Ana Horvat, 1997., foto: Iva Babaja


Recenzenti i kritičari poezije i proze Ane Horvat objavili su cjelovite recenzije i kritike u svojim knjigama, u knjigama Ane Horvat (kao predgovore ili pogovore), u književnim časopisima, dnevnome tisku, na radijima i televizijama.

Na ovoj stranici objavljeni su ulomci recenzija i kritika slijedećih recenzenata i kritičara:

Zvonimira Goloba, Josipa Pavičića, Ive Bilankova, Branka Maleša, Seada Begovića, Milivoja Slavičeka, Božice Jelušić, Magde Weltrusky, Božice Brkan, Branimira Donata, Andreje Zlatar Violić, Jelene Butković, Ljerke Car Matutinović, Irene Lukšić, Mirka Kovačevića, Ante Zmljara, Joze Laušića, Tamare Horvat Kanjera, Maje Gjerek, Anite Kontrec, Dunje Detoni Dujmić, Miroslava Mađera, Bojane Radović, Antuna Paveškovića, Zvonimira Mrkonjića, Ive Mije Andrića, Željke Lovrenčić, Branislava Glumca, Alojza Majetića, Lade Žigo, Nade Popov, Darije Žilić, Ružice Cindori, Borbena Vladovića, Branke Furlanović i Nikole Đuretića.

Naslovnice knjiga u kojima su objavljene kritike-osvrti na knjige Ane Horvat:

1983.


(...) Dolazak Ane Horvat obogatio je cjelinu hrvatske poezije i vlastitim glasom i s nekoliko antologijskih pjesama. (...).

Zvonimir Golob, 1983.


(...) Poezija Ane Horvat pripada onom dijelu tradicije hrvatske i svjetske poezije koja ne prezire čitaoca i koja ga i bez namjere lako pronalazi iskazom što je dio njene prirode, ne tražeći ni tumača, niti posrednika(...)

Zvonimir Golob, 1983.


(...) Jednoznačno i slojevito, racionalno i iracionalno, izgovoreni slikom ili kolokvijalnim jezikom koji jeziku poezije daje snagu dokumentarnog iskaza, zanos i tjeskoba iz koje viče potreba za drugim, uključuju najbolje pjesme ovog izbora u cjelinu hrvatske poezije koja je o ljubavi govorila manje nego što je mogla i morala, iz razloga koji se protive razlozima njena postojanja.(...)

Zvonimir Golob, 1983.


U prijateljstvu s tradicijom ovaj izbor ne teži simulaciji, ne precjenjuje i ne podcjenjuje čitaoca, ne stidi se vlastite zastave i nudi mu realnost koja je plaćena vlastitim novcem.

Zvonimir Golob, 1983.


(...)Mjera blizine potvrđuje darovitost i osobitost pjesnika, ona je najboljim svojim stranicam, knjiga zrelog pjesnika koji, ravnodušan prema razlozima ove ili one literarne škole, traži i nalazi gradivo u vlastitom životu ispitujući svoj poseban odnos prema realnosti.(...)

Zvonimir Golob, 1983.


(...) Pjesme Ane Horvat nastaju u jednom dahu, bez zagonetnih slika i jezičnih smionosti, napisane su u jeziku sasvim bliskom govornom, što ih čini jednostavnim i široko dojmljivim. One su trenutni zapisi bez utjecaja pjesničkih moda, spontane minijature, ispovjedni lirski tekstovi, iskreni, prepuni svježe energije i životnosti koju u njima lako otkrivamo i koja čitatelja ne ostavlja ravnodušnim.(...)

Ivo Bilankov, 1983.


(...) Ova darovita pjesnikinja, iako diskretno, približuje se protestirajućim tonovima što se čuju u tzv. alternativama feminističkim. (...)

Ivo Bilankov, 1983.


1986.


(...) Vječno zakinuto ženstveno (Weiblichkeit) progovara u ovoj zbirci nepatetično, iskreno, ogoljavajuće i, ponegdje, mudro i filozofonosno.(...)

Branko Maleš, 1986.


(....) Pjesnikinja Ana, ispunjena životom, razotkriva svoju prirodu i ne čini to golim umom već cijelim tijelom - ona se proteže na sve što je dostojno njene ljubavi. Senzualna i u tome smislena, neposrednih odslika, poezija Ane Horvat nastaje u ritmu životnih pulsacija kao svojevrsni dijalog s osobnim oblicima ljubavi.(...)

Sead Begović, 1986.


1988.


(...) Ana Horvat je pjesnik svoga postojanja. Osvaja superiorna izvedenost (maksimalna iscizeliranost) njezinih stihova.Ove pjesme uživaju u svom imažinizmu. To je ona slikovitost koja vas zahvaća kad gledate kroz sitnozor.(...)

Milivoj Slaviček, 1988.


1989.


Iako ne probijaju okvire prepoznatljive pjesničke strukture ovi lirski zapisi, skice i impresije ipak uspijevaju izbjeći klišejima predstavljačkog ispoljavanja emocija i smjelo uvesti otvoreni jezik doživljajnosti. Dakle, riječ je o stihovima koji se lepršavo igraju idejom ljubavi, ali i suvislo procjenjuju i komentiraju kontekst u kome su nastali.

Branka Furlanović, 1989.


Poezija kakvu Horvatova ispisuje, nužno je orijentirana spram čitatelja koji želi i traži identifikaciju s autorom.To je, uglavnom, sudbina intimističkog pjesmopjevanja, a upravo bismo tu negdje situirali našu autoricu. Ne, ona nas ne plaši svojom učenošću, intelektualizmom, konceptualnim zamršenostima, naprotiv, osvaja jednostavnošću i ohrabruje da i sami (terapeutski) posegnemo za pjesmom kao lijekom i utjehom. Više od toga i ne bismo od poezije, zapravo, smjeli zahtjevati.(...)

Božica Jelušić, 1989.


1990.


(...) Za Anu Horvat poezija je zaista "put do vlastitog srca". Pišući o ljubljenima i za ljubljene, ona je, često, savršeno svjesna da je poezija ono najbolje što će poslije ljubavi ostati. I premda se ne libi razvijati starinski, skoro petrarkistički koncept ljubavi, ona zna biti gorka, podrugljiva, ubodljiva,"rendgenskih očiju", koje su spremne ljubljeni objekt (subjekt) vidjeti, takoreći, do kostiju. (...)

Božica Jelušić, 1990.


(...) Višnja Ogrizović, poznata novinarka i autor cijelog niza odreda originalno zamišljenih gastronomskih knjiga i Ana Horvat, poznata pjesnikinja i autorica gastronomski sočnih stihova udružile su se u kreativan tandem, pa ova knjiga doista stvorena "udvoje" - već zbog toga predstavlja prvorazredni događaj u ovoj vrsti izdavaštva.

Magda Weltrusky,1990.


(...) Šarm knjige neosporno leži, prije svega, u ideji, koncepciji i pristupu. Zamjerno velik broj recepata pomno odabranih za intimne domjenke u dvoje, garnirani su kao kakva poslastica duhovitim stihovima koji se pjene poput najboljeg šmapanjca. Govore o jelu, a pričaju o ljubavi na nov, ovoj knjizi prilagođen način, sa savjetima kakve su prije dvije tisuće godina davali rimski pjesnici Propercije i Katul o količini poljubaca potrebnih da bi ljubavna kemija dosegla gotovo gastronomski vrhunac. (...)

Magda Weltrusky,1990.


(...) Ovo je knjiga za intelektualce koji cijene originalnost pristupa, gurmane koji znaju što je dobro jelo, veseljake koji mrze i najbolje stvari u dosadnoj ambalaži, posebno zaljubljenike koji bi, u magli zanosa možda pojeli s užitkom sve, ali...zahvaljujući autoricama ove superzanimljive knjige, jesti će lijepo i još ljepše ljubiti. (...)

Magda Weltrusky,1990.


1991.


(...) Za razliku od većine tzv. ulazaka u literaturu, za koju je karakteristično rano podređivanje života spisateljskom impulsu (i ambiciji, dakako!), Ana Horvat se literaturi približavala tako što se od nje udaljavala ili se držala na distanci.(...)Iz te distance, naime, izrastaju osobitosti stihova Ane Horvat, napr. nenametljivost lirskog subjekta, samozatajna, suzdržana osjećajnost, odsustvo jezičnih ukrasa, iskrenost u prikazu ljubavnog doživljaja, blaga ironija prema obaveznom rekvizitariju ljubavnog pjesništva, ali i nevino, stidljivo prepuštanje čarima kazivanja o ljubavi. (...)

Josip Pavičić, 1988.,1989. i 1991.


(...)Pjesma Ane (koje nema) ima svoj život, nezavisnost, neograničenu slobodu da nešto bude i da ništa ne bude. Ona se ni na što ne nastavlja, nije početak nečega što se drugdje okončava, ništa ne odražava, niti se čemu izvan sebe podređuje. Može govoriti, ali i šutjeti. Svoju autoricu ni na što ne obvezuje, pa ni na postojanje.Može se shvatiti ozbiljno, ali i ne.Nije napisana za vječnost, nego za trenutak (pišem/da bih se tješila/a ne zato/da mi se/ne zatre trag), dovoljno je daleko od ljubavnog doživljaja da bi mu mogla biti sasvim blizu.(...)

