Pjesnici Ani Horvat

Maja Kušenić Gjerek

MOLITE SE ZA PJESNIKINJE
mojim sestrama, a osobito Ani

Molite se za pjesnikinje
Jer svaka od njih ima samo jedno srce
I ružu, čije suze su pjesme.
Kad peru rublje, one vide lišće
Bezbojno, i jesen, blizinu šume i vode
I zvukom vlastitih riječi uspavljuju
U naručju dijete, pjevušeći mu na uho
Najljepše sonete i ode.

Molite se za pjesnikinje,
One često gube putokaze,
Zanesene stazama nekog stiha,
Prevrću vaze s cvijećem, kasne na igrokaze
Svakodnevnog života, a pisanje je
Umjetnost i glasna, i tiha,
I ponekad je potrebna vječnost
Do srodne, lijepe riječi,
Dok ne procvjeta ljepota.

Molite se za pjesnikinje,

Jer u njihovim snovima podižu se papirne piramide
I gasnu carstva prije jutra,
A ljudska je nježnost jedino što liječi,
Potreba da se s drugim podijele sanjana bogatstva
I prestvarne brige, i prekorači onaj prag
Koji svatko mora prijeći, pisao pjesme ili ne,
Onaj samotni trenutak između danas i sutra,
Kad samo anđeli šušte stranicama knjige
Kao da su osušene latice Poezije.
Zato molite se za pjesnikinje
Da njihova krila od papira
Što stvarnije, što prije, što mirnije i nježnije
Dotaknu oblake
Kao da su ptice njihove majke,
A otac Bog koji se smije.

Iz zbirke POSVEĆENE PJESME, 1998.

MALE PRALJE
{neuglazbljena šansona}

Ani Horvat

Kako nam tužno
Izgledaju oči, Ana,
Na toj fotografiji
Od zlatnog srebra
I tekućih, bijelih
I rumenih
Koralja
Tako izgledaju oči
Otrovanih mački
I kraljica koje su voljele
Svoje kraljevstvo, ludo,
Ali ne i Kralja,
(Pardon,
Vaše Veličanstvo,
U prnjama prošlosti,
Ova žena slabo spava,
Ali puno sanja...}
Svinute kao upitnici,
Kao neisukane sablje
I vjekovima, suzama,
Netaknute korablje
Koje ipak plove dalje...
Netko nas je mogao
Opjevati, Ana,
Ali mi smo, preglasno
I tako neutješno pjevale
Prestrašenoj ljubavi
O sebi,
Neznatnoj,
Da je more presahlo,
Da se nebo skvrčilo
U slovo N
I tko zna što i kako dalje..
Tvoje oči, Ana,
Moje oči,
Pogledaj,
Sve smo riječima obojile
I isprale,
Pjesnikinje,
Tko, što, kako,
Zgrčene nad stihovima
Kao pramenje magle,
A mogle smo biti sretne,
Mogle smo gužvati stoljećima
Nebo rukama
I smijati se zaboravu
Kao male pralje...

Koprivnica, 2021.

Nada Popov

SESTRI PO REČI I U KRVI

Kojoj više
krv svitaca
karpatskih nomada
na pore
stihove isteruje
kojoj duži
bič očiju
seče vekove
u kriške
vojvođanskih dinja

za osvetu

što su nam
odvojili
pse i kolevke
pa nas smestili
u dno odbeglog mora
i vrh Griča
sasvim zanemarujući
miris vatri
što nas
na dohvat Karpata
sastavi

Iz zbirke VRTLOZI AMAZONA, 1985.

ŠTA JE TO HTELA MOJA ANA

1.
Od koga je i kome
jurila moja Ana
s malo zagrebačke magle
u kosi
s pesmama u čijem
dvostrukom snu
ovdašnji pesnik
ima jednu sobu
i pregršt obećanja
u dosta ispražnjenom oku

šta je to htela
zaboravljeno od aprila
u Kikindi
u plavoj glini
u muzeju u mom stanu
kad je promenila ime
i putokaze
pa uletela u tromu
banatsku jesen
u moje dileme
nasmešena i željna
nečega od čega

pesme
žena
bes
bič u očima
i dani koje treba
dok su ovakvi
brzo potrošiti

2.
Koga je ovde ljubila
moja Ana
delom svog lika
vratom grofice
dok se podavala očima
čoveku s kaputom
preko ramena
sanjaru
sviklom da obećava
a da ga nema

u čije ruke i horoskope
nije mogla
dok se ne dogodi
kao reč u pesmi
vreme
mesto
i značenje
naći

3.
Glasno se i razuzdano
smejala moja Ana
kao da prkosi ili izaziva

a poštovala je
moje kratke pesme
bez naslova
oči osudjenog ovna
moje ručkove na brzinu
i one koji su zaneti odlazili
da se ponovo vrate
i kao tragači otkriju
šta im to
svojim promuklim očima
plavo došaptava

