelesnom gestom balerine-žene. Ono je imalo, najmanje, tri pretpostavke: prva i najjednostavnija odnosila se na respiratornu činjenicu - riječ je o tehnici disanja, dakako, ona je bila u uskoj vezi s baletnim pokretom i korakom tijela, njegovom fizičkom izdržljivošću i kondicijom, pa se stoga stihovi ravnaju analogno malim baletnim koracima: svaki stih jedan koračić i jedna gesta. Oni dakla naprosto izražavaju geste tijela ili bar imaju takvu intenciju. Na trećoj razini ta je matrica dakako imala posljedicu i na motivskome i tematskome planu. Naime, i na tome sloju razvidno je da pjesme piše žena. Nije, zacijelo, ovdje samo riječ o tome da se motivski inventar skuplja iz svakodnevnih situacija-radnji, obiteljskih zgoda, ljubavnih i partnersko-komunikacijskih životnih praktika. pa se u skladu s tim mogu detektirati različita tematska područja, tipično ženska, nego je ponajprije riječ o odnosu i poziciji ženskoga lirskoga subjekta, njegovoj emotivnoj usmjerenosti ispod kojeg se krije intuicijsko polje. a ne racionalizirajuća instancija kognita, potom igrivosti koja je adekvatna baletnoj igrivosti, nadalje određena mala ironija, mala pobuna, svijest (koja dolazi iz otužno sentimentalnoga polja) o tome da neke stvari, a i kompletni poredak svijeta, ne mora uvijek biti muški uređen, niti da je to najbolji ustroj svijeta, jer mu nedostaje neracionalizirana praksa života. Slikovito rečeno da se život udiše malim i brzim količinama zraka-kisika i da taj ubrzani i povišeni ritam znači život. Takve sitne korake, sitne živote Ana Horvat pronalazi u malome svijetu oko sebe od mačke, psa ili napuštenih haljina do unuka, zapravo smijeha, prvih koraka, sve. Dakle, tjelesnih gesta. Ako u toj lirici treba išta tražiti - a to je upravo ta gesta u stihu - ne samo njegovom semantičkom punjenju i sadržajnome supstratu, nego i u njegovoj sjeni.

Čitatelj će svakako zastati na nekim pjesmama. Ako će kritički određenom dozom cinizma uočiti pjesmicu Jedno gore od drugoga u kojoj je autorica svjesna da piše previše pjesama odjednom pa da, implicite se podrazumijeva, ne mogu sve ni biti dobre, onda će i kritički i običan čitatelj zastati kod Noći, Usamljenosti, Ormara s haljinama, Sajma i drugih, a iznad svega u ponajboljoj pjesmi zbirke Lirski bordel. Tu pjesmu u pravome smislu riječi ispisuje ženski lirski subjekt. U njoj je majstorski i lucidno, gotovo psihoanalitički ispisana istrošenost žene kao ljubavnice, muško shvaćanje strastveno-nerazumnih ljubavnica, blago i humorno su ironizirane životne narudžbe, ali na kraju ostaje jeziva osamljenost i nerazumijevanje, suvišnost i istrošenost takvih životnih proizvodnji kojima, ustvari, nedostaje samo jedan mali poljubac i mala iskrena pažnja. Kao što sugeriraju i pjesme od tih se malih medaljončića i sastoji život. U njemu, naime, ne treba tražiti velike patetične geste koje su zapravo utopijske projekcije, nego pragmatične datosti i svakodnevne ljudske situacije - malo poljupca, a ne samo ruža - rekla bi Ana Horvat.

Danijel Dragojević, 1977.

(...) Dolazak Ane Horvat obogatio je cjelinu hrvatske poezije i vlastitim glasom i s nekoliko antologijskih pjesama. (...).

Zvonimir Golob, 1983.

(...) Poezija Ane Horvat pripada onom dijelu tradicije hrvatske i svjetske poezije koja ne prezire čitaoca i koja ga i bez namjere lako pronalazi iskazom što je dio njene prirode, ne tražeći ni tumača, niti posrednika(...)

Zvonimir Golob, 1983.

(...) Jednoznačno i slojevito, racionalno i iracionalno, izgovoreni slikom ili kolokvijalnim jezikom koji jeziku poezije daje snagu dokumentarnog iskaza, zanos i tjeskoba iz koje viče potreba za drugim, uključuju najbolje pjesme ovog izbora u cjelinu hrvatske poezije koja je o ljubavi govorila manje nego što je mogla i morala, iz razloga koji se protive razlozima njena postojanja.(...)

Zvonimir Golob, 1983.

U prijateljstvu s tradicijom ovaj izbor ne teži simulaciji, ne precjenjuje i ne podcjenjuje čitaoca, ne stidi se vlastite zastave i nudi mu realnost koja je plaćena vlastitim novcem.

Zvonimir Golob, 1983.

(...)Mjera blizine potvrđuje darovitost i osobitost pjesnika, ona je najboljim svojim stranicam, knjiga zrelog pjesnika koji, ravnodušan prema razlozima ove ili one literarne škole, traži i nalazi gradivo u vlastitom životu ispitujući svoj poseban odnos prema realnosti.(...)

Zvonimir Golob, 1983.

(...) Pjesme Ane Horvat nastaju u jednom dahu, bez zagonetnih slika i jezičnih smionosti, napisane su u jeziku sasvim bliskom govornom, što ih čini jednostavnim i široko dojmljivim. One su trenutni zapisi bez utjecaja pjesničkih moda, spontane minijature, ispovjedni lirski tekstovi, iskreni, prepuni svježe energije i životnosti koju u njima lako otkrivamo i koja čitatelja ne ostavlja ravnodušnim.(...)

Ivo Bilankov, 1983.

(...) Ova darovita pjesnikinja, iako diskretno, približuje se protestirajućim tonovima što se čuju u tzv. alternativama feminističkim. (...)

Ivo Bilankov, 1983.

(...) Vječno zakinuto ženstveno (Weiblichkeit) progovara u ovoj zbirci nepatetično, iskreno, ogoljavajuće i, ponegdje, mudro i filozofonosno.(...)

Branko Maleš, 1986.

(....) Pjesnikinja Ana, ispunjena životom, razotkriva svoju prirodu i ne čini to golim umom već cijelim tijelom - ona se proteže na sve što je dostojno njene ljubavi. Senzualna i u tome smislena, neposrednih odslika, poezija Ane Horvat nastaje u ritmu životnih pulsacija kao svojevrsni dijalog s osobnim oblicima ljubavi.(...)

Sead Begović, 1986.

(...) Ana Horvat je pjesnik svoga postojanja. Osvaja superiorna izvedenost (maksimalna iscizeliranost) njezinih stihova.Ove pjesme uživaju u svom imažinizmu. To je ona slikovitost koja vas zahvaća kad gledate kroz sitnozor.(...)

Milivoj Slaviček, 1988.

Iako ne probijaju okvire prepoznatljive pjesničke strukture ovi lirski zapisi, skice i impresije ipak uspijevaju izbjeći klišejima predstavljačkog ispoljavanja emocija i smjelo uvesti otvoreni jezik doživljajnosti. Dakle, riječ je o stihovima koji se lepršavo igraju idejom ljubavi, ali i suvislo procjenjuju i komentiraju kontekst u kome su nastali.

Branka Furlanović, 1989.

Poezija kakvu Horvatova ispisuje, nužno je orijentirana spram čitatelja koji želi i traži identifikaciju s autorom.To je, uglavnom, sudbina intimističkog pjesmopjevanja, a upravo bismo tu negdje situirali našu autoricu. Ne, ona nas ne plaši svojom učenošću, intelektualizmom, konceptualnim zamršenostima, naprotiv, osvaja jednostavnošću i ohrabruje da i sami (terapeutski) posegnemo za pjesmom kao lijekom i utjehom. Više od toga i ne bismo od poezije, zapravo, smjeli zahtjevati.(...)

Božica Jelušić, 1989.

(...) Za Anu Horvat poezija je zaista "put do vlastitog srca". Pišući o ljubljenima i za ljubljene, ona je, često, savršeno svjesna da je poezija ono najbolje što će poslije ljubavi ostati. I premda se ne libi razvijati starinski, skoro petrarkistički koncept ljubavi, ona zna biti gorka, podrugljiva, ubodljiva,"rendgenskih očiju", koje su spremne ljubljeni objekt (subjekt) vidjeti, takoreći, do kostiju. (...)

Božica Jelušić, 1990.

(...) Višnja Ogrizović, poznata novinarka i autor cijelog niza odreda originalno zamišljenih gastronomskih knjiga i Ana Horvat, poznata pjesnikinja i autorica gastronomski sočnih stihova udružile su se u kreativan tandem, pa ova knjiga doista stvorena "udvoje" - već zbog toga predstavlja prvorazredni događaj u ovoj vrsti izdavaštva.

Magda Weltrusky,1990.

(...) Šarm knjige neosporno leži, prije svega, u ideji, koncepciji i pristupu. Zamjerno velik broj recepata pomno odabranih za intimne domjenke u dvoje, garnirani su kao kakva poslastica duhovitim stihovima koji se pjene poput najboljeg šmapanjca. Govore o jelu, a pričaju o ljubavi na nov, ovoj knjizi prilagođen način, sa savjetima kakve su prije dvije tisuće godina davali rimski pjesnici Propercije i Katul o količini poljubaca potrebnih da bi ljubavna kemija dosegla gotovo gastronomski vrhunac. (...)

Magda Weltrusky,1990.

(...) Ovo je knjiga za intelektualce koji cijene originalnost pristupa, gurmane koji znaju što je dobro jelo, veseljake koji mrze i najbolje stvari u dosadnoj ambalaži, posebno zaljubljenike koji bi, u magli zanosa možda pojeli s užitkom sve, ali...zahvaljujući autoricama ove superzanimljive knjige, jesti će lijepo i još ljepše ljubiti. (...)

Magda Weltrusky,1990.

(...) Za razliku od većine tzv. ulazaka u literaturu, za koju je karakteristično rano podređivanje života spisateljskom impulsu (i ambiciji, dakako!), Ana Horvat se literaturi približavala tako što se od nje udaljavala ili se držala na distanci.(...)Iz te distance, naime, izrastaju osobitosti stihova Ane Horvat, napr. nenametljivost lirskog subjekta, samozatajna, suzdržana osjećajnost, odsustvo jezičnih ukrasa, iskrenost u prikazu ljubavnog doživljaja, blaga ironija prema obaveznom rekvizitariju ljubavnog pjesništva, ali i nevino, stidljivo prepuštanje čarima kazivanja o ljubavi. (...)

Josip Pavičić, 1988.,1989. i 1991.

(...)Pjesma Ane (koje nema) ima svoj život, nezavisnost, neograničenu slobodu da nešto bude i da ništa ne bude. Ona se ni na što ne nastavlja, nije početak nečega što se drugdje okončava, ništa ne odražava, niti se čemu izvan sebe podređuje. Može govoriti, ali i šutjeti. Svoju autoricu ni na što ne obvezuje, pa ni na postojanje.Može se shvatiti ozbiljno, ali i ne.Nije napisana za vječnost, nego za trenutak (pišem/da bih se tješila/a ne zato/da mi se/ne zatre trag), dovoljno je daleko od ljubavnog doživljaja da bi mu mogla biti sasvim blizu.(...)

Josip Pavičić, 1988.,1989. i 1991.

Djeluje kao dragocjen ali slučajno nađen predmet, kao slučaj koji može biti dragocjen i kao bivanje koje može biti slučajno. Sadrži vedrinu, sjetu, mudrost i neprikrivenu sumnju u svoju moć.(...) Sve što ima dala joj je Ana Horvat, a Ane Horvat nema. U tome je njezina differlutia specifica.(...)

Josip Pavičić, 1988.,1989. i 1991.

(...)"Male pjesme" uistinu su male: sažete su na nekoliko najnužnijih i, zahvaljujući autoričinom umijeću, najboljih riječi. Sažetost u izrazu, međutim, izvire iz bogatsva misli, dosjetaka, obrata, asocijacija... i mudrosti koja na kraju mnoge pjesme pretvara u efektne aforizme. (...)

Josip Pavičić, 1988.,1989. i 1991.

(...)Novine prodaje strah, srećke nada, a kuharice žudnja za ugroženom ili minulom životnom raskoši. Građa kulinarska i pjesnička, razvrstana je logikom ljubavnih susreta, pa se tako dobivena poglavlja: Poziv na piće, Ručak na travi, Večera uz svijeće, Gorim ljubavi! (...)

Josip Pavičić, 1988.,1989. i 1991.

(...) Recepti su izazovni, savjeti duhoviti, nenametljivi, knjiga je raskošno opremljena i ilustrirana, a kao reklamni slogan mogao bi poslužiti Anin savjetuljak... (...)

Josip Pavičić, 1988.,1989. i 1991.

(...) Recite to ili vlastitim ili, ako nikako drukčije, najjačom od svih, ljubavi prema hrani, nekako posebno dinstanim srcem s malo slatkim i malo gorkim štihom, ili posve žestoko, ljubavno. Ako je ljubav i prošla kroz želudac, da znate, svejedno dobra hrana raduje srce. A kaže Anin savjetuljak... uvijek se pod stolom dodirujte koljenom. Što ja mogu kad je, po tvrdnji moga iskusnijeg kolege Mandića erotski govor počeo kao govor o jelu, a što se, kaže, pokazalo kao duboko simboličko sporazumijevanje. (...)

Božica Brkan, 1993.

(...) Oni koji vole poeziju Ane Horvat vole je zbog njene specifičnosti. Ta je poezija ponajprije - čovjekolika, naoko nepretenciozna, lapidarna, mala konverzirana ljudska priča. Iako u knjizi kojoj sam urednik ima popriličan broj pjesama, za njih je pjesnikinja upotrebila neusporedivo manje riječi nego što bi mnogi drugi pjesnici. Ana Horvat riječ - cijeni.(...)