Josip Pavičić, 1988.,1989. i 1991.


Djeluje kao dragocjen ali slučajno nađen predmet, kao slučaj koji može biti dragocjen i kao bivanje koje može biti slučajno. Sadrži vedrinu, sjetu, mudrost i neprikrivenu sumnju u svoju moć.(...) Sve što ima dala joj je Ana Horvat, a Ane Horvat nema. U tome je njezina differlutia specifica.(...)

Josip Pavičić, 1988.,1989. i 1991.


(...)"Male pjesme" uistinu su male: sažete su na nekoliko najnužnijih i, zahvaljujući autoričinom umijeću, najboljih riječi. Sažetost u izrazu, međutim, izvire iz bogatsva misli, dosjetaka, obrata, asocijacija... i mudrosti koja na kraju mnoge pjesme pretvara u efektne aforizme. (...)

Josip Pavičić, 1988.,1989. i 1991.


(...)Novine prodaje strah, srećke nada, a kuharice žudnja za ugroženom ili minulom životnom raskoši. Građa kulinarska i pjesnička, razvrstana je logikom ljubavnih susreta, pa se tako dobivena poglavlja: Poziv na piće, Ručak na travi, Večera uz svijeće, Gorim ljubavi! (...)

Josip Pavičić, 1988.,1989. i 1991.


(...) Recepti su izazovni, savjeti duhoviti, nenametljivi, knjiga je raskošno opremljena i ilustrirana, a kao reklamni slogan mogao bi poslužiti Anin savjetuljak... (...)

Josip Pavičić, 1988.,1989. i 1991.


1993.


(...) Recite to ili vlastitim ili, ako nikako drukčije, najjačom od svih, ljubavi prema hrani, nekako posebno dinstanim srcem s malo slatkim i malo gorkim štihom, ili posve žestoko, ljubavno. Ako je ljubav i prošla kroz želudac, da znate, svejedno dobra hrana raduje srce. A kaže Anin savjetuljak... uvijek se pod stolom dodirujte koljenom. Što ja mogu kad je, po tvrdnji moga iskusnijeg kolege Mandića erotski govor počeo kao govor o jelu, a što se, kaže, pokazalo kao duboko simboličko sporazumijevanje. (...)

Božica Brkan, 1993.


(...) Oni koji vole poeziju Ane Horvat vole je zbog njene specifičnosti. Ta je poezija ponajprije - čovjekolika, naoko nepretenciozna, lapidarna, mala konverzirana ljudska priča. Iako u knjizi kojoj sam urednik ima popriličan broj pjesama, za njih je pjesnikinja upotrebila neusporedivo manje riječi nego što bi mnogi drugi pjesnici. Ana Horvat riječ - cijeni.(...)

Branimir Donat, 1993.


(...) U pitanju kontekstualizacije poezije Ane Horvat u suvremeno hrvatsko pjesništvo mislim da joj pripada mjesto u prostoru koji je mnogo manje napućen od ovoga drugoga. Mnogo veći broj pjesnika njeguje poeziju, moglo bi se reći formaliziranu, vezanog stiha, hremetičnoga izraza, poeziju koja se, zapravo, jako trudi oko toga da o stvarima o kojima želi govoriti ne govori direktno, da ne govori neposredno, nego govori uvijek preko nečega. Preko metafora, asocijacija, preko neke teške forme.(...) Kod Ane Horvat susrećemo se s poezijom koja se usuđuje i ne srami se o mnogim stvarima govoriti neposredno, direktno. O općim, običnim, svakodnevnim stvarima. Zbog pespektive osobnosti iz koje je napisana ova zbirka, pjesme koje su napisane osobno - za nas se pokazuju osobitim. (...) Ono što pripada svakodnevici, mogli bismo reći i rađanju banalnosti, zapravo je iskustvo koje dijelimo svi mi. U ovoj se zbirci susrećemo s pjesničkim postupkom - kako ono što je svima zajedničko učiniti osobnim i kako na temelju toga od te poezije učiniti nešto osobito.(...)

Andrea Zlatar, 1993.


(...) Kod Ane Horvat susrećemo se s poezijom koja se usuđuje i ne srami se o mnogim stvarima govoriti neposredno, direktno. O općim, običnim, svakodnevnim stvarima. Zbog pespektive osobnosti iz koje je napisana ova zbirka, pjesme koje su napisane osobno - za nas se pokazuju osobitim.

Andrea Zlatar, 1993.


(...) Ono što pripada svakodnevici, mogli bismo reći i rađanju banalnosti, zapravo je iskustvo koje dijelimo svi mi. U ovoj se zbirci susrećemo s pjesničkim postupkom - kako ono što je svima zajedničko učiniti osobnim i kako na temelju toga od te poezije učiniti nešto osobito.(...)

Andrea Zlatar, 1993.


1994.


(...) Po strani od sintagme "muško i žensko pismo", ova nam pjesnikinja pokazuje kako se pametno, obrazovano, jezgrovito i ujedno osjećajno može o svemu napisati pjesma, a da se bude svoj, ne povodeći se za priznatim, uglavnom muškim, uzorima. (...)

Jelena Butković,1994.


(...) Pjesnikinja piše pod pseudonimom jer njezina okolina, ni kućna ni uredska, ne drži pjesništvo ozbiljnim poslom. Ali oni koji pišu znaju da to moraju činiti i često je papir jedini sugovornik, lijek, očišćenje.(...) Nižući tako knjige Ana Horvat reda nisku svoje pune umjetničke i životne zrelosti, zaključujući:Ne kaži mi/ništa/sve sam već čula/sve su mi govorili/ budi/, sažimajući svoja iskustva i ne odustajući.(...)

Jelena Butković,1994.


(...) Ova knjiga-slikovnica pruža nam obilne razloge za smijeh na koji smo gotovo zaboravili.(...) Riječ je o izvanrednoj, izvanserijskoj knjizi-slikovnici, koja će, nadam se, nadglasati staromodne mrgude, a privući zaljubljenike duhovite igre riječi, crteža i boja. Humanizirane preobrazbe voća i povrća, smiješnost njihovih tipično ljudskih "slabosti" izmaštana je u ovoj knjizi-slikovnici na razigran, gotovo hedonistički način.(...)

Ljerka Car Matutinović, 1994.


(...) Ironijski odmak u pjesmama Ane Horvat nadahnut je i lucidan, prožet vedrinom i opuštanjem. Ljubavne "boljke" voća i povrća neobične su i neočekivane (...)Najlucidniji i najzamamniji, gotovo čulno opipljiv u osjetilnom prostoru pjesme, jest duhovito sročen osvajač lubenice. (...) Ova odlična ljubavna pjesma bokačovski je razigrana, slojevita, ali i ljudski topla i prepoznatljiva. Ilustracije Nevenke Macolić poseban su užitak.Svojom igrom boja i odličnim crtežom žive puninom osebujnog svijeta, koji može stvoriti samo umjetnik-autor s osobitim smislom za detalj. (...)

Ljerka Car Matutinović, 1994.


(...) Jednom riječju: ZALJUBLJENO VOĆE I POVRĆE pruža ugodu smijeha i vedrine. Malima će podariti radost otkrivanja prirode i njenih darova, desetogodišnjacima tajnovitosti i začudnosti prvih ljubavnih čarolija, a i odrasli će doći na svoje! (...)

Ljerka Car Matutinović, 1994.


(...) Gotovo da i nema knjiga-slikovnica koje mogu komunicirati na taj način.(...)

Ljerka Car Matutinović, 1994.


(...) Ana Horvat donosi recentnoj hrvatskoj poeziji pregršt ljubavnih stihova sabranog ispisivača našeg života natopljenog kompleksnim osjećajima topline i žudnje, promatrača raskošnog ispunjavanja naoko prostog uličnog prolaženuja te filozofa koji će kroz začudni kut gledanja postaviti nekoliko "pravih pitanja". (...)

Irena Lukšić, 1994.


(...) Stavljajući na papir neposredne dojmove po čitanju, izvježbani će recenzent ustvrditi da pred sobom ima svkodnevnicu viđenu očima suptilna liričara.Poetesa tematsku okosnicu svakodnevice širi izvan poznatog prostora svakodnevnih obveza, bezvoljnih kretnji, ravnodušnih predmeta i situacija i rasprostire je po cijeloj lepezi osjećaja, nagoveštaja, sjećanja i slutnji, po onim istančanim terenima bogatog unutrašnjeg svijeta koji je dan samo rijetkim sretnicima.(...)

Irena Lukšić, 1994.


(...) Ovo žensko stihovlje, srećom, ne muči nejasnoćama i ponavljanjem otrcanih misli, već nudi svježinu, ljupkost i optimizam čitanja.(...)

Irena Lukšić, 1994.


(...) U čemu je pjesnička posebnost Horvatove?Upravo u odnosu prema pjesništvu koje za autoricu nije tek poza ili trenutni pomodni pjesnički pravac ove ili one literarne škole. Pjesništvo je njezin životni stav, ona u vlastitu životu nalazi motive za svoju poeziju i ispituje i svoj odnos prema realnosti koja ju okružuje. U tom njenom ispitivanju, ustvrdit će književnik Milivoj Slaviček,"žena nije odmagala pjesnikinji", jer Ana Horvat o osobnim suptilnim stvarima hoće i zna pjesnički govoriti. (...)