4.
Šta je to mislila
čudna i izmišljena
moja Ana
paleći sveću u Idjoškoj crkvi
nezadovoljna bradom popa
i brojem podanika
dok su je

gospotsvenu
doticale ruke i pogledi
s oltara
zašta se
to molila
delom svog pravoslavnog
izdavajući opet
bez posledica

5.
Govorila mi u noćima
kad svi odu
moja Ana
kako je zbog mene
i ovog neba tu
a zapravo bi trebala
negde drugde biti
kako će opet na leto
na par dana
ako može

da sam uvrnuta
da sam suncokret
da previše pričam
da sam joj slična
da me baš ovakvu voli
a da se ipak moram menjati
jer druga će vremena

okretala je glavu i spavala
sa zaustavljenom reči
da dočeka jutro

6.
Mnogo je htela
za par jesenjih dana
moja Ana

seckala je i slagala moje ljubavi
od pre
zbog onih što dolaze
pripremala me za starost
učeći da se smejem
isprosila mi muža
za neki drugi život

7.
Valjda je našla nešto
kad je otišla
moja Ana
u predvečerje
kao tuga

miris na jastuku
i zaboravljeni češalj
trome
zaostale reči
parče praznine
moj pocepani osmeh

sve
začudjeno
pomalo

kome se u dlan
nenadano zabola
i šta je to htela
moja Ana

Kikinda, 1986.

Stjepan Šmit

IZABRANICE

Ležiš mirno,
na mom jastuku,
tik do moje glave.
Već dugo švrljam kroz tvoj život
(oprosti, takvi smo ti mi pjesnici).
Draga mi je tvoja nesputanost.
Toplina čežnji,
budi u meni osjećaje ljubavi,
i već te na neki način volim,
ili želim, ili oboje.
Da, od svih haljina,
zaista je najljepša ona
od tvoje kože…
ljubim te tako tiho i
baš neću uplašiti tvoj strah…
volio bih da sam
listić grmove grančice…
Volim te,
ma da te nikad vidio nisam.
Ima samo jedan razlog, tisućljetni:
Ti si žena, a voliš baš onako,
kako sam samo sanjati mogao.
Danas je nedjelja,
dan se lomi oko podneva,
još uvijek u pidžami ležim opušten,
čitajući Izabranice, uživam.
Hvala ti na biserima ljepote,
brušenima u ljubavi.
Danas sam te na tren
ukrao za sebe.
Oprosti, moj muški ego,
Tvoje Izabranice i ja,
mazimo se danas na mom jastuku.

Valpovo, 2006.

Darko Beljan

VEČER POEZIJE ANE HORVAT

Draga gospodo
i još draže dame,
najbolje će biti da odmah
razjasnimo neke stvari.

Ako ste večeras ovdje došli
radi poezije Ane Horvat,
moram vas razočarati,
na krivom ste mjestu.
Ovdje nećete naći ništa drugo
nego samo riječi.
Vrapce koji se žustro nadglasavaju.
Pingvine koji teturanjem ponizuju kljun.

Stoga, ako vas doista zanima
poezija Ane Horvat,
vratite se na ulice, trgove i parkove
kojima ste prošli.
Njezina poezija u ovom trenutku
djeci veselo maše repom,
mokri uz neko stablo
i laje na bicikliste.
Njezina vas je poezija nježno
onjušila u prolazu.
Očešala se o vaš korak.
Vlažnim pogledom polizala srce.
I još i sad čuva kuću
u kojoj odavno ne živite.

Uostalom, čemu večer poezije?
U svijetu u kojem pjesnici
žive psećim životom,
svaka pjesma ionako
zvuči kao lavež.

Zagreb, 2011.

Ružica Cindori

POSLIJEPODNEVNO ĆASKANJE

"Zahvalnost
je najteži teret,"
zaključujemo na kraju
prijateljica i ja.
Končići još lelujaju zrakom.
Čarape sam ispunila
njezinim stihovima.
Kiša na nas
laje neprekidno.
Još me čeka
skupljanje lišća,
no više nikud ne žurim.
Na semaforu me ionako
uvijek zaustavi
crveno svjetlo.

Iz zbirke KASNO, Zagreb, 2011.

Lada Žigo

SAKUPLJAČICA TIŠINA

Rasuta po svijetu, stabla šutke žive
I stihovi o njima lepršaju nam često
Iz tisuće prikrajaka oči im se dive
Al' nitko da ih združi, usadi na mjesto.

Mjauk, vauk, cvrkut, sve orkestar svoj svira
Al' ne čuje ga svatko u buci ljudske strke
No na svijetu ovom netko sluha ima
Što prirodu njedri usred ljudske zbrke.

Sakupljačica jedna obgrljuje svo granje
Osluškuje šape i krznom štit svoj čini
Za "napredak" ne mari, već zaranja u stanje.

U stanje, u vječnost, u sve što u nju stane
Pa zaplesaše sva stabla, svi repovi, sve šape
U antologijama, u baletu naše Horvat Ane.