Branimir Donat, 1993.

(...) U pitanju kontekstualizacije poezije Ane Horvat u suvremeno hrvatsko pjesništvo mislim da joj pripada mjesto u prostoru koji je mnogo manje napućen od ovoga drugoga. Mnogo veći broj pjesnika njeguje poeziju, moglo bi se reći formaliziranu, vezanog stiha, hremetičnoga izraza, poeziju koja se, zapravo, jako trudi oko toga da o stvarima o kojima želi govoriti ne govori direktno, da ne govori neposredno, nego govori uvijek preko nečega. Preko metafora, asocijacija, preko neke teške forme.(...) Kod Ane Horvat susrećemo se s poezijom koja se usuđuje i ne srami se o mnogim stvarima govoriti neposredno, direktno. O općim, običnim, svakodnevnim stvarima. Zbog pespektive osobnosti iz koje je napisana ova zbirka, pjesme koje su napisane osobno - za nas se pokazuju osobitim. (...) Ono što pripada svakodnevici, mogli bismo reći i rađanju banalnosti, zapravo je iskustvo koje dijelimo svi mi. U ovoj se zbirci susrećemo s pjesničkim postupkom - kako ono što je svima zajedničko učiniti osobnim i kako na temelju toga od te poezije učiniti nešto osobito.(...)

Andrea Zlatar, 1993.

(...) Kod Ane Horvat susrećemo se s poezijom koja se usuđuje i ne srami se o mnogim stvarima govoriti neposredno, direktno. O općim, običnim, svakodnevnim stvarima. Zbog pespektive osobnosti iz koje je napisana ova zbirka, pjesme koje su napisane osobno - za nas se pokazuju osobitim.

Andrea Zlatar, 1993.

(...) Ono što pripada svakodnevici, mogli bismo reći i rađanju banalnosti, zapravo je iskustvo koje dijelimo svi mi. U ovoj se zbirci susrećemo s pjesničkim postupkom - kako ono što je svima zajedničko učiniti osobnim i kako na temelju toga od te poezije učiniti nešto osobito.(...)

Andrea Zlatar, 1993.

(...) Po strani od sintagme "muško i žensko pismo", ova nam pjesnikinja pokazuje kako se pametno, obrazovano, jezgrovito i ujedno osjećajno može o svemu napisati pjesma, a da se bude svoj, ne povodeći se za priznatim, uglavnom muškim, uzorima. (...)

Jelena Butković,1994.

(...) Pjesnikinja piše pod pseudonimom jer njezina okolina, ni kućna ni uredska, ne drži pjesništvo ozbiljnim poslom. Ali oni koji pišu znaju da to moraju činiti i često je papir jedini sugovornik, lijek, očišćenje.(...) Nižući tako knjige Ana Horvat reda nisku svoje pune umjetničke i životne zrelosti, zaključujući:Ne kaži mi/ništa/sve sam već čula/sve su mi govorili/ budi/, sažimajući svoja iskustva i ne odustajući.(...)

Jelena Butković,1994.

(...) Ova knjiga-slikovnica pruža nam obilne razloge za smijeh na koji smo gotovo zaboravili.(...) Riječ je o izvanrednoj, izvanserijskoj knjizi-slikovnici, koja će, nadam se, nadglasati staromodne mrgude, a privući zaljubljenike duhovite igre riječi, crteža i boja. Humanizirane preobrazbe voća i povrća, smiješnost njihovih tipično ljudskih "slabosti" izmaštana je u ovoj knjizi-slikovnici na razigran, gotovo hedonistički način.(...)

Ljerka Car Matutinović, 1994.

(...) Ironijski odmak u pjesmama Ane Horvat nadahnut je i lucidan, prožet vedrinom i opuštanjem. Ljubavne "boljke" voća i povrća neobične su i neočekivane (...)Najlucidniji i najzamamniji, gotovo čulno opipljiv u osjetilnom prostoru pjesme, jest duhovito sročen osvajač lubenice. (...) Ova odlična ljubavna pjesma bokačovski je razigrana, slojevita, ali i ljudski topla i prepoznatljiva. Ilustracije Nevenke Macolić poseban su užitak.Svojom igrom boja i odličnim crtežom žive puninom osebujnog svijeta, koji može stvoriti samo umjetnik-autor s osobitim smislom za detalj. (...)

Ljerka Car Matutinović, 1994.

(...) Jednom riječju: ZALJUBLJENO VOĆE I POVRĆE pruža ugodu smijeha i vedrine. Malima će podariti radost otkrivanja prirode i njenih darova, desetogodišnjacima tajnovitosti i začudnosti prvih ljubavnih čarolija, a i odrasli će doći na svoje! (...)

Ljerka Car Matutinović, 1994.

(...) Gotovo da i nema knjiga-slikovnica koje mogu komunicirati na taj način.(...)

Ljerka Car Matutinović, 1994.

(...) Ana Horvat donosi recentnoj hrvatskoj poeziji pregršt ljubavnih stihova sabranog ispisivača našeg života natopljenog kompleksnim osjećajima topline i žudnje, promatrača raskošnog ispunjavanja naoko prostog uličnog prolaženuja te filozofa koji će kroz začudni kut gledanja postaviti nekoliko "pravih pitanja". (...)

Irena Lukšić, 1994.

(...) Stavljajući na papir neposredne dojmove po čitanju, izvježbani će recenzent ustvrditi da pred sobom ima svkodnevnicu viđenu očima suptilna liričara.Poetesa tematsku okosnicu svakodnevice širi izvan poznatog prostora svakodnevnih obveza, bezvoljnih kretnji, ravnodušnih predmeta i situacija i rasprostire je po cijeloj lepezi osjećaja, nagoveštaja, sjećanja i slutnji, po onim istančanim terenima bogatog unutrašnjeg svijeta koji je dan samo rijetkim sretnicima.(...)

Irena Lukšić, 1994.

(...) Ovo žensko stihovlje, srećom, ne muči nejasnoćama i ponavljanjem otrcanih misli, već nudi svježinu, ljupkost i optimizam čitanja.(...)

Irena Lukšić, 1994.

(...) U čemu je pjesnička posebnost Horvatove?Upravo u odnosu prema pjesništvu koje za autoricu nije tek poza ili trenutni pomodni pjesnički pravac ove ili one literarne škole. Pjesništvo je njezin životni stav, ona u vlastitu životu nalazi motive za svoju poeziju i ispituje i svoj odnos prema realnosti koja ju okružuje. U tom njenom ispitivanju, ustvrdit će književnik Milivoj Slaviček,"žena nije odmagala pjesnikinji", jer Ana Horvat o osobnim suptilnim stvarima hoće i zna pjesnički govoriti. (...)

Mirko Kovačević, 1994.

(...) Ljubav je iskustvo koje Ana varira u širokom rasponu nijansi te emotivnih stanja - od ushićenosti i predanosti do diskretne ironije i rezerviranosti. (...)Ipak, emotivni naboj jest njihova specifična vlastitost koja pjesmama, a i cijeloj zbirci, pribavlja poseban šarm i iskustvenu uvjerljivost.(...)

Mirko Kovačević, 1994.

(...) Ovidije je tvrdio da je stihom postalo sve što je rekao. Od svega što postoji, što živi, migolji se ili se sudara, štogod uđe u njen nevidljivi radar, Ana stvara i može stvoriti pjesmu. Ali ta pjesma je odmah pjesma o ljubavi. Ona je ispituje na svemu i u svim njenim odrazima, slutnjama, izazovima, umiranjima, sjenama, zaboravima, prokletstvima. Njene su pjesme monument ljubavi, čisti obelisk. Kako ih stvara svugdje, često izgledaju anegdotalne, iskrice, uštipci, neki njezin haiku. (...)

Ante Zemljar, 1995. i 1988.

(...) Pjesnik nije prodor u nepoznato, nego u neizgovoreno. Upravo po tome i jest pjesnik jer je prodro u ono naše, umah raspoznatljivo čim je izgovorio o tome još neizgovorenu riječ.(...)Nenadmašnom jednostavnošću Ana je prisutana svugdje gdje jesmo, kao da naizglednim anegdoticama i znatiželjom koja ne oprašta, prozire i prihvaća sav raster naših dnevnih pomaka.Istom jednostavnošću pristupa ratnim i domoljubnim temama gdje je od svih najdomoljubnija.(...)

Ante Zemljar, 1995. i 1988.

(...) Lirska misao mora se od nekoga odbiti da bi bila lirska.Njome preko sebe tek stižemo do drugoga.I drugi, na svoju sreću, do nas, makar se i ne razumjeli. O tome, zacijelo, govori prava lirika, poput ove Ane Horvat.(...)

Ante Zemljar, 1995. i 1988.

(...) Zemlji, da bi je se odmjerilo, treba prići krajnjom iskrenošću kao što joj je prišla Ana Horvat u MODROM PLETERU razglednicom koju šalje Europi.Ne govorim to radi toga da joj dometnem "angažiranost" jer ona to ni u snu nije, ali ona to i jest po onome što hoću na ovome primjeru naglasiti, tj. da je ona lirik čega god se dotakla, a lirika je junaštvo iskrenosti u borbi za očovječenje. Vještina je potrebna, ali sporedna. Čak i riječ je lako iznaći, još lakše uklopivu formu. Svega toga Ana Horvat ima u izobilju! Disciplina u izričaju ostala joj je od pravničke prakse, ali to za liriku, iako važan, tek jedan je od usputnih atributa. Sva pjesnička mjerila izdržava savršeno kao i sva ona druga, književnoj kritici svojstvena podilaženja, uzvisivanja, rušenja, kojoj vrsti, kojoj struji, kojem društvu, kojem izmu...autor pripada. Bezvrijedno je sve ako te stih nije pronašao nespremna, iznenadio, ako ti nije pokazao ono što je u tebi ležalo, a nisi se usudio sagledati i sam guknuti.(...)

Ante Zemljar, 1995. i 1988.

(...) Ana Horvat u svom je ranom djetinjstvu bila, ako to nije preuzetno reći, prava, djelatna balerina, dakle igračica, što će po formuli i na tragu homo ludensa, kasnije postati, te do danas ostati, i u svom pjesništvu. (...)

Jozo Laušić, 1997.

(...) Ta, da tako kažem tjelesna igrivost njezine duhovnosti, što počesto prelazi u veselo-tužnu duhovitost, jest najstameniji, gotovo određujući, sastojak ove lirike: jasne, pravocrtne, odmjerene a nujne i nostalgične, ponegdje čak i pobunjeničke.(...)

Jozo Laušić, 1997.

(...) Naime, opirući se onoj strašnoj determinanti, po kojoj život mora živjeti od života, tj. da je međusobno proždiranje temeljni uvjet opstanka ad infinitum, Ana Horvat se odupire ljubavlju i samožrtvom per nunc, svjesna i uvjerena da je to njezino/naše sad ipak, pa makar samo i jedan jedini, udisaj vječnosti. I da se tim udisajem otkupljuje pravo na izdisaj. Pa tako, spašavajući prošlost svrhovitim življenjem sadašnjosti, čovjek, dajući se, gradi zalog i stječe šansu da se i u budućnosti, što god ona značila, ne nađe nasukan na hridi svoga nečinjenja za drugoga i drugo. Rječju, život je tu da ga se živi i uvijek iznova otkupljuje, da ga, kroz drugost, uzdržavamo i za sebe, e da bismo bili "sa svijetom jedno".(...)

Jozo Laušić, 1997.

(...) Ovaj, ne zavjet već datost, Ana Horvat, uz ina svoja činjenja, primjereno afirmira i u ovoj knjizi lirike, istim nabojem i umijećem kad pjeva, primjerice, o zabačenim haljinama, nezbrinutim životinjama ili pak prvom smijehu i prvim koracima svoga unuka. U nje, dakle, život živi i od ljubavi i nezaborava.(...)

Jozo Laušić, 1997.

(...) Pronaći danas svježu i neopterećujuću knjigu pjesama i ne čini se tako jednostavnim, a upravo je ova zbirka Ane Horvat pravo osvježenje.(...)

Tamara Horvat Kanjera, 1997.

(...) Poeziju Ane Horvat odlikuje tečnost, neposrednost i jednostavnost izraza. Njezine su pjesme, uglavnom, vrlo kratke katakad se dotiču haiku poezije u svojoj suštinskoj sažetosti, a istodobno svaka od njih nosi u sebi svoju malu priču. Otvarajući se u svojoj intimi, pjesnikinja ispovijeda svoje male i vleike strahove, tajne, nade, razočaranja i prkose, ne predajući se nikad potpunu očaju. Kroz njezinu tugu, osjećaj napuštenosti i sjetu uvijek proviruju prkosni ponos i odlučnost da valja krenuti dalje što god da to značilo. Kako kaže u pjesmi MOĆ: mogu sve/nitko me/ne voli.(...)

Tamara Horvat Kanjera, 1997.

(...) Njezin izraz oslobođen do krajnosti ostvaren je u slobodnom stihu, bez interpunkcija, velikih slova, teče u jednom dahu i iz jedne misli kao neprekinuta struja osjećaja. Kratak je stih vrlo često sveden samo na glagole ili pak njihovo izostavljanje, na elipse.Ispunjavajući svoje priče metaforama i sinegdohama povremeno rabi smjele i bogate slike. (...)

Tamara Horvat Kanjera, 1997.

(...) Pjesnikinjino "ja"duboko je unutar same pjesme i svi su njezini glasovi izraz potpuna unutarnjeg promatranja sebe same usred svjetovna kretanja. Ponekad kroz sjetu progovara i duhoviti otpor pa će se potkrasti kakva duhovita metafora, popuštajući napetosti ljubavnih težnji za ostvarenje sreće.Izvlačeći iz svoje nutarnjosti i prošlosti odjeke nekih boli i nekih drugih života, Ana Horvat brani sadašnjost i život tog trenutka - pišući.(...)

Tamara Horvat Kanjera, 1997.