Mirko Kovačević, 1994.


(...) Ljubav je iskustvo koje Ana varira u širokom rasponu nijansi te emotivnih stanja - od ushićenosti i predanosti do diskretne ironije i rezerviranosti. (...)Ipak, emotivni naboj jest njihova specifična vlastitost koja pjesmama, a i cijeloj zbirci, pribavlja poseban šarm i iskustvenu uvjerljivost.(...)

Mirko Kovačević, 1994.


1995.


(...) Ovidije je tvrdio da je stihom postalo sve što je rekao. Od svega što postoji, što živi, migolji se ili se sudara, štogod uđe u njen nevidljivi radar, Ana stvara i može stvoriti pjesmu. Ali ta pjesma je odmah pjesma o ljubavi. Ona je ispituje na svemu i u svim njenim odrazima, slutnjama, izazovima, umiranjima, sjenama, zaboravima, prokletstvima. Njene su pjesme monument ljubavi, čisti obelisk. Kako ih stvara svugdje, često izgledaju anegdotalne, iskrice, uštipci, neki njezin haiku. (...)

Ante Zemljar, 1995. i 1988.


(...) Pjesnik nije prodor u nepoznato, nego u neizgovoreno. Upravo po tome i jest pjesnik jer je prodro u ono naše, umah raspoznatljivo čim je izgovorio o tome još neizgovorenu riječ.(...)Nenadmašnom jednostavnošću Ana je prisutana svugdje gdje jesmo, kao da naizglednim anegdoticama i znatiželjom koja ne oprašta, prozire i prihvaća sav raster naših dnevnih pomaka.Istom jednostavnošću pristupa ratnim i domoljubnim temama gdje je od svih najdomoljubnija.(...)

Ante Zemljar, 1995. i 1988.


(...) Lirska misao mora se od nekoga odbiti da bi bila lirska.Njome preko sebe tek stižemo do drugoga.I drugi, na svoju sreću, do nas, makar se i ne razumjeli. O tome, zacijelo, govori prava lirika, poput ove Ane Horvat.(...)

Ante Zemljar, 1995. i 1988.


(...) Zemlji, da bi je se odmjerilo, treba prići krajnjom iskrenošću kao što joj je prišla Ana Horvat u MODROM PLETERU razglednicom koju šalje Europi.Ne govorim to radi toga da joj dometnem "angažiranost" jer ona to ni u snu nije, ali ona to i jest po onome što hoću na ovome primjeru naglasiti, tj. da je ona lirik čega god se dotakla, a lirika je junaštvo iskrenosti u borbi za očovječenje. Vještina je potrebna, ali sporedna. Čak i riječ je lako iznaći, još lakše uklopivu formu. Svega toga Ana Horvat ima u izobilju! Disciplina u izričaju ostala joj je od pravničke prakse, ali to za liriku, iako važan, tek jedan je od usputnih atributa. Sva pjesnička mjerila izdržava savršeno kao i sva ona druga, književnoj kritici svojstvena podilaženja, uzvisivanja, rušenja, kojoj vrsti, kojoj struji, kojem društvu, kojem izmu...autor pripada. Bezvrijedno je sve ako te stih nije pronašao nespremna, iznenadio, ako ti nije pokazao ono što je u tebi ležalo, a nisi se usudio sagledati i sam guknuti.(...)

Ante Zemljar, 1995. i 1988.


1997.


(...) Ana Horvat u svom je ranom djetinjstvu bila, ako to nije preuzetno reći, prava, djelatna balerina, dakle igračica, što će po formuli i na tragu homo ludensa, kasnije postati, te do danas ostati, i u svom pjesništvu. (...)

Jozo Laušić, 1997.


(...) Ta, da tako kažem tjelesna igrivost njezine duhovnosti, što počesto prelazi u veselo-tužnu duhovitost, jest najstameniji, gotovo određujući, sastojak ove lirike: jasne, pravocrtne, odmjerene a nujne i nostalgične, ponegdje čak i pobunjeničke.(...)

Jozo Laušić, 1997.


(...) Naime, opirući se onoj strašnoj determinanti, po kojoj život mora živjeti od života, tj. da je međusobno proždiranje temeljni uvjet opstanka ad infinitum, Ana Horvat se odupire ljubavlju i samožrtvom per nunc, svjesna i uvjerena da je to njezino/naše sad ipak, pa makar samo i jedan jedini, udisaj vječnosti. I da se tim udisajem otkupljuje pravo na izdisaj. Pa tako, spašavajući prošlost svrhovitim življenjem sadašnjosti, čovjek, dajući se, gradi zalog i stječe šansu da se i u budućnosti, što god ona značila, ne nađe nasukan na hridi svoga nečinjenja za drugoga i drugo. Rječju, život je tu da ga se živi i uvijek iznova otkupljuje, da ga, kroz drugost, uzdržavamo i za sebe, e da bismo bili "sa svijetom jedno".(...)

Jozo Laušić, 1997.


(...) Ovaj, ne zavjet već datost, Ana Horvat, uz ina svoja činjenja, primjereno afirmira i u ovoj knjizi lirike, istim nabojem i umijećem kad pjeva, primjerice, o zabačenim haljinama, nezbrinutim životinjama ili pak prvom smijehu i prvim koracima svoga unuka. U nje, dakle, život živi i od ljubavi i nezaborava.(...)

Jozo Laušić, 1997.


(...) Pronaći danas svježu i neopterećujuću knjigu pjesama i ne čini se tako jednostavnim, a upravo je ova zbirka Ane Horvat pravo osvježenje.(...)

Tamara Horvat Kanjera, 1997.


(...) Poeziju Ane Horvat odlikuje tečnost, neposrednost i jednostavnost izraza. Njezine su pjesme, uglavnom, vrlo kratke katakad se dotiču haiku poezije u svojoj suštinskoj sažetosti, a istodobno svaka od njih nosi u sebi svoju malu priču. Otvarajući se u svojoj intimi, pjesnikinja ispovijeda svoje male i vleike strahove, tajne, nade, razočaranja i prkose, ne predajući se nikad potpunu očaju. Kroz njezinu tugu, osjećaj napuštenosti i sjetu uvijek proviruju prkosni ponos i odlučnost da valja krenuti dalje što god da to značilo. Kako kaže u pjesmi MOĆ: mogu sve/nitko me/ne voli.(...)

Tamara Horvat Kanjera, 1997.


(...) Njezin izraz oslobođen do krajnosti ostvaren je u slobodnom stihu, bez interpunkcija, velikih slova, teče u jednom dahu i iz jedne misli kao neprekinuta struja osjećaja. Kratak je stih vrlo često sveden samo na glagole ili pak njihovo izostavljanje, na elipse.Ispunjavajući svoje priče metaforama i sinegdohama povremeno rabi smjele i bogate slike. (...)

Tamara Horvat Kanjera, 1997.


(...) Pjesnikinjino "ja"duboko je unutar same pjesme i svi su njezini glasovi izraz potpuna unutarnjeg promatranja sebe same usred svjetovna kretanja. Ponekad kroz sjetu progovara i duhoviti otpor pa će se potkrasti kakva duhovita metafora, popuštajući napetosti ljubavnih težnji za ostvarenje sreće.Izvlačeći iz svoje nutarnjosti i prošlosti odjeke nekih boli i nekih drugih života, Ana Horvat brani sadašnjost i život tog trenutka - pišući.(...)

Tamara Horvat Kanjera, 1997.


1998.


(...) Ali, tko je ona, zapravo? Ana Horvat, poput mnogih žena u prošlosti, kao i u sadašnjosti, piše potajno, iza pseudonima, a njezine pjesme prolaze neobičnu putanju od Zbornika književnog stvaralaštva radnika Zagreba do Antologije hrvatske ljubavne lirike.(...)

Anita Kontrec, 1998.


(...) Pjesnički kod i hod Ane Horvat ne odvaja se od semantike tijela, osjećaja i čula i ta bliska povezanost sa svojim ja približava je više jednoj tradicionalnijoj ljubavnoj i refleksivnoj poeziji.(...)

Anita Kontrec, 1998.


(...) Pjesme Ane Horvat prožete su mirisima kuhinje i ženskog tijela i bića - i to onim mirisima kakvima ih žena sama doživljava, a ne kojima je opisuju drugi.(...) To je, dakako, opće mjesto u većini razgovora i prepirki o tzv."ženskom pismu", ali taj pomak u očištu nikako da se dogodi.No, nije dovoljno da se promijena perspektiva dogodi samo u području književne kritike. Ona se mora zbiti i kulturološki, tj. moraju postojati kulturni uvjeti u kojima žena doista ima pravo na vlastiti glas, na svoje ime i svoj doživljaj.(...)

Anita Kontrec, 1998.


(...) To je, dakako, opće mjesto u većini razgovora i prepirki o tzv."ženskom pismu", ali taj pomak u očištu nikako da se dogodi.No, nije dovoljno da se promijena perspektiva dogodi samo u području književne kritike. Ona se mora zbiti i kulturološki, tj. moraju postojati kulturni uvjeti u kojima žena doista ima pravo na vlastiti glas, na svoje ime i svoj doživljaj.(...)