(...) Ali, tko je ona, zapravo? Ana Horvat, poput mnogih žena u prošlosti, kao i u sadašnjosti, piše potajno, iza pseudonima, a njezine pjesme prolaze neobičnu putanju od Zbornika književnog stvaralaštva radnika Zagreba do Antologije hrvatske ljubavne lirike.(...)

Anita Kontrec, 1998.

(...) Pjesnički kod i hod Ane Horvat ne odvaja se od semantike tijela, osjećaja i čula i ta bliska povezanost sa svojim ja približava je više jednoj tradicionalnijoj ljubavnoj i refleksivnoj poeziji.(...)

Anita Kontrec, 1998.

(...) Pjesme Ane Horvat prožete su mirisima kuhinje i ženskog tijela i bića - i to onim mirisima kakvima ih žena sama doživljava, a ne kojima je opisuju drugi.(...) To je, dakako, opće mjesto u većini razgovora i prepirki o tzv."ženskom pismu", ali taj pomak u očištu nikako da se dogodi.No, nije dovoljno da se promijena perspektiva dogodi samo u području književne kritike. Ona se mora zbiti i kulturološki, tj. moraju postojati kulturni uvjeti u kojima žena doista ima pravo na vlastiti glas, na svoje ime i svoj doživljaj.(...)

Anita Kontrec, 1998.

(...) To je, dakako, opće mjesto u većini razgovora i prepirki o tzv."ženskom pismu", ali taj pomak u očištu nikako da se dogodi.No, nije dovoljno da se promijena perspektiva dogodi samo u području književne kritike. Ona se mora zbiti i kulturološki, tj. moraju postojati kulturni uvjeti u kojima žena doista ima pravo na vlastiti glas, na svoje ime i svoj doživljaj.(...)

Anita Kontrec, 1998.

(...) U svakom slučaju, poezija Ane Horvat i njeno stalno vraćanje na ljubav kao osnovni motiv, bez sumnje popunjava jedno prilično osiromašeno mjesto unutar moderne hrvatske ljubavne lirike, koja, izgleda, sve više zazire od ljubavi. A bez ljubavi - neki još uvijek u to uporno vjeruju - nema ni poezije niti života, a možda i sve to što činimo, radimo (samo) zato da bismo bili voljeni.(...)

Anita Kontrec, 1998.

(....) No, postoje pjesme i za naše užurbano vrijeme, pjesme su to napisane ženskim rukopisom u kojima se možemo pronaći isto kao što se nalazimo u junakinjama Seksa i grada.Piše ih Ana Horvat. U njenoj MJERI BLIZINE naći ćete slike koje stanu u svačiji život - one o ljubavi, rastancima, traženju, ali i sve one koje govore o svakidašnjem životu žene razapete između dječjih rođendana, karijera, hrpa rublja koje treba izglačati, neoprana suđa, pokušaja pronalaženja smisla i očajničke potrage za ljubavlju. Onaj kome su barem dvije teme bliske pronaći će se u stihovima Ane Horvat.(....)

Bojana Radović, 2002.

(…) Bitno je već na početku ovoga uvodnog sloga istaći stvoreni dojam kako te vodene pjesme nisu nimalo vodinjikave i zagušljivo dimne, banalno prozračne ili zemno maglovite. Napotiv, toliko su neslučajane - koliko i duhovito krepke, gotovo blažene i senzibilne u prasku riječi i naglašenog lirskog kondenzata. Ta poezija nije rasplinuta po dužini i širini tako klasičnih elemenata postanja kako bi čitatelj mogao očekivati s obzirom na preopćenite oznake same motivike. Konačno, pjesnički postupak Ane Horvat svodi se na lapidarne izričaje, na stihovne sažetke i misaone odgonetke. (...)

Miroslav Mađer, 2002.

(…) Drugi ciklus po redu, Vatrene i dimne pjesme, uvlači nas u zonu erotike i tako na adekvatan način poosobljuje element vatre, kao prožimanja intimiteta i životnog sučeljavanja. U nekim će se dijelovima ovoga ciklusa preobraziti ritam i s mnogo otvorenijeg supstrata težiti dužini. Ipak, pjesnikinja multiplicira svoju spremnu igru na zadane si teme vatrospoznaje bez zastoja, idući kao po stepeništu pojavnosti bržim koracima u stihovanje. (...)

Miroslav Mađer, 2002.

(...) Stihovi su u Zračnim pjesmama zaigrani slobodnije i mahom sugestivnije. Htio bi ukazati na takve izražajne domete kao što su "zrak u kutiji čuva pisma" ili "zrak obavlja poslove smetlara" s kojima se fluidno zrcali pjesnički metaforički smisao i spontanitet. Istina, u neku ruke ovdje se taloži već isprobani nadrealistički recept, ali treperavost pjesama duboko negdje u srži pjesničkog očitovanje iskazuje svoje tajne izvore impresionantim slikama od riječi.(...)

Miroslav Mađer, 2002.

(...) Na kraju dolaze Zemljane pjesme. Međutim, ne teče ovdje sve u znakovitom nekom verbalnom samosmislu, jer pjesnikinja ponovno varira opći predznak s kolokvijalnim detaljima. ) U glavnini gledajući očito da je posrijedi potreba sasvim nove sinteze već poznatih i toliko uporabnih motiva i tema - samo se onda preoblikovanje riječi s mudrim naznakama prostire istančanijim poetskim poprištem. Evidentno sabirući ukrasi pjesmotočja kao što su sigmatizirani izrazi "treba vjerovati u kišu" ili "plesači u zrakama sunca" obogaćuju završnicu ovakva ciklusa pogotovo s pjesmom "Molitva" koja odudara od cjelokupnog pjesničkog stila autorice. Da, odudara, ali istovremeno ukazuje na mogućnosti jednog drugog, manje uporabljivog izraza ali nikad dostatno sadržajnog, dokučivog i komunikativnog. Naravno, u poetskom smislu, jer je jedini tvorac svoga izraženog reda i nereda - sam pjesnik, a Ana Horvat uspjelo otkriva njene tajne pjesničkog umijeća i nuka na čitanje i razmišljanje o pjesništvu uopće.

Miroslav Mađer, 2002.

(...) U svojoj najnovijoj zbirci Šešir s makovima Ana Horvat kao da nas poziva upravo pjesmom Ormar s haljinama , da slobodno zavirimo radoznalim pogledom u njen intimni svijet prožet dubokom osjećajnošću, istančanim osjećajem za detalj i atmosferu, kao i spoznajom o ljubavi kao neprikosnovenoj vladarici, čije je žezlo smisao života. Haljine, kao neke obješene i osušene ruže u tamnoj kutiji, simboli vremena i istodobno otisci njegovih prstiju na nježnoj koži prohujalih godina, zapravo su i pjesme od kojih svaka priča svoju priču ushićenja, boli, ravnodušnosti, tjeskobe i nezaborava.(...)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.

(...) I kao što u stihovima, nižući ih pred našim duhovnim očima, zapravo nabraja blaga skupljena u srcu, mukotrpno skupljana smijehom i suzama, a odjevena u simbole haljina koje su oblačile jedno tijelo predano vremenu, ali još više dušu koja je čeznula za vječnom i jedinom ljubavlju, nastavlja taj tihi i nadahnuti posao skupljanja u riječima svega što je dragocjeno, i u ostalim pjesamama ove knjige.(...)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.

(...) A šešir s makovima je vrsta krune, upravo onakva kakvu pjenikinja voli - možda slamnata, i ukrašena krhkim, živim draguljima što se raspadaju i pri najnježnijem dodiru, a ipak toliko osobita da je mogu, u prozaičnoj svakodnevici, ponijeti nad čelom samo hrabri.(...)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.

(...) Svaki pjesnik strepi hoće li njegove pjesme biti razumljene, zato ih iznosi iz ladica i pretvara u knjige, ispružene poput ruku na pozdrav, čeznuvši da stisak bude uzvraćen, vrata knjige odškrinuta, i Šešir s makovima nježno položen na onu glavu kojoj pripada. Srce. Znajući sve to, Ana se Horvat kao prava, hrabra pjesnikinja, ipak, i u ovoj knjizi, nasmiješila kroz suze.(...)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.

(...) Svaki pjesnik strepi hoće li njegove pjesme biti razumljene, zato ih iznosi iz ladica i pretvara u knjige, ispružene poput ruku na pozdrav, čeznuvši da stisak bude uzvraćen, vrata knjige odškrinuta, i Šešir s makovima nježno položen na onu glavu kojoj pripada. Srce. Znajući sve to, Ana se Horvat kao prava, hrabra pjesnikinja, ipak, i u ovoj knjizi, nasmiješila kroz suze.(...)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.

(...) (...)Zbirka Ane Horvat 4 počela prirodno počinje ciklusom vodenih pjesama, onim prapočetkom koji kao da priziva u sjećanje stvaranje svijeta, kad je još samo Duh lebdio nad vodama. Zaljubljena u vodu i njenu blagost i čudesnost istodobno, pjesnikinja poput kapi ili valova niže stihove posvećene njenom prozirnom veličanstvu (...)Blagotvornu i preobražujuću tajnu voda Ana Horvat je opjevala kroz dvije biserne minijature (Ključ i Uspomene)(...) No prava priroda vode, za pjesnikinju i njeno nadahnuće, neodvojiva je od ljubavi. To je ono sveto mjesto susreta božanskog prapočela s ljudskim srcem, kad obična kap vode postaje suza... (...) i, istodobno, radost poljupca...(...) Metafizički poljubac vode doživljaj je u pjesnikinjinom srcu, nezaboravan, iz kog će kao vodene iskre, prsnuti još dvije dijamantno čiste minijature... (Rane i Budućnost). (...)
Drugi ciklus okuplja Vatrene i dimne pjesme, za koje pjesnikinja (u zagradi) duhovito i gorko-slatko dodaje da su sve izvrsne za potpalu, ne zaboravljajući da je vatra progutala već mnogo papira s napisanim pjesmama, pa i knjige. (...) Ana Horvat ističe usamljenost personificirane vatre, zbog koje gori uspravna/i ravnodušno/ želi/ ostati takva (...) Čak i ukroćena i prizemljena u ljudski svijet, kao svjetiljka u istoimenoj pjesmi, zadržava svoju najčudesniju vrlinu, uz toplinu, onu da stvara svjetlo. (...)Nakon crne uloge vatre u ljudskoj u povijesti (Lomače), pjesnikinja se podsjeća i one intimnije (Vatrospoznajna), a ispisuje i jednu bespoštedno iskrenu (Vatrogasni savez)...(...) Možda dvije najvrednije pjesme iz ovog ciklusa su ona Brak iz koristoljublja, duhovita misao o vezi vatre i zraka, u kojoj samo ona ne može bez njega, no ne i obratno, te antologijska Rođenje vatre koju treba u cijelosti citirati, i po mogućnosti zapamtiti: iz udara/plamenčića/ili trljanja/rađa se//stavljam ulje pa ruku/ u vatru/da ime veze/s ljubavlju. Zar bi netko nakon svega mogao u to posumnjati, kao i u iskrenost i svježinu stihova Ane Horvat.
Treći ciklus zbirke o počelima naslovljen je kao Zračnozrakaste pjesme (i pet šest treperavih), s razlogom, jer stihovi kao da se natječu međusobno koji će dalje odlebditi ili čak poletjeti u slavljenju trećeg elementa, zraka, čiju posebnost unutar četiri počela Ana Horvat odlično ističe u pjesmi Prijeteće nespoznato: ne kaže se/bilo je nečega/u zemlji vatri ili vodi/uzrečica glasi/bilo je nečega/u zraku. (...)
I mada se u uvom ciklusu pojavljuje i vjetar kao zavodnik, i propuh koji se ponaša kao duh; jedna ljubavno-egzotična fatamorgana koja se baš divno/ rimuje/ s Ana , i ples u kom pokreti miluju zrak sve dok se ne preda zagljaju tijela, najbolja ga poantira pjesma od samo dva stiha, ova, Zračnoljubavna: za tebe/dišem.Četvrto, ujedno posljednje počelo, zemljano, (...) kao da je po svemu najbliskiji pjesnikinjinom temperamentu i doživljaju života kao radosno-tužne igre na čvrstoj lopti, u naručju majčice zemlje.(...) I u ovom ciklusu nekoliko je onih pjesama koje s pravom možemo nazvati osobito uspjelima i upozoriti na njih antologičare (Potres, Zemljin glas, Izdvojenost). Posebnu pozornost treba na kraju posvetiti pjesmi Molitva zemlji ...(...)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.

(...) Jednako su suptilno, kroz riječi Ane Horvat, izgovorila svoju bit i povezanost sva četiri počela, u ovoj nadahnutoj zbirci pjesama, i stoga joj možemo samo čestitati, i zahvaliti, što je tako pažljivo osluškivala i gledala, i toliko voljela. (...)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.

(...) Ljubav prema životinjama, tim nevinim iskrama života, uvijenim u toplo krzno ili šuškavo perje, blistavu kožu i dragocjene oklope, gotovo astralna krilca, našla je u poeziji Ane Horvat svoj iskreni i duboki glas, svjež i nadahnut.(...) Veliko, koje se uvijek otkriva u malom, baš kao vječnost u ugrušku zvjezdanog trenutka, u njezinim pjesmama nježnost prema tihim životinjskim sudbinama izgovorena je glasno se klanjajući pred njihovom bezazlenošću i ljepotom, te univerzalnošću nemuštog i jasnog jezika privrženosti i zahvalnosti čovjeku.(…)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.

(...) Taj mirni i zadivljeni ton razumijevanja, nerijetko biva narušen žalovanjem pjesnikinje nad tvrdim snom i grubošću onih koji ne vide ljepotu ubijene mačke, metaforu svačijeg bola u gradskom smeću, ili ne mogu, ili ne znaju, ili ne žele zamijetiti suzne dragulje u očima napuštenog psa… (…)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.