Anita Kontrec, 1998.


(...) U svakom slučaju, poezija Ane Horvat i njeno stalno vraćanje na ljubav kao osnovni motiv, bez sumnje popunjava jedno prilično osiromašeno mjesto unutar moderne hrvatske ljubavne lirike, koja, izgleda, sve više zazire od ljubavi. A bez ljubavi - neki još uvijek u to uporno vjeruju - nema ni poezije niti života, a možda i sve to što činimo, radimo (samo) zato da bismo bili voljeni.(...)

Anita Kontrec, 1998.


2002.


(....) No, postoje pjesme i za naše užurbano vrijeme, pjesme su to napisane ženskim rukopisom u kojima se možemo pronaći isto kao što se nalazimo u junakinjama Seksa i grada.Piše ih Ana Horvat. U njenoj MJERI BLIZINE naći ćete slike koje stanu u svačiji život - one o ljubavi, rastancima, traženju, ali i sve one koje govore o svakidašnjem životu žene razapete između dječjih rođendana, karijera, hrpa rublja koje treba izglačati, neoprana suđa, pokušaja pronalaženja smisla i očajničke potrage za ljubavlju. Onaj kome su barem dvije teme bliske pronaći će se u stihovima Ane Horvat.(....)

Bojana Radović, 2002.


(…) Bitno je već na početku ovoga uvodnog sloga istaći stvoreni dojam kako te vodene pjesme nisu nimalo vodinjikave i zagušljivo dimne, banalno prozračne ili zemno maglovite. Napotiv, toliko su neslučajane - koliko i duhovito krepke, gotovo blažene i senzibilne u prasku riječi i naglašenog lirskog kondenzata. Ta poezija nije rasplinuta po dužini i širini tako klasičnih elemenata postanja kako bi čitatelj mogao očekivati s obzirom na preopćenite oznake same motivike. Konačno, pjesnički postupak Ane Horvat svodi se na lapidarne izričaje, na stihovne sažetke i misaone odgonetke. (...)

Miroslav Mađer, 2002.


(…) Drugi ciklus po redu, Vatrene i dimne pjesme, uvlači nas u zonu erotike i tako na adekvatan način poosobljuje element vatre, kao prožimanja intimiteta i životnog sučeljavanja. U nekim će se dijelovima ovoga ciklusa preobraziti ritam i s mnogo otvorenijeg supstrata težiti dužini. Ipak, pjesnikinja multiplicira svoju spremnu igru na zadane si teme vatrospoznaje bez zastoja, idući kao po stepeništu pojavnosti bržim koracima u stihovanje. (...)

Miroslav Mađer, 2002.


(...) Stihovi su u Zračnim pjesmama zaigrani slobodnije i mahom sugestivnije. Htio bi ukazati na takve izražajne domete kao što su "zrak u kutiji čuva pisma" ili "zrak obavlja poslove smetlara" s kojima se fluidno zrcali pjesnički metaforički smisao i spontanitet. Istina, u neku ruke ovdje se taloži već isprobani nadrealistički recept, ali treperavost pjesama duboko negdje u srži pjesničkog očitovanje iskazuje svoje tajne izvore impresionantim slikama od riječi.(...)

Miroslav Mađer, 2002.


(...) Na kraju dolaze Zemljane pjesme. Međutim, ne teče ovdje sve u znakovitom nekom verbalnom samosmislu, jer pjesnikinja ponovno varira opći predznak s kolokvijalnim detaljima. ) U glavnini gledajući očito da je posrijedi potreba sasvim nove sinteze već poznatih i toliko uporabnih motiva i tema - samo se onda preoblikovanje riječi s mudrim naznakama prostire istančanijim poetskim poprištem. Evidentno sabirući ukrasi pjesmotočja kao što su sigmatizirani izrazi "treba vjerovati u kišu" ili "plesači u zrakama sunca" obogaćuju završnicu ovakva ciklusa pogotovo s pjesmom "Molitva" koja odudara od cjelokupnog pjesničkog stila autorice. Da, odudara, ali istovremeno ukazuje na mogućnosti jednog drugog, manje uporabljivog izraza ali nikad dostatno sadržajnog, dokučivog i komunikativnog. Naravno, u poetskom smislu, jer je jedini tvorac svoga izraženog reda i nereda - sam pjesnik, a Ana Horvat uspjelo otkriva njene tajne pjesničkog umijeća i nuka na čitanje i razmišljanje o pjesništvu uopće.

Miroslav Mađer, 2002.


2003.


(...) U svojoj najnovijoj zbirci Šešir s makovima Ana Horvat kao da nas poziva upravo pjesmom Ormar s haljinama , da slobodno zavirimo radoznalim pogledom u njen intimni svijet prožet dubokom osjećajnošću, istančanim osjećajem za detalj i atmosferu, kao i spoznajom o ljubavi kao neprikosnovenoj vladarici, čije je žezlo smisao života. Haljine, kao neke obješene i osušene ruže u tamnoj kutiji, simboli vremena i istodobno otisci njegovih prstiju na nježnoj koži prohujalih godina, zapravo su i pjesme od kojih svaka priča svoju priču ushićenja, boli, ravnodušnosti, tjeskobe i nezaborava.(...)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.


(...) I kao što u stihovima, nižući ih pred našim duhovnim očima, zapravo nabraja blaga skupljena u srcu, mukotrpno skupljana smijehom i suzama, a odjevena u simbole haljina koje su oblačile jedno tijelo predano vremenu, ali još više dušu koja je čeznula za vječnom i jedinom ljubavlju, nastavlja taj tihi i nadahnuti posao skupljanja u riječima svega što je dragocjeno, i u ostalim pjesamama ove knjige.(...)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.


(...) A šešir s makovima je vrsta krune, upravo onakva kakvu pjenikinja voli - možda slamnata, i ukrašena krhkim, živim draguljima što se raspadaju i pri najnježnijem dodiru, a ipak toliko osobita da je mogu, u prozaičnoj svakodnevici, ponijeti nad čelom samo hrabri.(...)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.


(...) Svaki pjesnik strepi hoće li njegove pjesme biti razumljene, zato ih iznosi iz ladica i pretvara u knjige, ispružene poput ruku na pozdrav, čeznuvši da stisak bude uzvraćen, vrata knjige odškrinuta, i Šešir s makovima nježno položen na onu glavu kojoj pripada. Srce. Znajući sve to, Ana se Horvat kao prava, hrabra pjesnikinja, ipak, i u ovoj knjizi, nasmiješila kroz suze.(...)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.


(...) Svaki pjesnik strepi hoće li njegove pjesme biti razumljene, zato ih iznosi iz ladica i pretvara u knjige, ispružene poput ruku na pozdrav, čeznuvši da stisak bude uzvraćen, vrata knjige odškrinuta, i Šešir s makovima nježno položen na onu glavu kojoj pripada. Srce. Znajući sve to, Ana se Horvat kao prava, hrabra pjesnikinja, ipak, i u ovoj knjizi, nasmiješila kroz suze.(...)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.


(...) (...)Zbirka Ane Horvat 4 počela prirodno počinje ciklusom vodenih pjesama, onim prapočetkom koji kao da priziva u sjećanje stvaranje svijeta, kad je još samo Duh lebdio nad vodama. Zaljubljena u vodu i njenu blagost i čudesnost istodobno, pjesnikinja poput kapi ili valova niže stihove posvećene njenom prozirnom veličanstvu (...)Blagotvornu i preobražujuću tajnu voda Ana Horvat je opjevala kroz dvije biserne minijature (Ključ i Uspomene)(...) No prava priroda vode, za pjesnikinju i njeno nadahnuće, neodvojiva je od ljubavi. To je ono sveto mjesto susreta božanskog prapočela s ljudskim srcem, kad obična kap vode postaje suza... (...) i, istodobno, radost poljupca...(...) Metafizički poljubac vode doživljaj je u pjesnikinjinom srcu, nezaboravan, iz kog će kao vodene iskre, prsnuti još dvije dijamantno čiste minijature... (Rane i Budućnost). (...)
Drugi ciklus okuplja Vatrene i dimne pjesme, za koje pjesnikinja (u zagradi) duhovito i gorko-slatko dodaje da su sve izvrsne za potpalu, ne zaboravljajući da je vatra progutala već mnogo papira s napisanim pjesmama, pa i knjige. (...) Ana Horvat ističe usamljenost personificirane vatre, zbog koje gori uspravna/i ravnodušno/ želi/ ostati takva (...) Čak i ukroćena i prizemljena u ljudski svijet, kao svjetiljka u istoimenoj pjesmi, zadržava svoju najčudesniju vrlinu, uz toplinu, onu da stvara svjetlo. (...)Nakon crne uloge vatre u ljudskoj u povijesti (Lomače), pjesnikinja se podsjeća i one intimnije (Vatrospoznajna), a ispisuje i jednu bespoštedno iskrenu (Vatrogasni savez)...(...) Možda dvije najvrednije pjesme iz ovog ciklusa su ona Brak iz koristoljublja, duhovita misao o vezi vatre i zraka, u kojoj samo ona ne može bez njega, no ne i obratno, te antologijska Rođenje vatre koju treba u cijelosti citirati, i po mogućnosti zapamtiti: iz udara/plamenčića/ili trljanja/rađa se//stavljam ulje pa ruku/ u vatru/da ime veze/s ljubavlju. Zar bi netko nakon svega mogao u to posumnjati, kao i u iskrenost i svježinu stihova Ane Horvat.
Treći ciklus zbirke o počelima naslovljen je kao Zračnozrakaste pjesme (i pet šest treperavih), s razlogom, jer stihovi kao da se natječu međusobno koji će dalje odlebditi ili čak poletjeti u slavljenju trećeg elementa, zraka, čiju posebnost unutar četiri počela Ana Horvat odlično ističe u pjesmi Prijeteće nespoznato: ne kaže se/bilo je nečega/u zemlji vatri ili vodi/uzrečica glasi/bilo je nečega/u zraku. (...)
I mada se u uvom ciklusu pojavljuje i vjetar kao zavodnik, i propuh koji se ponaša kao duh; jedna ljubavno-egzotična fatamorgana koja se baš divno/ rimuje/ s Ana , i ples u kom pokreti miluju zrak sve dok se ne preda zagljaju tijela, najbolja ga poantira pjesma od samo dva stiha, ova, Zračnoljubavna: za tebe/dišem.Četvrto, ujedno posljednje počelo, zemljano, (...) kao da je po svemu najbliskiji pjesnikinjinom temperamentu i doživljaju života kao radosno-tužne igre na čvrstoj lopti, u naručju majčice zemlje.(...) I u ovom ciklusu nekoliko je onih pjesama koje s pravom možemo nazvati osobito uspjelima i upozoriti na njih antologičare (Potres, Zemljin glas, Izdvojenost). Posebnu pozornost treba na kraju posvetiti pjesmi Molitva zemlji ...(...)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.