(...) Ana Horvat upozorava blago, ali odlučno upirući svojim poetskim prstom na svijet unutar ljudskog svijeta, na prostore nezaštićenih bića čiji pogledi zastrašeno, kao i naši, pretražuju svemirske daljine svedene na duljinu jednog lanca ili kaveza, te svijet iza ograde u kom se opasno vrte žrvnjevi jurećih kotača i korača previše nogu spremnih na udarac bijesa ili obijesti…(…)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.

(…) Nitko kao pjesnik koji vidi skriveno, a često umornom oku i nevidljivo, ne može iskazati čežnju za životom napuštenih mačića koji cvile uz tijelo otrovane mačke, ili gotovo neiskazivu nježnost malog životinjskog prijatelja koji liže suzu po suzu da bi izbrisao bol tužnog čovjekovog lica. Pjesnikinja pita sve nas, koje bi ljudsko biće sve tako bezrezervno razumjelo i bez riječi ponovno slijepilo tuđe srce, na tako dirljiv način…(…)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.

(…) Poanta koja se provlači poput zvuka iste glazbene fraze kroz svaku pjesmu ZAHVALNICE ŽIVOTINJAMA ponavlja skrivenu misao koja zrači od prvog do zadnjeg stiha - pomisao o tome, da kad bi ljudi odgovarali jedni drugima na pažnju i dobrotu istom nevinošću i jednostavnošću, ljubav bi bila mnogo bliže rajskoj ideji o dostojanstvenom načinu ljudskog života, a svijet puno radosnije mjesto. (…)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.

(…) Bitno je već na početku ovoga uvodnog sloga istaći stvoreni dojam kako te vodene pjesme nisu nimalo vodinjikave i zagušljivo dimne, banalno prozračne ili zemno maglovite. Napotiv, toliko su neslučajane - koliko i duhovito krepke, gotovo blažene i senzibilne u prasku riječi i naglašenog lirskog kondenzata. Ta poezija nije rasplinuta po dužini i širini tako klasičnih elemenata postanja kako bi čitatelj mogao očekivati s obzirom na preopćenite oznake same motivike. Konačno, pjesnički postupak Ane Horvat svodi se na lapidarne izričaje, na stihovne sažetke i misaone odgonetke. (...)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.

(...) Ana Horvat je ime koje se nije često pojavljivalo, pogotovu ne u kontekstu istovrsnih skupina. Za nju se znalo da piše ljubavnu poeziju, ali se nije dovodila u vezu s drugim pjesnikinjama kojima ljubavno pjesništvo nije isključiva zaokupljenost. Njezina nova knjiga 4 počela samom svojom temom smješta se na područje krajnje poticajno pjesničkoj imaginaciji, štoviše onom gdje se poezija otvara imaginarnom. Poznato je da teoriju četiri počela zahvaljujemo predsokratovcima, ali isto tako treba znati da nam ona nikada ne bi postala tako važna da Franjo Asiški nije počela nazvao svom braćom i sestrama, prešavši preko Demijurgove hijerarhije stvorenih pojava.(...)
Sveti se Franjo divio vodi zbog njezine poniznosti, pa i Ani Horvat se voda čini najpogodnijom da započne krug četriju počela. Ona doduše jest "blago i blaga", ali ona se još više divi njezinoj sličnosti s radošću:"poput radosti/voda/uvijek nađe/izmisli/svoj put"(Putanja)."Voda je dobra/ ljubavi" kaže doduše pjesnikinja, ali njezina kozmička dobrota ipak znade prenijeti neposrednu ljubavnu poruku: "žmireći/kako kišu/na čelu i obrazima/od poljubaca raspoznati"(Kiša).(...)
Ana Horvat posvećuje mnogo preverovski sažetih opaski o muškom ognju, pa će lapidarno kazati o ženskoj sudbini vatre:"vatra je/siroče/sirota/nikoga svoga/nema/zbog toga sjaji/sama se grije/za utjehu joj je dana/mudrost/i/pohotna ljepota (Za utjehu). No pojava gorenja nadasve je bračna pojava kojom nas pjesnikinja uvodi u studij zraka:

za jednim samo
vatra žudi
prividno
nježan i trajan je
njihov brak
no oboje znaju
bez njega
samo ona gubi
pogodili ste
on zove se zrak

(Brak iz koristoljublja)

Ima u stihovima Ane Horvat neke trpke poučnosti koja je samo povod aluzijama na ljubav, pa ako joj humorni prevrati prizivaju Preverta, njihov poetični nespokoj ne može a da nas ne podsjeti na nepopravljivog ludista Boru Pavlovića.
Kažimo stoga da, iako odaje dužnu počast zemlji kao"nevjesti s iskustvom", pjesnikinja uviđa kako je jedini zrak kadar iskazati bezglasnost ljubavne drame:"onaj/koji me ljubio/na mene danas/odmahuje rukom/zrak/pomaknut/tom kretnjom/u mojem prozoru/gasi svijeću (Strujanje).
U doba kad se poezija diči zaboravom, Ana Horvat, a da toga vjerojatno nije ni svjesna, dodiruje nekih bitnih iskustava hrvatskog pjesništva 40-tihgodina, 60-tih godina prošlog stoljeća da bi onda na zadivljujući način bila anakrona i svoja, stvarnosnoj poeziji usprkos.(...)

Zvonimir Mrkonjić, 2003.

(...) Kakav je roman napisala Ana Horvat? (...) Ona ispisuje tekst čija se svaka rečenica nastoji legitimirati kao fikcijski fragment jedne izmišljene superstrukture, dajući s druge strane dovoljno signala autobiografskoj inspiraciji kao daleku izvanfikcijskom jamstvu fikcijskog svijeta, pretvarajući tako, što i nije neviđeni postupak, osobno iskustvo u literarni zapis o ljudskome iskustvu. (...) (...) Ipak, autorica nipošto nije ispisala staromodni roman. Težnja da ocrta suvremen senzibilitet, neoprezan u svojoj brzini, nesmiljen u potrazi za novim senzacijama, površan u nespravnosti da se suoči s dramom života, možda je i prenaglašen u njenu spisateljskom postupku. S druge strane, jednako je naglašen i pokušaj da svemu neautentičnome čime nas je obdario postmoderni duh suprotstavi jednostavnost glavne junakinje, osjećajne i željne načela izočnih u suvremenu svijetu. Zanimljiv je to pokušaj. Ne radi se ovdje o nekoj patetici ili anakronizmu. (...) (...) Urbana pojava, dijete zagrebačkog asfalta, s tipičnim refleksima velegradskog čeda, lišena sentimentalnosti, još više iluzija, cinična do mjere u kojoj cinizam ne truje nego spašava dušu od gorčine i gađenja nad svijetom koji je u svojoj bezličnosti i okrutnosti, postao naša sudbina. (...) Ova skupljačica muškaraca i protiv svoje volje i zaštitarka prava životinja svojom voljom, zbrajajući životni bilans, uviđa ipak previše očekivano da su životinje, za razliku od muškaraca, dostojnije ljudske brige i pažnje i da se ljudskost mjeri odnosom prema drugim vrstama, dok vlastita nije dostojna ničega drugog doli, uglavnom, prijezira. (...)

Antun Pavešković, 2007.

(...) Posljednja zbirka Ane Horvat Šešir s makovima u tome je nizu novi biser koji svijetli punim i posebnim sjajem u hrvatskom ženskom pjesništvu. Moram priznati da poeziju Ane Horvat čitam s posebnim zadovoljstvom jer iz nje izvire nepresušna bistrina koja budi čula, osvježava misli i vraća toplinu vremešnoj mi duši.(...)

Ivo Mijo Andrić, 2007.

(...) Anina pjesma je razigrana kao što je i ona sama od najranije mladosti. Ta bivša balerina savršeno dobro znade uskladiti misao, riječ i pokret i od njih isplesti haljinu koja zanosnom bjelinom lebdi na zvjezdanom ženskom tijelu. U njezinim stihovima sve je na svome mjestu. I slovo, i riječ, i interpunkcija, i završni glas. Ništa u svemu tome nije slučajno. Sve ima zadanost i cilj koji se smisleno pretače u pjesmu.(...)

Ivo Mijo Andrić, 2007.

Pročitao sam zbirku ŠEŠIR S MAKOVIMA Ane Horvat, ne krijući radost koja me obuzima kad otvorim knjigu dubinskog ljudskoga duha i bajkovite leksičke raskoši. A upravo je takav Anin Šešir s makovima. Lirski opijat koji se ne nalazi ni na jednoj listi zabranjenih droga. Premda je snažniji od mnogih drugih opojnih eliksira tijela i duše.Takve me knjige ostave bez daha. Urežu mi se u sjećanje kao laserska zraka. U svako vrijeme dobrodošla za operativni zahvat na otvrdlome tkivu emocija.
Nakon čitanja Šešira s makovima napisao sam prikaz te zbirke te ga stavio na uvid časopisnoj i knjižnoj publici. Sa željom da, svatko tko to želi, na vlastitoj glavi isproba blagougodne učinke nošenja toga pokrivala. I udisanja mirisa stihovanih makova pod njegovim raskošnim obodom.Neku godinu ranije pisao sam i o Aninoj knjizi poezije Pješčana ogrlica. I tada su mi ostali dojmovi podjednake snage i lirske širine. Pisao sam i o toj knjizi, radujući se novome naslovu i sjaju bisera s njegovih stranica. (...)

Ivo Mijo Andrić, 2009.

(...) Do mene je došla i posljednja Anina knjiga, roman čudnoga naslova - Podsuknja. Skrojena u njezinoj prirodnoj radionici u Gornjem Čučerju. Prozno štivo veličine Jergovićevih Dvora od oraha. (..) Roman Podsuknja otkriva Anu Horvat u njezinoj stvarnoj veličini. Onakvom kakva jeste. Bez pudera, karmina i sjenila za oči. Sa odbačenom maskom koju je, ponekad, krišom stavljala na lice. Kada je bila mlađa i kad su joj maškarade pomagale da skrije vlastitu bol i razočarenja izazvana ljudskom besćutnošću.
Imala je Ana dovoljno lijepih i ružnih trenutaka koji su joj pomogli da sagleda život u totalu. Lijepih, da rasvijetli tminu koja se navlačila na njezino sjećanje. Ružnih, da shvati kako iz svakog sjemena ne izniče plod. Znanjem vrijedne žetelice, razdvajala je žito od kukolja, zadržavajući samo ono što klija na dobro. Sve izvan toga prepuštala je tihim valovima zaborava. Kukolj dubini. Klicu, površini. Da ne ponikne ono što ne vrijedi. Što vodi zemlju vječnom zarastanju. (...)

Ivo Mijo Andrić, 2009.

(...) Ima u stihovima Ane Horvat neke trpke poučnosti koja je samo povod aluzijama na ljubav, pa ako joj humorni obrati prizivaju Pre´verta, njihov poetični nespokoj me može a da nas ne podsjeti na nepopravljivog ludista Boru Pavlovića (...)

akademik Zvonimir Mrkonjić, 2009

(...) Anina je poezija zanimljiva upravo stoga što je jednostavna i lako razumljiva, svakodnevna. Ali, njezino prvo prozno djelo nije svakodnevno i uistinu me je razveselilo ne samo zbog toga jer se ne radi samo o vješto napisanoj svojevrsnoj biografiji koja se čita u jednom dahu i ne ispušta iz ruku, već i stoga što je ono višeznačna poruka. (...)
(...) U knjizi Podsuknja o svojemu životu i životima svojih bližnjih koji se isprepliću s njezinim, Ana Horvat piše iskreno i otvoreno. Priča o njezinom djetinjstvu, ljubavima i roditeljima teče spontano, zanimljiva je i odiše izvjesnom dozom cinizma. Poglavlja o životinjama su dirljiva, protkana ljubavlju i puna blagosti. Također izazivaju jezu pri pomisli koliko čovjek može biti okrutan i zao. Teško je suspregnuti suze čitajući o sudbini nekih do jučer "voljenih" kućnih ljubimaca. (...)

Željka Lovrenčić, 2010.

(...) Svaka čast Ani Horvat koja strpljivo čini divnu knjigu/antologiju o subićima (od kojih smo mnogo toga naučili. Plagirali. Do znanstvenosti i natrag). Na ponos je i diku ova knjiga i našoj i svjetskoj književnosti... Pohrlite je imati! (...)

Branislav Glumac, 2010.

(...) Diferencijacijom naših matičnih stanica moći ćemo izdjeljati psa, bika, tigra. Kad dođemo na red za reinkarnaciju moći ćemo odlučiti želimo li se nastaniti u nekom kućnom ljubimcu, domaćoj životinji ili nekoj zvijeri, mesožderu koji ozbiljno nadmašuje naše svežderstvo.
Hm? Ne znam što bih odabrao. Možda bi bilo najbolje da budem vinska mušica u kojoj je ionako trideset posto mojih gena. Postoji opcija koja me godinama zaokuplja: što ako sam ja reinkarnirani dinosaur? Ako se želim reinkarnirati to jest vratiti u njega morao bih naći vremeplov da bih uskladio naša vremena. (...)

Alojz Majetić, 2010.

Antologija Ane Horvat nazvana STABLOPIS izuzetan je autorski i izdavački pothvat najviše kategorije.

Božica Jelušić, 2011.

Tajanstvenost je oduvijek napajala maštu i snove: STABLO je bilo ono drugo, drugačije, više, u cijeloj biljnoj hijerarhiji.
Čime je stablo zaslužilo taj status? Živjelo je svojim životom, bilo je poveznica između zemlje i neba: ono je određivalo pravac kretanja svih prirodnih sila između gornjeg i donjeg svijeta. Poput živčevlja, razgranata bi krošnja divovskih prastabala urastala u sivu moždinu neba. Stablo je skupljalo kozmičke signale, bilježilo, pamtilo. Nebeska rosa i blaga kiša dolazile su odozgo kao blagoslov: svojim stamenim stasom i lisnatim zelenilom stabla su slavila Božju ljepotu. Molitva stablu bila je molitva bogovima: najbiranije riječi, najljepše poetske slike naroda koji su svijet osjećali dušom, ostale su zabilježene u tim molitvama, zahvalnicama, hvalospjevima. Stablo je definitivno postalo kozmogonijskim i civilizacijskim simbolom prvoga reda.

Božica Jelušić, 2011

Autorica ovoga izbora, vrsna pjesnikinja i prozna spisateljica ANA HORVAT, pokazala je u svom zahtjevnom projektu (i) ono što smo predmnijevali na razini intuicije: od narodne predaje, sve do suvremene književnosti i recentne produkcije, gotovo da nema velikog pjesničkog imena, koje u svom opusu neće dotaknuti motiv stabla, posvećujući mu neke od najvrsnijih i najbiranijih stihova.

Božica Jelušić, 2011.

Zaključiti nam je kako je Ana Horvat obavila posao namjesto ljudi iz uže struke, rukovodeći se jedinom pravom nakanom i idejom: da se sačuva ono što njeno srce ispunjava i da taj entuzijazam i ljubav prijeđu i na čitatelje STABLOPISA. Takva je zamisao privukla dobre energije i STABLOPIS je pred nama, na čast svima, koji su u njegovu nastanku i pojavljivanju sudjelovali. Želimo da svatko pronađe svoju pjesmu, nauči je naizust i odrecitira pod omiljenim stablom.Tako će se ovaj krug zatvoriti i ovaj projekt dobiti zasluženu krunu i nagradu.

Božica Jelušić, 2011.

Pjesnici često pjevaju o ljepoti šuma. Oni šumu doživljavaju drugačije od ostalih, a pjesmom otkrivaju i skrivenu ljepotu koju mi, obični smrtnici i ne vidimo.Tako se zahvaljujući pjesnicima šume otkrivaju u svoj svojoj raskoši ljepote. Pjesnici šumu vole na svoj način, a šumari ju vole, dobro poznaju i podupiru sva njezina svojstva bitna za njezin opstanak i dugovječnost. Učiniti šume vječnima jedina je i prava zadaća šumarske struke. Njegom i pomlađaivanje zadržavaju njihovu iskonsku prirodnu strukturu koja im osigurava vječnost, stabilnost i proizvodnost.

akademik Slavko Matić, 2011.

Iluziju ljubavi ugradila je, i Ana Horvat (tj. Jasna Palčec) u svoju "proznu pjesmaricu", tj. roman protkan "samoizbavljujućim, samoiscjeljujućim stihovima", naslovljen Podsuknja. Ta poluistinita/skrivena autobiografija ("Kao nema to veze s njom i njezinim životom, varat će!"), povremeno manipulira namjerom da bude poučno štivo za ugrožene žene ("Aha! Sad sam vas protresla, drage čitateljice, misliti treba, pamtiti!"), a istodobno i neostvarivom čežnjom za emocionalnom sigurnošću pod muškim patronatom. (...)
(...) Zato se taj "pjesmoviti roman" može čitati kao hommage pjesničkom poslanju u izdvojenom i osamljenom, no znakovito uljepšanom animalističkom rezervatu u kojemu se poništavaju frustrirajući tragovi pristigli iz izvanjskoga svijeta, rezervatu u kojemu protagonistica, "živeći u pjesmi samoj", nalazi za sebe jedini način opstanka.

Dunja Detoni Dujmić, 2011.

Životinje su itekako upisane u povijest hrvatske književnosti, ali bijahu "raštrkane" u stihovima sve dok ih Ana Horvat nije pomno objedinila u hrvatski pjesnički zoo. Uvrštena su doista vrhunska pjesnička ostvarenja (Silvija Strahimira Kranjčevića, Vesne Parun, Vesne Krmpotić, Slavka Mihalića, Ivana Slamniga, Josipa Severa, Zvonimira Baloga, Milivoja Slavičeka, Dalibora Cvitana i brojnih drugih autora) koja prikazuju ljude u životinjama i životinje u ljudima, preplićući tako sudbe i egzistencije ljudskih i neljudskih bića, ravnopravnih po duši i kozmičkom usudu.
Pjesme su, generalno kazano, ili tužbalice za napuštenim ili ubijenim životinjama (već je Marulić napisao "Tužbalicu protiv ubojice psa Mora", uzvisio patnju: S najvećom vjernošću, Moro, na našu si pazio kuću/Budnije nego što zmaj čuva Hesperida vrt./), ili su pjesme balade posvećene osami životinje uzibane u svoj krajolik ili su radosnice što slave nijemu,suptilnu komunikaciju ljudi, životinja i prirode.

Lada Žigo, 2012.

(...) Danima već isčitavam PISMOPRIČE i svaki put ulovim nove treptaje. Osećam miris i okus, damar svake od njih. Šamare nevidnih poruka koje izranjaju naglo i okrutno. Da oljude i pozovu. Kliktaji trena svakodnevnih, u zamahu, u mirnim tokovima. Katkad ih u krinoline oblači, vodi na carske balove, na tron ih vodi, a katkad po memljivom svakodnevlju vuče. A njima je sve jedno...svuda su isti. (...)
"Mojim se pismopričama ništa ne popravlja, niti se išta ikome objašnjava.One su same sebi svrha. Kao skarabeji u jantaru." - govori Ana.
Ljupko i jednostavno. A da lije baš tako? Posejaće u svima nama upitna semena...o plodovima ćemo kasnije. Posle njih ćemo, sigurno, sašaptavati s ogledalima duše, svoje nemušnosti i nemoći.No svakako im treba prići neopterećeno i pustiti ih da govore. Tek tada se u njima otkriva red i sled, smisao i oblik, lepota jednostavnosti. Tematska raznovrsnost, moć opažanja, emotivna silina i sijaset informacija, govore o intelektualno-duhovnom bogatstvu autorice. A filigranska tkanja reči i mozaika o zanatskom umeću i iskustvenom upregnuću.(...)

Nada Popov, 2012.

(...) Svaku sam pismopriču doživela i kao sliku s mnoštvom poteza četkice i lepezom boja. Kao sliku života koju sam sama iznedrila.
U svakoj pismopriči sam našla svoju sobu, svoju postelju i osunčani pedalj. Izgubljenu reč koju sam, bezuspešno, tražila. U većini pismopriča potke su uspomene.Vrve od emocija, iskre bojama. Na tren oduzmu dah. Pišu ode ženskoj hrabrosti i moći. Odaju priznanje sposobnosti za samokritiku i rešenosti da se ispoštuje svoje, a i tudje. Zato nam PISMOPRIČE, i nehotice, izmamljuju osmehe, uzdahe, tugu, negodovanje ili odobravanje. Tamo se prepoznajemo i nalazimo ono što smo hteli ili mogli a nismo...Ko zna zašto ostalo je negde iza nas. Ili u nama.
Da tutnjavom odzvanja kao udaljena grmljavima, kao pisak odlazećeg voza sa poslednje stanice. Da ožive dečje strahove, mladalačka posrtanja i ciničnu opreznost sredovečnosti. Da oproste, oproštaj zaištu i dokažu bezubost vremena. Kao svojevrsne ode životu pečate naše svakodnevlje i odušuju stege. Prisvajaju nas i pitome. Ana ih je napisala za sve nas. Te dobre, stosrčne, istinonosne pismopriče...
Ali ne dajmo joj da nas zavara! Ana je, ipak i iznad svega, pesnikinja (...)I u PISMOPRIČAMA nam to, neprestano, dokazuje.

Nada Popov, 2012.

(...) Autorica predgovora knjige „Stablopis“, pjesnikinja Božica Jelušić ističe kako je riječ o izuzetnom autorskom i izdavačkom pothvatu, te naglašava veliki trud Ane Horvat u sastavljanju antologije koja obuhvaća poeziju o prirodi, stablima, šumi. (...)

Darija Žilić, 2012.

(...) Ana Horvat pjesnikinja je i prozna spisateljica, objavila je četrnaest zbirki poezije i jedan roman, a u javnosti je poznata i kao borac za zaštitu životinja. Zbirku od 120 pjesama o stablima pod naslovom „Stablopis“ posvetila je i prihod od njezine prodaje namijenila obnovi arboretuma u Trstenom, koji je izgorio 2000. godine. U svojim pjesmama posvećenim stablima često ukazuje na rušenje stabala, uništavanje šuma. U sjajnoj pjesmi „Smrt stabla“ nalazimo stihove: „od svega što/ živi/ oboreno stablo/umire/ najbeznadnije“. Pjesnikinja supostavlja desetljeća koja su trebala kako bi se stablo uzdiglo, izraslo i trenutak kada pada ničice, pred drvosječu. U ovom kratkom prikazu nije moguće predočiti sve prikaze stabla i šume u hrvatskom pjesništvu. Važno je istaknuti kako je to učinila upravo Ana Horvat, nepravedno marginalizirana autorica, koja je po struci pravnica i koja je napravila veliki posao, koji je književna struka dosad vješto izbjegavala. Knjiga „Stablopis“ je s jedne strane i aktivistička, jer u njoj se zagovara i ekološka svijest o očuvanju šuma čija je vrijednost istaknuta u uvodnom dijelu. (...)

Darija Žilić, 2012.

Stablopis je naslov iznimno zanimljive pjesničke antologije kojoj u podnaslovu stoji: „hrvatski pjesnici o stablu i šumi“. Antologiju je koncem prošle godine objavilo Hrvatsko šumarsko društvo i na taj način obilježilo Međunarodnu godinu zaštite šuma, koju su Ujedinjeni narodi proglasili upravo na prijedlog Republike Hrvatske. Sastavila ju je književnica Ana Horvat i svoj izbor posvetila arboretumu u Trstenom, opožarenom 2000. godine, „s nadom da će biti obnovljen i zaštićen“. (...)

Ružica Cindori, 2012.

(...) Sječom svake godine u svijetu nestaje 170.000 kvadratnih kilometara kišne šume. S druge strane, očuvanje šuma nužno je za zdravlje planeta i ljudski opstanak, pa tako i ova antologija na specifičan način upozorava na duboku i neraskidivu vezu ljudi i stabala. Stabla i šume u ljudskom životu od pamtivijeka igraju važnu ulogu, o čemu svjedoče mitologije i religije, predaje, umjetnost i književnost svih naroda svijeta, a i svakodnevni život bez njih je gotovo nezamisliv. Drveće kao izvor hrane i sirovina za proizvodnju lijekova, drvo kao građa za gradnju kuća, ogrjev, sirovina za mnoštvo važnih proizvoda, između ostalih i papir, koji je Gutenbergovim izumom tiska omogućio diseminaciju znanju i neslućeni napredak znanosti. Pjesnici taj dug drveću i šumama uzvraćaju stihovima, a o tome svjedoči bogato hrvatsko pjesničko stvaralaštvo. Ova antologija, iako broji nešto manje od petsto stranica, samo je mali isječak te književne produkcije.(...)

Ružica Cindori, 2012.

Sama autorica svoja iskrena i ničim zamagljena stajališta (iz PISMOPRIČA), pojašnjava ovako: „Suočiti se s nekim/nečim i reći mu to – nešto u lice i tako razriješiti, makar najdobronamjernije i nježno, mnogo je teže nego iz tople skrovitosti radne sobice u potkrovlju, nakon mnogo vremena, pisati pisma koja su dobila prezime – priče.“ (...)
(..) Anino originalno razmišljanje koje je u oštroj suprotnosti od već usvojenog mišljenja, ne mora se smjestiti pod zajednički nazivnik paradoksalne ili epistolarne proze. Ono je osebujan spoj autobiografskih sjećanja i memoarskih zaleta u nerazriješene vrtloge prošlosti. Autorica se svrhovito ne zavarava da će ova njezina nesvakidašnja proza o svakidašnjem nešto popraviti ili objasniti, ona jednostavno odlaže teret života u priče pisma kako bi svoje fajlove oslobodila za neka druga čuđenja nad svijetom i sobom: „Oni kojima su napisana pričopisma, najvjerojatnije ih nikad neće pročitati, što me veseli, jer hoće neki drugi – što će pridonijeti mojemu duševnom balansu za daljnje piruete.“ Što se spomenutog „veseli me“ tiče, ta me sintagma približava onom poznatom fenomenu koji se zove užitak u pisanju. Ili: užitak u tekstu. A takvih tekstova ima naša autorica na svome literarnom meniju lijep broj.(...)

Ljerka Car Matutinović, 2012.

(...) Otuda i moj naslov Tužno nasmijan shat. Naime, sve ove priče su doista tužne, dramatične i tjeskobne, ali sotto-sotto provociraju barem – smiješak: „Ne podnosim nikakvo nasilje, ni nad ljudima, niti nad životinjama. Muči me zašto je, čime, zelje prisiljeno i tko ga i zašto prisiljava/o!? (…) „Možda bi netko od čitatelja mogao pomoći? Netko tko jede to varivo, a ne zove ga prisiljeno zelje, nego nekako drukčije, nenasilnički.“
„Ne plači što je završeno, smij se zato što se dogodilo!“ poručuje autorica citirajući Gabriela Garciju Márqueza. A dogodilo se jest. Dogodio se život – ispunjen i bogat kao i autoričina frazeologija i vokabular. I u tome je literarna zrelost ove proze: usprkos trivijalnostima i svakovrsnim preprekama koje su postale predmetom ironije, događa nam se užitak u tekstu prema onoj latinskoj izreci: Carpe diem, uživaj što se može, iskoristi dan!
O erotskom užitku što nam ga je dobronamjerno servirala autorica možda neki drugi put.

Ljerka Car Matutinović, 2012.