(...) Jednako su suptilno, kroz riječi Ane Horvat, izgovorila svoju bit i povezanost sva četiri počela, u ovoj nadahnutoj zbirci pjesama, i stoga joj možemo samo čestitati, i zahvaliti, što je tako pažljivo osluškivala i gledala, i toliko voljela. (...)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.


(...) Ljubav prema životinjama, tim nevinim iskrama života, uvijenim u toplo krzno ili šuškavo perje, blistavu kožu i dragocjene oklope, gotovo astralna krilca, našla je u poeziji Ane Horvat svoj iskreni i duboki glas, svjež i nadahnut.(...) Veliko, koje se uvijek otkriva u malom, baš kao vječnost u ugrušku zvjezdanog trenutka, u njezinim pjesmama nježnost prema tihim životinjskim sudbinama izgovorena je glasno se klanjajući pred njihovom bezazlenošću i ljepotom, te univerzalnošću nemuštog i jasnog jezika privrženosti i zahvalnosti čovjeku.(…)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.


(...) Taj mirni i zadivljeni ton razumijevanja, nerijetko biva narušen žalovanjem pjesnikinje nad tvrdim snom i grubošću onih koji ne vide ljepotu ubijene mačke, metaforu svačijeg bola u gradskom smeću, ili ne mogu, ili ne znaju, ili ne žele zamijetiti suzne dragulje u očima napuštenog psa… (…)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.


(...) Ana Horvat upozorava blago, ali odlučno upirući svojim poetskim prstom na svijet unutar ljudskog svijeta, na prostore nezaštićenih bića čiji pogledi zastrašeno, kao i naši, pretražuju svemirske daljine svedene na duljinu jednog lanca ili kaveza, te svijet iza ograde u kom se opasno vrte žrvnjevi jurećih kotača i korača previše nogu spremnih na udarac bijesa ili obijesti…(…)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.


(…) Nitko kao pjesnik koji vidi skriveno, a često umornom oku i nevidljivo, ne može iskazati čežnju za životom napuštenih mačića koji cvile uz tijelo otrovane mačke, ili gotovo neiskazivu nježnost malog životinjskog prijatelja koji liže suzu po suzu da bi izbrisao bol tužnog čovjekovog lica. Pjesnikinja pita sve nas, koje bi ljudsko biće sve tako bezrezervno razumjelo i bez riječi ponovno slijepilo tuđe srce, na tako dirljiv način…(…)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.


(…) Poanta koja se provlači poput zvuka iste glazbene fraze kroz svaku pjesmu ZAHVALNICE ŽIVOTINJAMA ponavlja skrivenu misao koja zrači od prvog do zadnjeg stiha - pomisao o tome, da kad bi ljudi odgovarali jedni drugima na pažnju i dobrotu istom nevinošću i jednostavnošću, ljubav bi bila mnogo bliže rajskoj ideji o dostojanstvenom načinu ljudskog života, a svijet puno radosnije mjesto. (…)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.


(…) Bitno je već na početku ovoga uvodnog sloga istaći stvoreni dojam kako te vodene pjesme nisu nimalo vodinjikave i zagušljivo dimne, banalno prozračne ili zemno maglovite. Napotiv, toliko su neslučajane - koliko i duhovito krepke, gotovo blažene i senzibilne u prasku riječi i naglašenog lirskog kondenzata. Ta poezija nije rasplinuta po dužini i širini tako klasičnih elemenata postanja kako bi čitatelj mogao očekivati s obzirom na preopćenite oznake same motivike. Konačno, pjesnički postupak Ane Horvat svodi se na lapidarne izričaje, na stihovne sažetke i misaone odgonetke. (...)

Maja Gjerek, 1997., 1998. i 2003.


(...) Ana Horvat je ime koje se nije često pojavljivalo, pogotovu ne u kontekstu istovrsnih skupina. Za nju se znalo da piše ljubavnu poeziju, ali se nije dovodila u vezu s drugim pjesnikinjama kojima ljubavno pjesništvo nije isključiva zaokupljenost. Njezina nova knjiga 4 počela samom svojom temom smješta se na područje krajnje poticajno pjesničkoj imaginaciji, štoviše onom gdje se poezija otvara imaginarnom. Poznato je da teoriju četiri počela zahvaljujemo predsokratovcima, ali isto tako treba znati da nam ona nikada ne bi postala tako važna da Franjo Asiški nije počela nazvao svom braćom i sestrama, prešavši preko Demijurgove hijerarhije stvorenih pojava.(...)
Sveti se Franjo divio vodi zbog njezine poniznosti, pa i Ani Horvat se voda čini najpogodnijom da započne krug četriju počela. Ona doduše jest "blago i blaga", ali ona se još više divi njezinoj sličnosti s radošću:"poput radosti/voda/uvijek nađe/izmisli/svoj put"(Putanja)."Voda je dobra/ ljubavi" kaže doduše pjesnikinja, ali njezina kozmička dobrota ipak znade prenijeti neposrednu ljubavnu poruku: "žmireći/kako kišu/na čelu i obrazima/od poljubaca raspoznati"(Kiša).(...)
Ana Horvat posvećuje mnogo preverovski sažetih opaski o muškom ognju, pa će lapidarno kazati o ženskoj sudbini vatre:"vatra je/siroče/sirota/nikoga svoga/nema/zbog toga sjaji/sama se grije/za utjehu joj je dana/mudrost/i/pohotna ljepota (Za utjehu). No pojava gorenja nadasve je bračna pojava kojom nas pjesnikinja uvodi u studij zraka:

za jednim samo
vatra žudi
prividno
nježan i trajan je
njihov brak
no oboje znaju
bez njega
samo ona gubi
pogodili ste
on zove se zrak

(Brak iz koristoljublja)

Ima u stihovima Ane Horvat neke trpke poučnosti koja je samo povod aluzijama na ljubav, pa ako joj humorni prevrati prizivaju Preverta, njihov poetični nespokoj ne može a da nas ne podsjeti na nepopravljivog ludista Boru Pavlovića.
Kažimo stoga da, iako odaje dužnu počast zemlji kao"nevjesti s iskustvom", pjesnikinja uviđa kako je jedini zrak kadar iskazati bezglasnost ljubavne drame:"onaj/koji me ljubio/na mene danas/odmahuje rukom/zrak/pomaknut/tom kretnjom/u mojem prozoru/gasi svijeću (Strujanje).
U doba kad se poezija diči zaboravom, Ana Horvat, a da toga vjerojatno nije ni svjesna, dodiruje nekih bitnih iskustava hrvatskog pjesništva 40-tihgodina, 60-tih godina prošlog stoljeća da bi onda na zadivljujući način bila anakrona i svoja, stvarnosnoj poeziji usprkos.(...)

Zvonimir Mrkonjić, 2003.


2007.