Nova knjiga Ane Horvat pod osebujnim naslovom Čučerski haiku za Emily (Naklada Đuretić, Zagreb, 2013.), u tolikoj je mjeri individualna da se po njoj prolaznost življenja, taj beskonačni circulus vitiosus čini podnošljivim kao „gnijezdo u draču“, u kojem još ima mjesta za neke transcendentne valere koje promiče poezija, oduvijek otvorena za neka sudbinska pitanja.
Doista, pjesnikinja zna da pisanje poezije nije samo „preživljavanje“, već život sam. U subjektivnom (pjesničkom) dodiru objektivne stvarnosti dolazi do oduhovljenog spajanja u kojem je sam fenomen prošlosti zanemaren da bi ustupio mjesto postojanju bića i nezaustavljivoj prolaznosti:

U psećem oku
sva je mudrost svemira
i jad planeta

Ta osebujna poetska sinteza nije samo zaustavljena slika imaginacije, već i predanost pisanju koje krijepi, vraća snagu.

Ljerka Car Matutinović. 2014.

(...) Moru kao neiscrpnoj, višeslojnoj, vječnoj temi o kojoj je teško reći nešto konkretno - a moguće je, opet, reći sve - možemo pristupiti na mnogo načina, sa svih aspekata: filozofski, egzistencijalno, zavičajno, kontemplativno, turistički, romantičarski, moru s osekama i plimama, olujama i bonacama, plićinama i dubinama, moru s kopna i s pučine, moru kao simbolu ljudskog postojanja i mijena - nemoguće je sve pobrojati (...)

Lada Žigo. 2014.

Pred morem, čovjeku kao da ponestaje svakog drugog poriva osim poklonstva, izraženog zazivom - vokativom: Thalatta, Thalatta! Ali vokativ, jedno ime, talasanje imenom mahom se potroši, jer divljenju treba zamah i više imena i više građe za više imena. Moru se hoće pjesnik vičan imenovanju, dapače mnogo pjesnika - cijeli jedan narod pjesnika (...)
(...)Utopiti se u moru Ana Horvat, kao i Rimbaud, smatra najvišim oblikom sreće: školjku uspomena / prislanjam uhu// pješčani valovi / obraze mi zapljuskuju / gledam kroz vodu / dišem more / i utapam se sretna (...)

akademik Zvonimir Mrkonjić. 2014.

(...) Antologija MORE MORA Ane Horvat odabrani su cvijetovi riječi u dijapazonu od 662 stranice u monumentalnom vremenskom trajanju u kojem je sastavljačica obuhvatila gotovo cijelu hrvatsku književnost, preciznije poeziju, počevši od 1.434. (kada je rođen Ivan Česmički) do Marije Certe (rođene 1.982.godine). U tom bogatom slapu hrvatske književnosti koji pokazuje da smo narod pjesnika, spomenut ću niz istaknutih autora koji su nedjeljivi dio naše hrvatske književne baštine (...), a posebnost ove zahtjevne antologije je podatak da su se u njoj ravnopravno našli i lapidarni haiku stihovi (...)

Ljerka Car Matutinović. 2014.

(...) Kada se analizira MORE MORA u toj knjizi, koja je kronološki obuhvatna i ambiciozna poput antologije iako nije označena kao antologija, nije izostavljen ni jedan važniji pjesnik koji je pjevao o moru (...) Imao sam potrebu apostrofirati ovih nekoliko pjesnika (Vjekoslav Majer, Dora Pfanova, Drago Gervais, Krsto Špoljar) jer je bilo moguće da kod isključivijega priređivača nego što je Ana Horvat budu ispušteni.

Borben Vladović. 2014.

(...) Knjiga MORE MORA, koju danas predstavljamo, golem je projekt u koji je uložen veliki napor - napor koji je moguć samo ako je i ljubav prema takvu poslu isto tako velika. Ma kako netko definirao ovo djelo (kao antologiju ili pregled hrvatskog pjesništva o moru od 15. stoljeća do danas, a osobno skloniji sam ovoj drugoj definiciji) nedvojbeno je pred nama djelo vrijedno svekolike pozornosti (...)
(...) Na kraju dopustite mi da se složim i s tekstopiscem jednoga od osvrta na djelo MORE MORA, ovdje prisutnoga Mirka Varge, koji je svoj napis zaključio pohvalom što je autorica u svoj izbor uključila i žanr haiku pjesništva. Stoga ću, kao zaključak ovoga mojega izlaganja izgovoriti baš jedan trostih, napisan nakon objavljivanja knjige MORE MORA, a koji trostih ovom prigodom posvećujem autorici Ani Horvat i njezinome hvalevrijednom djelu:

vlakom kroz brda
posvuda samo golet
odjednom - more

Nikola Đuretić. 2014.

Ana Horvat nije imala prosuditeljskih ambicija. Ona naprosti zna što je dobra pojedinačna pjesma u dijakronijskom poretku.(...)
(...) Ljubav je svjetska drama i zato je treba širiti u bilo kojem obliku dok posve ne zavlada. Jedan je od načina i plemenito i dobro odrađena zadaća ovog izbora (OBLIZUJUĆI SUZE, hrvatski pjesnici o ljubavi), pa zašto ne reći - za nas i antologije.

Sead Begović, 2016.

Hrvatska književnost dobila je jednu važnu antologiju naše ljubavne lirike, što je proizašlo iz marljiva čitanja i sakupljanja Ane Horvat, spisateljice i antologičarke, koja uspijeva čitavu povijest hrvatske lirike objediniti u zasebnim temama. (...)
(...) Ovim antologijama (SUBIĆA, STABLOPIS, MORE MORA i OBLIZUJUĆI SUZE), koje nam pomažu da hrvatsku poeziju čitamo tematski, s obzirom na temeljnu inspiraciju pjesnika, Ana Horvat učinila je povijest hrvatske poezije preglednijom, a sada, nakon golema istraživačkog posla, preostaje joj zasluženi odmor, prednost vlastitom pisanju. (...)

Lada Žigo, 2016.

Ana Horvat: RECITATOR - crtica, esej, biografski zapis. Lucidno. Sentiš. Poetizirano.
Osobito preferiram uvodni dio o recitiranju poezije! Preporučujem.

Link: http://www.matica.hr/kolo/467/Recitator/

Sven Adam Ewin, 2016.
(objava na Facebooku)

(...) Ana Horvat, pjesnikinja, antologičarka, novinarka, pravnica, balerina, plesačica folklornih plesova velika je ljubiteljica prirode što je jasno vidljivo iz njezinih dosadašnjih vlastitih zapisa kao i antologija. Moglo bi se reći da je ona nastavljačica Issine crte u hrvatskom haiku vezanom za životinjski svijet. Nije čudo da su njezine haiku pjsme ušle u svjetsku zbirku "Every Chiken, Cow, Fish and Frog: Animal Rights Haiku Paperback, autor i izdavač Robert Epstein i Miriam Wald (2016.). Njezine pjesme odraz su njezina života kao i aktivizma. Autorica je prije svega njihov prijatelj i udomitelj, kao i Issa, no ujedno angažirani aktivist osnovavši udrugu za zaštitu životinja "Druga prilika" i udomljujući prije svega pse i mačke. Očito je da je njezin odnos proizašao iz naprosto ljubavi prema živim bićima i osobito onima nezaštićenima koje se koristi i iskorištava u svakom zamislivom smislu od strane čovjeka. (...) (...) Zbirka ŽIVOTINJSKI HAIKU sstoji se od 130 haikiu pjesama, nema podnaslove niti međusobne ovisnosti susjednih haiku, a u svakoj pjesmi se spominje životinja od kukaca, ptica, sisavaca do riba, glvonožaca i školjaka.Trostisi su gotovo nepogrješivo u slogovlju 5/7/5 kako zahtjeva klasični haiku. Što se tiče oznake godišnjeg doba, one su u haiku imanentne to jest vezane za neku životinju (recimo mrav je oznaka ljeta, kao i šimšmiš i sl) tako da su sezone prisutne ako i nisu napomenute. (...)

Tomislav Maretić, 2018.

(...) Animalističkom zbirkom Ane Horvat ŽIVOTINJSKI HAIKU hrvatski jezik dosegnuo je svoje vrhunce, makar je svaki jezik podatan za haiku formu i može mu pružiti najviše mogućnosti, što je Ana Horvat upravo posvjedočila s hrvatskim jezikom. Haiku pjesme Ane Horvat (...) nisu samo impresije i trenutk sublimiran u trostihu, čistom ekstraktu riječi kakva je haiku poezija, nego se iza njezine haiku pjesme kriju cijeli svjetovi i asocijacije ne cijele svjetove, ona natkriljuje i samog majstora Issa jer ljubav kojom je protkana njezina dosadašnja poezija razotkriva ljepotu životinje kakva nije vidljiva ostalom ljudskom svijetu oko nje. (...)

Gordana Igrec, 2018.

Ugledna hrvatska pjesnikinja Ana Horvat, autorica petnaestak zbirki pjesama, romana „Podsuknja“ i zbirke priča „Pismopriče“, prevedena na desetak svjetskih jezika i uvrštena u brojne antologije recentne lirike, i sama antologičarka, u svom novom proznom rukopisu „Lovorvišnja“ (priče i memoarski zapisi), ponovno nam se predstavlja kao nadasve zanimljiva pripovjedačica, koja s lakoćom drži pozornost čitatelja od prve do posljednje rečenice svojih nadahnutih noveleta.

Ove lucidne pripovijesti, osim što su sadržajno intrigantne, zadivljuju ljepotom jezika kojim su ispričane, u čemu nesumnjivo najvažniju ulogu ima bogato pjesničko iskustvo ove vrsne, punokrvne autorice, koja u samo nekoliko rečenica maestralno oslikava atmosferu i plastično karakterizira likove, da bi nas trenutak kasnije ushitila uvidom u mikrokozmos nekog naizgled nebitnog detalja, ili neprimjetno uvela u makrokozmičke prostore metafizičkih promišljanja o pravoj prirodi ljubavi, morala, smisla postojanja ili toploj i neupitnoj nevinosti životinja u čovjekovom zagrljaju.

Tematski, priče se mogu podijeliti na dvije dominantne zaokupljenosti autorice: traženju ljubavi, kao spasonosnog Graala u svijetu grubosti te njenu veliku nježnost prema životinjama, našim tihim saputnicima i supatnicima. Osobito se, po nekoj unutarnjoj snazi, ističu pripovijesti „Kunica“ i „Rođendansko jare“ u kojima sve ranije rečeno kao da se spojilo u literarne arabeske u osobitom skladu i dirljivoj dubini.

Nesumnjiva stvarnosnost ovih priča ne umanjuje njihovu povremenu, gotovo mističnu transcendentost, u kojoj nam se prostori našeg postojanja istodobno ukazuju kao pozornice paralelnih zbivanja, na kojima su često misli odvojene od vanjskih događanja, kao i emocije, stješnjene u egzistencijalnom kavezu, koje svoju slobodu traže u sanjarenju ili ljekovitoj samoći. Dodatni začin ovim zapisima su prelijepe lirske vinjete, u obliku stihova Ane Horvat, koje daju još jednu osobitu dimenziju proznim zapisima, a često postaju i njihov poetični sukus.

Tako interpolirane u prozu, pjesme postaju neka vrsta njegovog, tekstualnog ili još točnije, Njenog, autoričinog unutarnjeg monologa ili diskursa sa stvarnošću i vlastitim, preosjetljivim poetskim bićem te nam pomažu u razumijevanju onih najfinijih slojeva teksta.

Ovo je osobito vidljivo u Aninim pričama o ljubavi, odnosno ljubavima, ljupke i britke posvete sjećanju i onom čudesnom, nezaboravnom zračenju doživljenih ili pak odsutnih emocija, koje mogu život učiniti rajskom ili paklenom pozornicom, za uvijek gladno nježnosti i bliskosti ljudsko srce.

A srce pjesnikinje koja odlično piše i prozu, osobito glasno tuče u pričama „Recitator“, „Bivši dečki“ i antologijskoj „Što mi govori tvoje ostarjelo lice“, ali i onim drugim, ispisanim na mnogim dišućim listovima ove bujne literarne „Lovorvišnje“, koja, evo, već raste u hrvatskoj književnosti, baš poput one Anine, u sjajnoj naslovnoj priči.

Sva ova složenost vanjskog i unutarnjeg svijeta, dobiva u pripovijetkama Ane Horvat skladan i zanimljiv oblik, često tako duboko nezaboravnih zapleta, poput soba u koje čitatelj ulazi, ali iz kojih nikad sasvim ne ode duhom, što je uvijek karakteristika samo najvrednijeg štiva. Zato ovaj, napokon zasluženo ukoričeni rukopis Ane Horvat, još jednom potvrđuje visoku umjetničku kvalitetu, koja krasi sva dosad objavljena djela plodne autorice i donosi nam još jednu nepotkupljivo iskrenu proznu poslasticu.

Prepunu poetskih trenutaka, u modernom, iskričavo napisanom tekstu, koji baš zbog tog oksimoronskog, prebogatog misaonog tijeka i njemu pripadajućeg emocionalnog kontrapunkta, ne može i neće ostaviti ni najizbirljivijeg čitatelja ravnodušnim pa tako ni autoricu ovog „zapisa iz sjene“ njene trajno zelene „Lovorvišnje“.

Maja Kušenić Gjerek, 2018.

Ana Horvat, Ljubila bih te

Ljubav s krilima na nebu i s nogama na zemlji!

Ana Horvat, pravnica i književnica, osnivačica privatnog savjetovališta za žene „Eva“, osnivačica udruge za zaštitu napuštenih životinja „Druga prilika“, organizatorica virtualne antologije „Hrvatska ljubavna lirika“ (koju financira iz svoje mirovine), objavila je do sada petnaest zbirki poezije (od toga dvije slikovnice za djecu), roman Podsuknja, zbirku priča Pismopriče te važne, nezaobilazne antologie: Subića, Stablopis, More mora i Oblizujući suze.

Izabrane pjesme Ane Hrvat Ljubila bih te obuhvaćaju pjesme iz njezinih mnogih zbirki, npr. Kutija za suncokrete, Male pjesme, Neke druge riječi, Mjera blizine, Kuharica za zaljubljene, Modri pleter itd.

Kako načelno tretirati ljubavnu poeziju Ane Horvat u kontekstu cjelokupne hrvatske ljubavne lirike?

Prije svega, uglavnom se opjevava ljubav iz ženskoga kuta, odnosno progovara ženski glas koji je rijedak u hrvatskoj ljubavnoj lirici do najnovijih dana (mnoge pjesnikinje danas pišu o ljubavi u skladu sa oslobađanjem ženstva, za što je velikim dijelom zaslužna i feministička borba za ženska prava. Tako će Ana Horvat spomenuti u svojoj poeziji Ericu Jong i Doris Lessing, jedne od autorica koje su utjecale na spisateljice diljem svijeta).

Kako ljubav može oblikovati, preoblikovati, usrećiti, unesrećiti žensko biće? Dok je u tradicionalnoj lirici u prvom planu zaljubljeni muški subjekt, a žena je negdje u pozadini (kao vila, gospa, ideal…), u ovoj zbirci u prvom je planu žena, dok su muškarci (muževi, ljubavnici…) u drugom planu, kao nužna (su)bića i prateće sjene što utječu na esenciju ženskoga subjekta.

Zbirka izabranih pjesama Ljubila bih te također pristupa ljubavi i tradicionalno, odnosno romantično i metafizički (ukrašena je atributima prirode), no Ana Horvat često ljubavi skreše krila, pa se ona stropošta u zbilju, da vidimo kako to izgleda i u praksi. Dakle, za razliku od tradicionalne ljubavne lirike koja je uglavnom duhovna (muška) lirika, prepunjena čežnjom za neosvojivom ženom, Ana Horvat opjevava i filozofiju i praksu ljubavi! Ljubav nije samo nebo, žudnja, nego i zemlja na kojoj valja saditi, prikupljati plodove, ali i čupati sav korov što ga nesretna ljubav ostavlja za sobom.

Ljubav u poeziji Ane Horvat nije samo u duši – ona je i u kuhinji gdje žena peče kolače, i na livadi punoj krizantema, i u mjesečini, i u postelji, i pored maloga stola sa svjetiljkom i u kozmetičkom salonu… Ana Horvat u svojim ispovjednim pjesmama (u kojima se obraća Drugom) opjevava ne samo esenciju ljubavi, nego i njezinu svakodnevicu, pa su zato pjesme dinamične, živopisne, odnosno imaju kretnje, ritam, okus, miris, boju, sliku, tj. veoma su nam zorne i bliske.

Zbirka Ane Horvat daje sve fenomene ljubavi. Pjesme su zaigrane poput leptira koji sada slijeće na livadu, sada ulazi u sobu, sada u kuhinju, pa opet oblijeće prirodu. Daju se svi aspekti ljubavi - poetski, svakodnevni, bračni, vanbračni, metafizički, fizički, misaoni, emotivni, veseli, neveseli… A i žena zadobiva mnoštvo uloga – vjerna žena, nevjerna žena, žena-pralja, žena-kuharica, žena-ljubavnica, sretna i nesretna žena…

Ana Horvat često uzvisuje ljubav kao počelo (što kazuje i zbirka „Počela“) – opisuje kozmičku ljubav praelemenata (vode, zemlje, vatre, zraka), kako bi uzdigla prirodu u vječnom ciklusu u kojemu nam ona daruje harmoniju. U ovakvim pjesmama osjećamo milijune iskonskih poljubaca, preplavljuje nas osjećaj metafizičke ljubavi duše i prirode. To su poetsko-filozofske pjesme. Tu spadaju i pjesme o stablima iz zbirke „Stablopis“.

Ana Horvat često opjevava ljubav kao sjedinjenje s drugim – to su romantične pjesme o odanosti, vjeri, davanju cijeloga bića Drugom, o bezuvjetnoj ljubavi. Te su pjesme baletne, pune verbalnih pirueta, stilski elegantne, lirične, čeznutljive.

No, pojavljuje se u zbirci i ljubav kao nemogućnost sjedinjenja. Ljubav je sav onaj neizrečeni međuprostor između dvaju bića, ona je uvijek neostvareno savršenstvo. S vremenom nestaje pozlata na prstenu ljubavi – ljubav, naime, započinje kao svečanost nade, vjere, žudne, ali se s vremenom iluzija urušava, čak i do autodestrukcije. Ostaju tuga, suhi herbarij uspomena, zagonetna tišina u kojoj bi ona htjela nešto reći, ali on to ne bi znao čuti (pjesma „Tišina“). U pjesmi „Staza“ ona romantično utire staze kojima on ne može doći, u pjesmi „Proljetna šetnja“ ona gleda dva starca, osunčana i osjenjena uspomenama, i tvrdi da ima netko s kim je htjela tako izgledati, ali nikada neće. U pjesmi „Ničija djeca“ pita se kamo odlaze ljubavni pupoljci, imaju li neku kuću gdje prezime, pamte ili zaboravljaju one čiji su bili. U pjesmi „Ozračje“ boji se otvoriti kutiju s pismima koja dišu prašnjavi zrak, da ne poremeti spavanje i ravnotežu.

Pjesme o rastanku iznimno su misaone, emotivne, mistične, lirične, ali neke su i kruto realistične, poput pjesme „Rastanak od susreta“ – u toj pjesmi pjesnikinja se obraća svim rastancima, nježnim, užasnim, galantnim, osvetoljubivim, obraća se muškarcima za koje je uzalud kuhala, pa završava: „nećemo se sresti i varati ni sastajati“. Stavlja prkosni uskličnik, proglašava rastanak činjenicom, kako ne bi upadala u zamke patosa napuštenog bića. U Pjesmi „San o kalifornijskoj glisti“ žena se poslije rastanaka vraća samoj sebi – ne želi biti neko ostavljeno nedovršeno biće, nego se spaja sama sa sobom, opjevava samu sebe, svoju zrelost koja je nabujala poput klupka sa svim sačuvanim i pokidanim nitima.

Mnogo je pjesma koje opisuju ljubav kao rutinu – to su pjesme, kako autorica kaže u jednom stihu, „bez čipke i krila“, pjesme isjeckane od kuhanja, prašnjave od pospremanja. Jer „ljubav je sol u kruhu života“. U tim pjesmama ljubav je trivijalna pojava u našem automatiziranom, autističnom vremenu, ona se brzo usvaja, brzo troši, brzo odbacuje u scenografiji kojekakvih pomodarija, preparata, umjetnih dodataka ljubavi. U pjesmi „Žensko vrijeme sadašnje“ pjevat će, otprilike: brzo spavaj, brzo meti brzo kuhaj, brzo rađaj, ljubav je vrijeme, novac… U pjesmi „Darovnica“ nabrajat će pedikere, kozmetičare, šminkere, depilacije kako bi on zavolio njezin njegovani stari leš. U pjesmi „Prigodna prodaja“ reći će: „Kupio si me na rasprodaju plaćajući riječima kao čekovima bez pokrića“.

Te su pjesme prozaične, urbane, „stvarnosne“, jer Ana Horvat prilagođava stil tipu ljubavi o kojoj pjeva. Iznimno je stilski raznovrsna – kada pjeva o enigmi ljubavi, metaforički će zaći u labirinte duše, kada pjeva o trivijalnoj ljubavi, odbacit će sve klasične urese, pisat će kruto realistički, kada piše o počelima, razvit će poetsko-filozofijski ples riječi.

Često se javlja i ljubav kao sudbinska anegdota  - to su kratke duhovite pjesme u kojima se ljubav svodi na slikoviti fragment, isječak koji u malo riječi kaže sve. U tim kratkim pjesmama Ana Horvat začudno i pronicljivo, u tren, rendgenski ulazi u smisao ljubavi, u njezinu ukletu sudbu prolaznosti. Pjesme su pisane kao gnome – kratke, mudre sentence koje nas često nasmiju do suza.

U zbirci su i bajkovite ljubavne pjesme o voću i povrću i još štošta… Ana Horvat obuhvatila je ljubav u svim manifestacijama, opjevala ju je svim stilovima, zašla je u njezin nukleus duboko i mudro, ali ju je i prkosno i duhovito odbacila kao iluziju. Tako smo dobili iznimno raznovrsnu ljubavnu liriku koja se plodi u duši, ali se živi u zbilji.

Lada Žigo Španić, 2018.

... Ova zbirka proze pod naslovom LOVORVIŠNJA sadrži i jasno čitljive vrijednosti autorice, koje navodim kako su istaknute u tekstu: 1. Biljke i životinje – Uz naslovnu lovorvišnju, i ova zbirka upućuje na šumska stabla i ponajviše na arboretum oko autoričine kuće u prirodi. Sve su pojavnosti biljki pozitivne i pokazuju autoričinu brigu za sadnju, očuvanje i radost življenja s biljkama, štoviše za svaki pojedinačni cvijet. O životinjama postoje cijeli zapisi/priče kao što su „Umiranja s Azurom“, „Čudnovata Štefa“, „Životinje“, „Bili i Đimi“, „Rođendansko jare“, „Ben“. U svima se očituje velika skrb i zaštita prema nijemim stvorovima koji itekako govore jezikom tijela, te zavrjeđuju prijateljstvo i ljubav. Sve opisane životinje predstavljene su svojom osobnošću i osobnim imenima, što im daje dignitet i identitet. 2. Prijateljstvo – Uz nabrajanje prijatelja s kojima bi željela biti i u grobu, prijateljstvo je ovjekovječeno u zapisu „Aorist: Zvonimir Golob“, kao platonsko i pjesničko druželjublje, a cijela je zbirka posvećena Višnji Ogrizović, novinarki i književnici, jednoj od najbliskijih prijateljica. Nadasve je vrijedan zapis o prijateljici iz djetinjstva Dunji s istoimenim naslovom, u kojemu autorica ističe „bezinteresno prijateljstvo“ kao ideal, kako stoji: „Dunja je donijela i odnijela sa sobom mirise logorovanja (mahovine, vrganja, borovnica, šatorskih krila, jezera i potočića), mirise vesele oskudice i skromnosti, čistog, bezinteresnog prijateljstva i paletu sjena, svjetla i duboke šumske hladovine.“ Unatoč bogatim društvenim odnosima, autorica prepoznaje i cijeni prijateljstvo koje ne proistječe iz praktičnih i interesnih potreba. 3. Ljubavni zanos – Čini se da je najteže područje za autoricu razumijevanje ljubavnih veza, koje s gledišta opraštanja od života ponekad drži tek kao igrariju hormona u organizmu zdvojnog ljudskog bića, a ponekad kao najvišu vrijednost prolaznog ljudskog života. Ideja ljubavi, zaljubljivanje, koketiranje – sve duhovne i duševne manifestacije ljubavnih doživljaja – jesu vrijednosti koje autorica osjeća, cijeni i kojima je ushićena. Sve je ostalo, i brak i ljubavništvo, polugorko iskustvo koje ne želi pamtiti niti se s tim osobama ponovo susretati. Ne želi ih u svojoj blizini ni u smrti, iako postoje odškrinuta vrata za najdojmljivije. Evo citata o koketiranju: “Volim koketirati. Ono je za mene kreativno, literarno inspirativno – jedna posebna vrsta umjetnosti. Da, volim baš koketirati onako larpurlartistički, bez nastavka: Štoviše, produženih ruku koketiranja, tj. njegove erotsko-seksualne nadogradnje i finiširanja, 10 Tome u prilog ide i iskaz autorice u osobnom razgovoru: “Oduvijek sam voljela koketirati sa smrću.“ Taj iskaz pokazuje stanovitu umjetničku i ljudsku znatiželju i potrebu za istraživanjem. uvijek sam se plašila. One su, u pravilu, sve pokvarili pretvorivši otmjenu, lepršavu, lepezastu, intrigantsku, magličastu predstavu koketiranja u znojni, slinavi, uspuhani muškoženski klinč.“ I citat koji pokazuje nedostatak osjećaja prema bivšim ljubavnicima: „Bez naočala zaljubljenosti ne uočavam više ni onaj ljupki detalj koji me kod njih definitivno zaveo i oborio. Pitam se što mi bijaše da sam ih, navodno, vrlo voljela trudeći se da ih zadivim na mnogim područjima i postanem ih dostojna?“ Ipak, kako zamjećuje urednica zbirke Maja Kušenić Gjerek, srce Ane Horvat „osobito glasno tuče u pričama 'Recitator', 'Bivši dečki' i antologijskoj 'Što mi govori tvoje ostarjelo lice'“. Urednica u Pogovoru piše i da su autoričine priče o ljubavi „najfiniji slojevi teksta“ ove zbirke te da su „ljupke i britke posvete sjećanju i onom čudesnom, nezaboravnom zračenju doživljenih ili pak odsutnih emocija, koje mogu život učiniti rajskom ili paklenom pozornicom za uvijek gladno nježnosti i bliskosti ljudsko srce.“ U pogledu na moral, razvidno je sljedeće: 1. Spašavanje i zaštita – Kao poznata zaštitnica i spasiteljica životinja, autorica smatra spašavanje važnim moralnim načelom koje joj donosi nutarnju dobrobit i podiže samopouzdanje: „Meni treba samo reći da se nešto ili netko treba spasiti i ja sam odmah na spašavanje – spremna! Oduvijek vrlo volim spašavati! (…) Osobito volim spašavati životinje i djecu. Od toga se osjećam dobro i sama sam sebi važna.“ Iako kao pravnica poštuje zakone, u slučaju kad zakon ne štiti život autorica je spremna i kršiti ga. Život je, drugim riječima, iznad slova zakona. 2. Istinoljubivost – Iako upozorena od nekog književnog kritičara da nije dobro što je tako iskrena u pisanju, autorica piše bez zazora o svojim problemima ili promašajima. Tako u zapisu o majčinstvu „Majčinstvo + oksitocin“ piše: „Baš napišem do kraja što osjećam i mislim! Ma, tko mi što može! U ime čega, s kojim pravom i ciljem da muljam i ulizujem se širokoj čitateljskoj publici?“ Stoga otvoreno piše o svojim neuspjesima i mukama majčinstva, o prezaštitničkom odnosu, strahovima i u početku te uloge fizičkim i psihičkim teškoćama. Isto se odnosi i na (ne)snalaženje u ljubavnim odnosima. Po svemu, vjerojatno ova intelektualna autorica time prkosi javnome moralu koji prešućuje sve što nije utilitarno. Književnost: 1. Samoozljeđivanje – Pišući o liku djevojke koja se samoranjavala u zapisu pod naslovom „Škare“, autorica umeće i metatekst o pisanju: „Nije li pisanje poezije (katkad i proze) vrsta i oblik samoranjavanja, kopanja po starim 'ranama' i, čak, otvaranje novih duševnih kratera patnje? To se osobito odnosi na pisanje ljubavne lirike u užem smislu, a i drugih lirika poput domoljubne, animalističke i sličnih.“ 2. Liječenje – Autorica u tekstu koji slijedi kaže da pjesnici „uglavnom pišu iz nedoumica i patnji, čak i umjesto samoubojstava! Sudeći po sebi, uvijek kada napišem nadahnutu, iskrenu ljubavnu pjesmu, osjećam se bolje, gotovo zaliječeno i manje krivom što sam si dopustila da mi se osjećaji toliko zanesu na – pogrešnu stranu! Pisanje poezije je, dakle, i samoranjavanje i samopomoć – autopsihoterapija.“ 3. Fotografiranje – Na samome kraju zapisa pod naslovom „Fotoalbumi“ stoji još jedan metatekst: „Kasnije sam još shvatila i da je poezija, koju sam oduvijek voljela čitati i pisati, nalik na fotografiju odnosno da je svaka pjesma poput foto-klika, jedan spašeni, neponovljivi, utješiteljski trenutak.“ I taj tekst kao i cijela memoarska proza svjedoči o nastojanju zaustavljanja života i 'izgubljenog vremena'. Ana Horvat je u svojoj zbirci memoarske proze Lovorvišnja uobličila književnosne teme u rasponu život-smrt s gledišta groba. Posebno je dojmljiva njezina pripovjedačka strategija razvidna u posljednjem zapisu „Lovorvišnja“ kojom autorica pokazuje i približavanje i odgađanje razmatranja smrti i smrtnosti, što je primjenljivo i na cijelu zbirku. Pišući o smrti, Ana Horvat piše istodobno o ushitima i opsjenama života intelektualiziranom prozom, najčešće uz pomoć stilskih figura misli: paradoksa, ironije, gradacije te sarkazma, groteske, crnog humora i lirskih prožimanja pripovjednog i memoarskog diskursa. Pritom se mogu odčitati i autoričine temeljne vrijednosti, moral i pogledi na književnost.