(...) Kakav je roman napisala Ana Horvat? (...) Ona ispisuje tekst čija se svaka rečenica nastoji legitimirati kao fikcijski fragment jedne izmišljene superstrukture, dajući s druge strane dovoljno signala autobiografskoj inspiraciji kao daleku izvanfikcijskom jamstvu fikcijskog svijeta, pretvarajući tako, što i nije neviđeni postupak, osobno iskustvo u literarni zapis o ljudskome iskustvu. (...) (...) Ipak, autorica nipošto nije ispisala staromodni roman. Težnja da ocrta suvremen senzibilitet, neoprezan u svojoj brzini, nesmiljen u potrazi za novim senzacijama, površan u nespravnosti da se suoči s dramom života, možda je i prenaglašen u njenu spisateljskom postupku. S druge strane, jednako je naglašen i pokušaj da svemu neautentičnome čime nas je obdario postmoderni duh suprotstavi jednostavnost glavne junakinje, osjećajne i željne načela izočnih u suvremenu svijetu. Zanimljiv je to pokušaj. Ne radi se ovdje o nekoj patetici ili anakronizmu. (...) (...) Urbana pojava, dijete zagrebačkog asfalta, s tipičnim refleksima velegradskog čeda, lišena sentimentalnosti, još više iluzija, cinična do mjere u kojoj cinizam ne truje nego spašava dušu od gorčine i gađenja nad svijetom koji je u svojoj bezličnosti i okrutnosti, postao naša sudbina. (...) Ova skupljačica muškaraca i protiv svoje volje i zaštitarka prava životinja svojom voljom, zbrajajući životni bilans, uviđa ipak previše očekivano da su životinje, za razliku od muškaraca, dostojnije ljudske brige i pažnje i da se ljudskost mjeri odnosom prema drugim vrstama, dok vlastita nije dostojna ničega drugog doli, uglavnom, prijezira. (...)

Antun Pavešković, 2007.


(...) Posljednja zbirka Ane Horvat Šešir s makovima u tome je nizu novi biser koji svijetli punim i posebnim sjajem u hrvatskom ženskom pjesništvu. Moram priznati da poeziju Ane Horvat čitam s posebnim zadovoljstvom jer iz nje izvire nepresušna bistrina koja budi čula, osvježava misli i vraća toplinu vremešnoj mi duši.(...)

Ivo Mijo Andrić, 2007.


(...) Anina pjesma je razigrana kao što je i ona sama od najranije mladosti. Ta bivša balerina savršeno dobro znade uskladiti misao, riječ i pokret i od njih isplesti haljinu koja zanosnom bjelinom lebdi na zvjezdanom ženskom tijelu. U njezinim stihovima sve je na svome mjestu. I slovo, i riječ, i interpunkcija, i završni glas. Ništa u svemu tome nije slučajno. Sve ima zadanost i cilj koji se smisleno pretače u pjesmu.(...)

Ivo Mijo Andrić, 2007.


2009.


Pročitao sam zbirku ŠEŠIR S MAKOVIMA Ane Horvat, ne krijući radost koja me obuzima kad otvorim knjigu dubinskog ljudskoga duha i bajkovite leksičke raskoši. A upravo je takav Anin Šešir s makovima. Lirski opijat koji se ne nalazi ni na jednoj listi zabranjenih droga. Premda je snažniji od mnogih drugih opojnih eliksira tijela i duše.Takve me knjige ostave bez daha. Urežu mi se u sjećanje kao laserska zraka. U svako vrijeme dobrodošla za operativni zahvat na otvrdlome tkivu emocija.
Nakon čitanja Šešira s makovima napisao sam prikaz te zbirke te ga stavio na uvid časopisnoj i knjižnoj publici. Sa željom da, svatko tko to želi, na vlastitoj glavi isproba blagougodne učinke nošenja toga pokrivala. I udisanja mirisa stihovanih makova pod njegovim raskošnim obodom.Neku godinu ranije pisao sam i o Aninoj knjizi poezije Pješčana ogrlica. I tada su mi ostali dojmovi podjednake snage i lirske širine. Pisao sam i o toj knjizi, radujući se novome naslovu i sjaju bisera s njegovih stranica. (...)

Ivo Mijo Andrić, 2009.


(...) Do mene je došla i posljednja Anina knjiga, roman čudnoga naslova - Podsuknja. Skrojena u njezinoj prirodnoj radionici u Gornjem Čučerju. Prozno štivo veličine Jergovićevih Dvora od oraha. (..) Roman Podsuknja otkriva Anu Horvat u njezinoj stvarnoj veličini. Onakvom kakva jeste. Bez pudera, karmina i sjenila za oči. Sa odbačenom maskom koju je, ponekad, krišom stavljala na lice. Kada je bila mlađa i kad su joj maškarade pomagale da skrije vlastitu bol i razočarenja izazvana ljudskom besćutnošću.
Imala je Ana dovoljno lijepih i ružnih trenutaka koji su joj pomogli da sagleda život u totalu. Lijepih, da rasvijetli tminu koja se navlačila na njezino sjećanje. Ružnih, da shvati kako iz svakog sjemena ne izniče plod. Znanjem vrijedne žetelice, razdvajala je žito od kukolja, zadržavajući samo ono što klija na dobro. Sve izvan toga prepuštala je tihim valovima zaborava. Kukolj dubini. Klicu, površini. Da ne ponikne ono što ne vrijedi. Što vodi zemlju vječnom zarastanju. (...)

Ivo Mijo Andrić, 2009.


(...) Ima u stihovima Ane Horvat neke trpke poučnosti koja je samo povod aluzijama na ljubav, pa ako joj humorni obrati prizivaju Pre´verta, njihov poetični nespokoj me može a da nas ne podsjeti na nepopravljivog ludista Boru Pavlovića (...)

akademik Zvonimir Mrkonjić, 2009


2010.


(...) Anina je poezija zanimljiva upravo stoga što je jednostavna i lako razumljiva, svakodnevna. Ali, njezino prvo prozno djelo nije svakodnevno i uistinu me je razveselilo ne samo zbog toga jer se ne radi samo o vješto napisanoj svojevrsnoj biografiji koja se čita u jednom dahu i ne ispušta iz ruku, već i stoga što je ono višeznačna poruka. (...)
(...) U knjizi Podsuknja o svojemu životu i životima svojih bližnjih koji se isprepliću s njezinim, Ana Horvat piše iskreno i otvoreno. Priča o njezinom djetinjstvu, ljubavima i roditeljima teče spontano, zanimljiva je i odiše izvjesnom dozom cinizma. Poglavlja o životinjama su dirljiva, protkana ljubavlju i puna blagosti. Također izazivaju jezu pri pomisli koliko čovjek može biti okrutan i zao. Teško je suspregnuti suze čitajući o sudbini nekih do jučer "voljenih" kućnih ljubimaca. (...)

Željka Lovrenčić, 2010.


(...) Svaka čast Ani Horvat koja strpljivo čini divnu knjigu/antologiju o subićima (od kojih smo mnogo toga naučili. Plagirali. Do znanstvenosti i natrag). Na ponos je i diku ova knjiga i našoj i svjetskoj književnosti... Pohrlite je imati! (...)

Branislav Glumac, 2010.


(...) Diferencijacijom naših matičnih stanica moći ćemo izdjeljati psa, bika, tigra. Kad dođemo na red za reinkarnaciju moći ćemo odlučiti želimo li se nastaniti u nekom kućnom ljubimcu, domaćoj životinji ili nekoj zvijeri, mesožderu koji ozbiljno nadmašuje naše svežderstvo.
Hm? Ne znam što bih odabrao. Možda bi bilo najbolje da budem vinska mušica u kojoj je ionako trideset posto mojih gena. Postoji opcija koja me godinama zaokuplja: što ako sam ja reinkarnirani dinosaur? Ako se želim reinkarnirati to jest vratiti u njega morao bih naći vremeplov da bih uskladio naša vremena. (...)

Alojz Majetić, 2010.


2011.


Antologija Ane Horvat nazvana STABLOPIS izuzetan je autorski i izdavački pothvat najviše kategorije.

Božica Jelušić, 2011.


Tajanstvenost je oduvijek napajala maštu i snove: STABLO je bilo ono drugo, drugačije, više, u cijeloj biljnoj hijerarhiji.
Čime je stablo zaslužilo taj status? Živjelo je svojim životom, bilo je poveznica između zemlje i neba: ono je određivalo pravac kretanja svih prirodnih sila između gornjeg i donjeg svijeta. Poput živčevlja, razgranata bi krošnja divovskih prastabala urastala u sivu moždinu neba. Stablo je skupljalo kozmičke signale, bilježilo, pamtilo. Nebeska rosa i blaga kiša dolazile su odozgo kao blagoslov: svojim stamenim stasom i lisnatim zelenilom stabla su slavila Božju ljepotu. Molitva stablu bila je molitva bogovima: najbiranije riječi, najljepše poetske slike naroda koji su svijet osjećali dušom, ostale su zabilježene u tim molitvama, zahvalnicama, hvalospjevima. Stablo je definitivno postalo kozmogonijskim i civilizacijskim simbolom prvoga reda.

Božica Jelušić, 2011


Autorica ovoga izbora, vrsna pjesnikinja i prozna spisateljica ANA HORVAT, pokazala je u svom zahtjevnom projektu (i) ono što smo predmnijevali na razini intuicije: od narodne predaje, sve do suvremene književnosti i recentne produkcije, gotovo da nema velikog pjesničkog imena, koje u svom opusu neće dotaknuti motiv stabla, posvećujući mu neke od najvrsnijih i najbiranijih stihova.

Božica Jelušić, 2011.


Zaključiti nam je kako je Ana Horvat obavila posao namjesto ljudi iz uže struke, rukovodeći se jedinom pravom nakanom i idejom: da se sačuva ono što njeno srce ispunjava i da taj entuzijazam i ljubav prijeđu i na čitatelje STABLOPISA. Takva je zamisao privukla dobre energije i STABLOPIS je pred nama, na čast svima, koji su u njegovu nastanku i pojavljivanju sudjelovali. Želimo da svatko pronađe svoju pjesmu, nauči je naizust i odrecitira pod omiljenim stablom.Tako će se ovaj krug zatvoriti i ovaj projekt dobiti zasluženu krunu i nagradu.

Božica Jelušić, 2011.


Pjesnici često pjevaju o ljepoti šuma. Oni šumu doživljavaju drugačije od ostalih, a pjesmom otkrivaju i skrivenu ljepotu koju mi, obični smrtnici i ne vidimo.Tako se zahvaljujući pjesnicima šume otkrivaju u svoj svojoj raskoši ljepote. Pjesnici šumu vole na svoj način, a šumari ju vole, dobro poznaju i podupiru sva njezina svojstva bitna za njezin opstanak i dugovječnost. Učiniti šume vječnima jedina je i prava zadaća šumarske struke. Njegom i pomlađaivanje zadržavaju njihovu iskonsku prirodnu strukturu koja im osigurava vječnost, stabilnost i proizvodnost.

akademik Slavko Matić, 2011.


Iluziju ljubavi ugradila je, i Ana Horvat (tj. Jasna Palčec) u svoju "proznu pjesmaricu", tj. roman protkan "samoizbavljujućim, samoiscjeljujućim stihovima", naslovljen Podsuknja. Ta poluistinita/skrivena autobiografija ("Kao nema to veze s njom i njezinim životom, varat će!"), povremeno manipulira namjerom da bude poučno štivo za ugrožene žene ("Aha! Sad sam vas protresla, drage čitateljice, misliti treba, pamtiti!"), a istodobno i neostvarivom čežnjom za emocionalnom sigurnošću pod muškim patronatom. (...)
(...) Zato se taj "pjesmoviti roman" može čitati kao hommage pjesničkom poslanju u izdvojenom i osamljenom, no znakovito uljepšanom animalističkom rezervatu u kojemu se poništavaju frustrirajući tragovi pristigli iz izvanjskoga svijeta, rezervatu u kojemu protagonistica, "živeći u pjesmi samoj", nalazi za sebe jedini način opstanka.

Dunja Detoni Dujmić, 2011.


2012.


Životinje su itekako upisane u povijest hrvatske književnosti, ali bijahu "raštrkane" u stihovima sve dok ih Ana Horvat nije pomno objedinila u hrvatski pjesnički zoo. Uvrštena su doista vrhunska pjesnička ostvarenja (Silvija Strahimira Kranjčevića, Vesne Parun, Vesne Krmpotić, Slavka Mihalića, Ivana Slamniga, Josipa Severa, Zvonimira Baloga, Milivoja Slavičeka, Dalibora Cvitana i brojnih drugih autora) koja prikazuju ljude u životinjama i životinje u ljudima, preplićući tako sudbe i egzistencije ljudskih i neljudskih bića, ravnopravnih po duši i kozmičkom usudu.
Pjesme su, generalno kazano, ili tužbalice za napuštenim ili ubijenim životinjama (već je Marulić napisao "Tužbalicu protiv ubojice psa Mora", uzvisio patnju: S najvećom vjernošću, Moro, na našu si pazio kuću/Budnije nego što zmaj čuva Hesperida vrt./), ili su pjesme balade posvećene osami životinje uzibane u svoj krajolik ili su radosnice što slave nijemu,suptilnu komunikaciju ljudi, životinja i prirode.

Lada Žigo, 2012.


(...) Danima već isčitavam PISMOPRIČE i svaki put ulovim nove treptaje. Osećam miris i okus, damar svake od njih. Šamare nevidnih poruka koje izranjaju naglo i okrutno. Da oljude i pozovu. Kliktaji trena svakodnevnih, u zamahu, u mirnim tokovima. Katkad ih u krinoline oblači, vodi na carske balove, na tron ih vodi, a katkad po memljivom svakodnevlju vuče. A njima je sve jedno...svuda su isti. (...)
"Mojim se pismopričama ništa ne popravlja, niti se išta ikome objašnjava.One su same sebi svrha. Kao skarabeji u jantaru." - govori Ana.
Ljupko i jednostavno. A da lije baš tako? Posejaće u svima nama upitna semena...o plodovima ćemo kasnije. Posle njih ćemo, sigurno, sašaptavati s ogledalima duše, svoje nemušnosti i nemoći.No svakako im treba prići neopterećeno i pustiti ih da govore. Tek tada se u njima otkriva red i sled, smisao i oblik, lepota jednostavnosti. Tematska raznovrsnost, moć opažanja, emotivna silina i sijaset informacija, govore o intelektualno-duhovnom bogatstvu autorice. A filigranska tkanja reči i mozaika o zanatskom umeću i iskustvenom upregnuću.(...)

Nada Popov, 2012.


(...) Svaku sam pismopriču doživela i kao sliku s mnoštvom poteza četkice i lepezom boja. Kao sliku života koju sam sama iznedrila.
U svakoj pismopriči sam našla svoju sobu, svoju postelju i osunčani pedalj. Izgubljenu reč koju sam, bezuspešno, tražila. U većini pismopriča potke su uspomene.Vrve od emocija, iskre bojama. Na tren oduzmu dah. Pišu ode ženskoj hrabrosti i moći. Odaju priznanje sposobnosti za samokritiku i rešenosti da se ispoštuje svoje, a i tudje. Zato nam PISMOPRIČE, i nehotice, izmamljuju osmehe, uzdahe, tugu, negodovanje ili odobravanje. Tamo se prepoznajemo i nalazimo ono što smo hteli ili mogli a nismo...Ko zna zašto ostalo je negde iza nas. Ili u nama.
Da tutnjavom odzvanja kao udaljena grmljavima, kao pisak odlazećeg voza sa poslednje stanice. Da ožive dečje strahove, mladalačka posrtanja i ciničnu opreznost sredovečnosti. Da oproste, oproštaj zaištu i dokažu bezubost vremena. Kao svojevrsne ode životu pečate naše svakodnevlje i odušuju stege. Prisvajaju nas i pitome. Ana ih je napisala za sve nas. Te dobre, stosrčne, istinonosne pismopriče...
Ali ne dajmo joj da nas zavara! Ana je, ipak i iznad svega, pesnikinja (...)I u PISMOPRIČAMA nam to, neprestano, dokazuje.

Nada Popov, 2012.


(...) Autorica predgovora knjige „Stablopis“, pjesnikinja Božica Jelušić ističe kako je riječ o izuzetnom autorskom i izdavačkom pothvatu, te naglašava veliki trud Ane Horvat u sastavljanju antologije koja obuhvaća poeziju o prirodi, stablima, šumi. (...)

Darija Žilić, 2012.


(...) Ana Horvat pjesnikinja je i prozna spisateljica, objavila je četrnaest zbirki poezije i jedan roman, a u javnosti je poznata i kao borac za zaštitu životinja. Zbirku od 120 pjesama o stablima pod naslovom „Stablopis“ posvetila je i prihod od njezine prodaje namijenila obnovi arboretuma u Trstenom, koji je izgorio 2000. godine. U svojim pjesmama posvećenim stablima često ukazuje na rušenje stabala, uništavanje šuma. U sjajnoj pjesmi „Smrt stabla“ nalazimo stihove: „od svega što/ živi/ oboreno stablo/umire/ najbeznadnije“. Pjesnikinja supostavlja desetljeća koja su trebala kako bi se stablo uzdiglo, izraslo i trenutak kada pada ničice, pred drvosječu. U ovom kratkom prikazu nije moguće predočiti sve prikaze stabla i šume u hrvatskom pjesništvu. Važno je istaknuti kako je to učinila upravo Ana Horvat, nepravedno marginalizirana autorica, koja je po struci pravnica i koja je napravila veliki posao, koji je književna struka dosad vješto izbjegavala. Knjiga „Stablopis“ je s jedne strane i aktivistička, jer u njoj se zagovara i ekološka svijest o očuvanju šuma čija je vrijednost istaknuta u uvodnom dijelu. (...)

Darija Žilić, 2012.


Stablopis je naslov iznimno zanimljive pjesničke antologije kojoj u podnaslovu stoji: „hrvatski pjesnici o stablu i šumi“. Antologiju je koncem prošle godine objavilo Hrvatsko šumarsko društvo i na taj način obilježilo Međunarodnu godinu zaštite šuma, koju su Ujedinjeni narodi proglasili upravo na prijedlog Republike Hrvatske. Sastavila ju je književnica Ana Horvat i svoj izbor posvetila arboretumu u Trstenom, opožarenom 2000. godine, „s nadom da će biti obnovljen i zaštićen“. (...)

Ružica Cindori, 2012.


(...) Sječom svake godine u svijetu nestaje 170.000 kvadratnih kilometara kišne šume. S druge strane, očuvanje šuma nužno je za zdravlje planeta i ljudski opstanak, pa tako i ova antologija na specifičan način upozorava na duboku i neraskidivu vezu ljudi i stabala. Stabla i šume u ljudskom životu od pamtivijeka igraju važnu ulogu, o čemu svjedoče mitologije i religije, predaje, umjetnost i književnost svih naroda svijeta, a i svakodnevni život bez njih je gotovo nezamisliv. Drveće kao izvor hrane i sirovina za proizvodnju lijekova, drvo kao građa za gradnju kuća, ogrjev, sirovina za mnoštvo važnih proizvoda, između ostalih i papir, koji je Gutenbergovim izumom tiska omogućio diseminaciju znanju i neslućeni napredak znanosti. Pjesnici taj dug drveću i šumama uzvraćaju stihovima, a o tome svjedoči bogato hrvatsko pjesničko stvaralaštvo. Ova antologija, iako broji nešto manje od petsto stranica, samo je mali isječak te književne produkcije.(...)