Đurđica Garvanović Porobija, 2018.

Ugledna hrvatska pjesnikinja Ana Horvat, autorica petnaestak zbirki pjesama, romana „Podsuknja“ i zbirke priča „Pismopriče“, prevedena na desetak svjetskih jezika i uvrštena u brojne antologije recentne lirike, i sama antologičarka, u svom novom proznom rukopisu „Lovorvišnja i druge novelete“ ponovno nam se predstavlja kao nadasve zanimljiva pripovjedačica, koja s lakoćom drži pozornost čitatelja od prve do posljednje rečenice svojih nadahnutih noveleta.

Ove lucidne pripovijesti, osim što su sadržajno intirgantne, zadivljuju ljepotom jezika kojim su ispričane, u čemu nesumljivo najvažniju ulogu ima bogato pjesničko iskustvo ove vrsne, punokrvne autorice, koja u samo nekoliko rečenica maestralno oslikava atmosferu i plastično karakterizira likove, da bi na trenutak kasnije ushitila uvidom u mikrokozmos nekog naizgled nebitnog detalja, ili neprimjetno uvela u makrokozmičke prostore metafizičkih promišljanja o pravoj prirodi ljubavi, morala, smisla postojanja ili toploj i neupitnoj nevinosti životinja. Nesumnjiva stvarnosnost ovih priča ne umanjuje njihovu povremenu, gotovo mističnu transcendentost, u kojoj nam se prostori našeg postojanja istodobno ukazuju kao pozornice paralelnih zbivanja, na kojima su često misli odvojene od vanjskih događanja, kao i emocije, stješnjene u egzistencijalnom kavezu, koje svoju slobodu traže u sanjarenju ili ljekovitoj samoći.

Sva ova složenost vanjskog i unutarnjeg svijeta, dobiva u noveletama Ane Horvat skladan i zanimljiv oblik, često tako duboko nezaboravnih pripovijesti, poput soba u koje čitatelj ulazi, ali iz kojih nikad sasvim ne ode duhom, što je uvijek karakteristika samo najvrednjig štiva. Ovaj rukopis Ane Horvat zato još jednom potvrđuje visoko umjetničku kvalitetu, koja krasi sva dosad objavljena djela ove autorice i donosi nam još jednu nepotkupljivo iskrenu proznu poslasticu, prepunu poetskih trenutaka u modernom, iskričavo napisanom tekstu, koji baš zbog tog oksimornonskog, prebogatog kontrapunkta, ne može i neće ostaviti ni najizbirljivijeg čitatelja ravnodušnim.

Maja Kušenić Gjerek, 2019.

Ah, kad bi se moglo tako landrati, bezbrižno se skitati uokolo, provoditi vrijeme u lutanju, a da nikom ne polažeš račune. Još se na jednom mjestu i ne ohladiš, a već krećeš prema drugom. Landranje iz užitka…

U svojoj najnovijoj knjizi Lovorvišnja Ana Horvat s neskrivenim užitkom iznosi svoja sjećanja, mahom autobiografska, u kojima je realnost zbivanja stvarnonosna, a narativni tijek moderno koncipiran u suglasju s bujnim, senzibiliziranim životnim nestašlucima. Naime, autorica se zna svrhovito poigravati s čitateljem, nudeći mu s iskrenom uvjerljivošću splet svojih paradoksalnih viđenja koje je ona znala „udomiti“ u osebujno osmišljenim naslovima: Facebook foto- pjesmarica, Stari panj, Umiranje s Azurom, Pratete, Što mi govori tvoje ostarjelo lice, Bivši dečki (lakrimarij), Rođendansko jare, Lovorvišnja.

Sposobnost pamćenja živahnih, ali i sjetnih dogodovština tih odabranih landranja donosi nam karakteristična obilježja jednoga proteklog vremena i originalnog ambijenta u kojem lutaju neobični i opušteni likovi u ulogama koje im je namijenila spisateljica. Autorica pogovora naslovljena Biti s ljubavi na ti Maja Kušenić Gjerek naziva Horvatovu „punokrvnom autoricom“, ističući njezinu sposobnost uočavanja „mikrokozmosa“ i „makrokozmičkih“ meditiranja o smislu bivstvovanja i o landravoj ulozi ljubavi koja sve to drži na okupu.

Izd. Studio Moderna i vlastita naklada, Zagreb, 2018.

Knjigu mudroslovnih memoarskih landranja naslovljenih Lovorvišnja osvježava fenomen chata i s užitkom koncipiran ironijski odmak: „Pomislih: interpretatorski talent / potencijal za promicanje poezije / Polupoznatoga trebalo bi prenijeti, milom ili silom, krvlju ili spermom, na mlade naraštaje recitatora kako poezija ne bi izumrla.“ (…) Jer, bez vještog, nadahnutog, iskrenog zavođenja publike – poezija će nestati jer će ostati bez publike.“ (Recitator).

Chat kao oblik komunikacije s čitateljem (To Have a Chat), oblik je današnjega globalističkog zamagljivanja u kojem se paradoks lajkanja i nelajkanja dovodi do apsurda: „Zašto se ljudi tako hrpimice javljaju – nude drugim, sasvim nepoznatim ljudima, bez ikakvog pravog motiva, na tom famoznom Facebooku – zahtjevima za prijateljstvom? I kakva su to prijateljstva koja na taj način zadobiju, te mogu li ona zadovoljiti ljudsku potrebu za druženjem i prijateljskom ljubavlju.“ (Facebook foto-pjesmarica).

Eto, i to su svojevrsna „landranja“ s pritajenim užitkom koji osjete fejsbukovci, kad im lajkaju pjesme ili memoarske crtice. Anina knjiga Lovorvišnja (istoimena priča Lovorvišnja, vrsna proza, bogata tjeskobnim landranjem), oblaže neumoljivu samoću nekom vrstom fraze lako ćemo, a sjetna bezbrižnost pruža simboličku mogućnost da se stvari gurnu ispod tepiha. Posebnost Aninih memoarskih zapisa su i pjesme ukomponirane u pripovjedalački chat, pa za kraj malo i poetskog „landranja“. Uživajte!

„Vi ste te pjesme začeli i izgovorili / protiv svih / potom ih svukli / i dvoranom prenijeli / kao zastavu / na koplju“ (Nepoznatom recitatoru).

Ljerka Car Matutinović, 2019.

Iako objavljena 2018. godine, memoarska proza Ane Horvat LOVORVIŠNJA zavrjeđuje pomnije predstavljanje jer je – čini se – književna oporuka u kojoj ova vitalistički usmjerena pjesnikinja i spisateljica piše o flori i fauni, ljudima i društvu s gledišta mjesta počinka, što je hrabra umjetnička i ljudska gesta. U tom tekstu autorica, koja je i pripovjedačica, izražava svoju posljednju književnu volju, predstavlja svoje vrijednosti i svoju etiku. Ta je proza istodobno i memoarska i umjetnička, dobrim dijelom uobličena i kao priča, a sama joj autorica, u usmenom iskazu, odriče fiktivnost: “Sve što je napisano u ovoj zbirci – istinito je.“ Ta je istinitost, kao spisateljičin odabir, provokativna jer ne pokušava uljepšati niti prešutjeti neuralgične točke autoričina osobnog života i života njezinih prijatelja i osoba iz obiteljske loze, što se katkad u memoarima zbiva. Provokativnost LOVORVIŠNJE mamac je kojim autorica zaziva odgovor čitatelja na vlastito preispitivanje i spremnost na samosagledavanje u neiskrivljenu zrcalu, bez ugodnih laži i samoobmana, i u tom je smislu i angažirana. (...)

Đurđica Garvanović Porobija, 2020.

Čitala sam Vaše pjesme u novome "Vijencu" i ponovno ste me oduševili. Takvu "baletnu" igru asocijacijama, povezivanja Vašeg bogatog zapažanja detalja i unutarnje elegantne lavine osjećaja ima malo tko. Moj baletni rječnik nije bogat, niti stručan, ali tu ima pirueta, špaga, skokova, doskoka, odskoka, letenja, lebdenja na vrhovima prstiju. Fascinira me i Vaša ljubav prema ljubavi, što Vam dozvoljava da je duhovito ironizirate.

Sređivala sam svoj radni stol i u nekoj tekici gdje zapisujem razne stvari, naišla sam na citat (ne znam niti čiji je). Podsjetio me na Vas. "Izvornost nekog pisca prepoznaje se po hrabrosti kojom se odvažio na skok u ponor. I po njegovoj dubini.".

Lj. V., 2020.

Ana Horvat, jako ste mi bili važni u mnogim razdobljima mog života. Tridesettri godine Vas čitam i uživam, a sad sam Vas i upoznala. Doduše samo virtualno, ali komunicirati s omiljenom pjesnikinjom meni predstavlja veliku čast i neizmjerno zadovoljstvo. Hvala Vam na prijateljstvu, toplini i pristupačnosti. Takvi su samo veliki ljudi.

Marina Šramek, 2021.

Draga svevremenska pjesnikinjo! Nadam se da nisam stavila previše glupastih srčeka u komentare vaših pjesama. Oni zapravo znače da sam ostala bez riječi, da nisam u stanju sročiti dostojni komentar. Blagoslivljam vrijeme koje sam provela promišljajući nad mnogom vašom pjesmom, s komentarom ili bez njega kao rezultatom. I nakon ove pjesme neće biti srčeka, već samo šutnja s kojom je divno putovati prema vječnosti.

Marica Planinšek, 2022.

Ana ili o životinjama
Pjesme su prirodan nastavak djelovanja u ime prava životinja, čemu je Ana Horvat, mogli bismo reći, posvetila svoj život. Ne razumije ova pjesnikinja ljudsko nasilje nad životinjskom vrstom, svakodnevno prisutno već u činu hranjenja životinjskim mesom. Ne razumije ni ostavljanje životinja, kad se odlazi na godišnji odmor, ne razumije vezanje životinja lancima. U ovoj poeziji nema Boga jer Bog to, smatra pjesnikinja, ne bi dopustio da postoji.
Stilski su to ujednačene pjesme, jednostavni mali narativi, skice za portret jednog animalističkog pogleda na svijet u kojem se mnogočemu pridaje pozornost, ali životinje nemaju puno tako gorljivih advokata, kako u umjetnosti tako i u životu, kao što je Ana Horvat. Pogrešno bi bilo zaključiti da je tu riječ o pukom aktivizmu u umjetnosti i angažiranoj ili programatskoj poeziji jer Ana Horvat osim što brani životinje, pjesmama pokazuje kako od njih ih uči, dopušta im da zaposjednu njezine misli, emocije, i njezin životni prostor. A što uči od njih? Uglavnom, kao i mnogi veliki ljudi, uči se poniznosti i zahvalnosti za život.

Irena Matijašević, 2022.

Poezija i poetika Ane Horvat začudna su zbiljska refleksija životnog hoda (žene). Poetizirati fotografski i nutarnji svijet u usporedbi koja objektivizira godine, naše predanje životu kroz surovu izdaju, uistinu je zadivljujuće. Ali, i ohrabrujuće. Ostajete i opstajete po Riječi koja je jedinstvena kao i Ana Horvat.

Marina Kljajo, 2023.