Ružica Cindori, 2012.


Sama autorica svoja iskrena i ničim zamagljena stajališta (iz PISMOPRIČA), pojašnjava ovako: „Suočiti se s nekim/nečim i reći mu to – nešto u lice i tako razriješiti, makar najdobronamjernije i nježno, mnogo je teže nego iz tople skrovitosti radne sobice u potkrovlju, nakon mnogo vremena, pisati pisma koja su dobila prezime – priče.“ (...)
(..) Anino originalno razmišljanje koje je u oštroj suprotnosti od već usvojenog mišljenja, ne mora se smjestiti pod zajednički nazivnik paradoksalne ili epistolarne proze. Ono je osebujan spoj autobiografskih sjećanja i memoarskih zaleta u nerazriješene vrtloge prošlosti. Autorica se svrhovito ne zavarava da će ova njezina nesvakidašnja proza o svakidašnjem nešto popraviti ili objasniti, ona jednostavno odlaže teret života u priče pisma kako bi svoje fajlove oslobodila za neka druga čuđenja nad svijetom i sobom: „Oni kojima su napisana pričopisma, najvjerojatnije ih nikad neće pročitati, što me veseli, jer hoće neki drugi – što će pridonijeti mojemu duševnom balansu za daljnje piruete.“ Što se spomenutog „veseli me“ tiče, ta me sintagma približava onom poznatom fenomenu koji se zove užitak u pisanju. Ili: užitak u tekstu. A takvih tekstova ima naša autorica na svome literarnom meniju lijep broj.(...)

Ljerka Car Matutinović, 2012.


(...) Otuda i moj naslov Tužno nasmijan shat. Naime, sve ove priče su doista tužne, dramatične i tjeskobne, ali sotto-sotto provociraju barem – smiješak: „Ne podnosim nikakvo nasilje, ni nad ljudima, niti nad životinjama. Muči me zašto je, čime, zelje prisiljeno i tko ga i zašto prisiljava/o!? (…) „Možda bi netko od čitatelja mogao pomoći? Netko tko jede to varivo, a ne zove ga prisiljeno zelje, nego nekako drukčije, nenasilnički.“
„Ne plači što je završeno, smij se zato što se dogodilo!“ poručuje autorica citirajući Gabriela Garciju Márqueza. A dogodilo se jest. Dogodio se život – ispunjen i bogat kao i autoričina frazeologija i vokabular. I u tome je literarna zrelost ove proze: usprkos trivijalnostima i svakovrsnim preprekama koje su postale predmetom ironije, događa nam se užitak u tekstu prema onoj latinskoj izreci: Carpe diem, uživaj što se može, iskoristi dan!
O erotskom užitku što nam ga je dobronamjerno servirala autorica možda neki drugi put.

Ljerka Car Matutinović, 2012.


2014.


Nova knjiga Ane Horvat pod osebujnim naslovom Čučerski haiku za Emily (Naklada Đuretić, Zagreb, 2013.), u tolikoj je mjeri individualna da se po njoj prolaznost življenja, taj beskonačni circulus vitiosus čini podnošljivim kao „gnijezdo u draču“, u kojem još ima mjesta za neke transcendentne valere koje promiče poezija, oduvijek otvorena za neka sudbinska pitanja.
Doista, pjesnikinja zna da pisanje poezije nije samo „preživljavanje“, već život sam. U subjektivnom (pjesničkom) dodiru objektivne stvarnosti dolazi do oduhovljenog spajanja u kojem je sam fenomen prošlosti zanemaren da bi ustupio mjesto postojanju bića i nezaustavljivoj prolaznosti:

U psećem oku
sva je mudrost svemira
i jad planeta

Ta osebujna poetska sinteza nije samo zaustavljena slika imaginacije, već i predanost pisanju koje krijepi, vraća snagu.

Ljerka Car Matutinović. 2014.


(...) Moru kao neiscrpnoj, višeslojnoj, vječnoj temi o kojoj je teško reći nešto konkretno - a moguće je, opet, reći sve - možemo pristupiti na mnogo načina, sa svih aspekata: filozofski, egzistencijalno, zavičajno, kontemplativno, turistički, romantičarski, moru s osekama i plimama, olujama i bonacama, plićinama i dubinama, moru s kopna i s pučine, moru kao simbolu ljudskog postojanja i mijena - nemoguće je sve pobrojati (...)

Lada Žigo. 2014.


Pred morem, čovjeku kao da ponestaje svakog drugog poriva osim poklonstva, izraženog zazivom - vokativom: Thalatta, Thalatta! Ali vokativ, jedno ime, talasanje imenom mahom se potroši, jer divljenju treba zamah i više imena i više građe za više imena. Moru se hoće pjesnik vičan imenovanju, dapače mnogo pjesnika - cijeli jedan narod pjesnika (...)
(...)Utopiti se u moru Ana Horvat, kao i Rimbaud, smatra najvišim oblikom sreće: školjku uspomena / prislanjam uhu// pješčani valovi / obraze mi zapljuskuju / gledam kroz vodu / dišem more / i utapam se sretna (...)

akademik Zvonimir Mrkonjić. 2014.


(...) Antologija MORE MORA Ane Horvat odabrani su cvijetovi riječi u dijapazonu od 662 stranice u monumentalnom vremenskom trajanju u kojem je sastavljačica obuhvatila gotovo cijelu hrvatsku književnost, preciznije poeziju, počevši od 1.434. (kada je rođen Ivan Česmički) do Marije Certe (rođene 1.982.godine). U tom bogatom slapu hrvatske književnosti koji pokazuje da smo narod pjesnika, spomenut ću niz istaknutih autora koji su nedjeljivi dio naše hrvatske književne baštine (...), a posebnost ove zahtjevne antologije je podatak da su se u njoj ravnopravno našli i lapidarni haiku stihovi (...)

Ljerka Car Matutinović. 2014.


(...) Kada se analizira MORE MORA u toj knjizi, koja je kronološki obuhvatna i ambiciozna poput antologije iako nije označena kao antologija, nije izostavljen ni jedan važniji pjesnik koji je pjevao o moru (...) Imao sam potrebu apostrofirati ovih nekoliko pjesnika (Vjekoslav Majer, Dora Pfanova, Drago Gervais, Krsto Špoljar) jer je bilo moguće da kod isključivijega priređivača nego što je Ana Horvat budu ispušteni.

Borben Vladović. 2014.


(...) Knjiga MORE MORA, koju danas predstavljamo, golem je projekt u koji je uložen veliki napor - napor koji je moguć samo ako je i ljubav prema takvu poslu isto tako velika. Ma kako netko definirao ovo djelo (kao antologiju ili pregled hrvatskog pjesništva o moru od 15. stoljeća do danas, a osobno skloniji sam ovoj drugoj definiciji) nedvojbeno je pred nama djelo vrijedno svekolike pozornosti (...)
(...) Na kraju dopustite mi da se složim i s tekstopiscem jednoga od osvrta na djelo MORE MORA, ovdje prisutnoga Mirka Varge, koji je svoj napis zaključio pohvalom što je autorica u svoj izbor uključila i žanr haiku pjesništva. Stoga ću, kao zaključak ovoga mojega izlaganja izgovoriti baš jedan trostih, napisan nakon objavljivanja knjige MORE MORA, a koji trostih ovom prigodom posvećujem autorici Ani Horvat i njezinome hvalevrijednom djelu:

vlakom kroz brda
posvuda samo golet
odjednom - more

Nikola Đuretić. 2014.


2016.


Ana Horvat nije imala prosuditeljskih ambicija. Ona naprosti zna što je dobra pojedinačna pjesma u dijakronijskom poretku.(...)
(...) Ljubav je svjetska drama i zato je treba širiti u bilo kojem obliku dok posve ne zavlada. Jedan je od načina i plemenito i dobro odrađena zadaća ovog izbora (OBLIZUJUĆI SUZE, hrvatski pjesnici o ljubavi), pa zašto ne reći - za nas i antologije.

Sead Begović, 2016.


Hrvatska književnost dobila je jednu važnu antologiju naše ljubavne lirike, što je proizašlo iz marljiva čitanja i sakupljanja Ane Horvat, spisateljice i antologičarke, koja uspijeva čitavu povijest hrvatske lirike objediniti u zasebnim temama. (...)
(...) Ovim antologijama (SUBIĆA, STABLOPIS, MORE MORA i OBLIZUJUĆI SUZE), koje nam pomažu da hrvatsku poeziju čitamo tematski, s obzirom na temeljnu inspiraciju pjesnika, Ana Horvat učinila je povijest hrvatske poezije preglednijom, a sada, nakon golema istraživačkog posla, preostaje joj zasluženi odmor, prednost vlastitom pisanju. (...)

Lada Žigo, 2016.