Zagreb, 2011.

Vinko Hajnc

ODGOVOR TIŠINE

Kad te iz daljine gledam
bliža si mojoj duši
kao rastanak si
koji se vraća

Volim te
između čekanja i beskraja
iako znam da tako
samo sjene
jedna drugoj idu u susret

Svlačim te
a da te ne diram
kosa ti se sama prosipa
na rukama vjetra

Ako ikada uz mene prođeš
pognute glave
moj istrošeni život
dugo će za tobom
pružati ruke

Zadar, 2012.

MORSKI KONJIĆ I JA
gospođi Ani

Uvijek ronim tamo
gdje si
volim te gledati
u tvom ponosu i samoći
sa srebrnom grivom
i žezlom zabodenim
u sredini svoje osi

Gledam te
kako predvodiš dugu utjehu
šutnje
niz tirkizni snop svjetla
spuštajući olujna zvona
pod snagom dubina

Približi mi se jasnoćo začarana
otključaj mi zidine mora
neka s tobom ronim
sve dok zvijezde za nas ne naprave
mjesta

U galopu snažnom
prođi kroz mene
da udahnem sve daljine
s tvoje srebrne grive
kleknuti još ne želim
gdje me smrtno srce vuče

Iako znaš kako se valovi prave
i gdje se dubine prelijevaju
šutiš
kad ti dajem znak
za našu nevinu igru

Lijepa moći snova
dugo će trajati
ova naša ljubav
koja nema tijela
da s njim prolazi

Zadar, 2012.

Roko Dobra

PA MAKAR SVIJET...
Ani Horvat

Što li pod nebom zanosnije blista
od njena lica u očima duha
kad se pjev desi svečanoga ruha
il' kad se knjiga sa užitkom lìsta?

Tko li pod nebom snažnije, odista,
od nje pse voli dokle je noć gluha,
i dok im lavež krik bje gladnih kruha;
sve stigne ljubav – istinska i čista.

Uvijek je s vjerom, mada joj vrijeme,
grubo i slijepo, snove zbilje ruši;
zato će cvijećem posijano sjeme

uresit jutra, uz morske joj teme
i diljem svete Lijepe nam u duši,
pa makar svijet tresnuo na tjeme!

Zadar, 2014.

DA NAM SE PJESMA NE URUŠI
Ani Horvat, pjesnikinji i zaštitnici pásā

Kojemu duša pod nebom ne blista
kad joj se kikot od uha do uha
razvuče, plamteć' ushitima duha –
jer se, gle! knjiga sa užitkom lìsta?

Tko li pod nebom snažnije, odista,
od nje pse voli sve dok je noć gluha
kadra zavarat, kao skot bez sluha:
tek laju, glupi … Al' zna ljubav čista

u njenu srcu, mada je vrijeme
grubo i sl'jepo. Čak i snove ruši.
Stog će joj oprez tupe i nijeme

znat preduhitrit čim nazre peraju
iznad da nam se pjesma ne uruši –
zulumom onih, vaj, u šinteraju!

Zadar, 2016.

Nikola Đuretić

vlakom kroz brda
posvuda samo golet
odjednom – more.

Ani Horvat

Zagreb/Varaždin, listopad 2014.

Sven Adam Ewin

ZAŠTO BOG DOPUŠTA

kao gladni lav
dao sam se u trk
za tebi najdražim odabranicama
koje drugi nisu htjeli u antologije
i ubrzo oborio jednu ljupku
i sad nad njenim uzdrhtalim tijelom
počinjem svoj poznati SAE solilokvij

odmah konstatiram
da ništa nije kako si rekla ana
ništa nije

prvo
ne varaš svoje muževe sa mnom
a to bi mi tako prokleto imponiralo
nisi ni užurbana
i još ti ni jednom
mlijeko nije prekipjelo
ja ne znam
otkud ti samo
takva koncentracija na mlijeko
poslije toliko godina?

sve tvoje naušnice
razasute ispod kauča i tepiha
pokupio sam davno
i utopio
za malo trave i dva-tri bombona
u kafiću pored maksimira
gdje sada dilaju samo jebenu kemiju

nisi više ni onako seksi mršava
ni pjesme ne pišeš na papirićima
nego na laptopu
ne svlačiš se
pred ogledalom
više voliš mrak
a ni moje tijelo
nije od jaglaca
i morske soli
suviše sam podložan
suviše u vlasti
ne smijem ni reći
da su me jučer našli ukomiranog ispod jorgovana
u odranskoj 10 kod vjesnikovog nebodera

eto ana
ništa od tvoga obećanja
ništa
ništa
ništa

samo jedno se obistinilo
tvoj vapaj da neka bog bude sa mnom
i on je cijelo vrijeme doista uza me
i ne mogu se načuditi
zašto dopušta
da budem tako nizašta da me otada
čak nisi nazvala ni kao taksi vozača na glavnom kolodvoru
neki dan kad si se vraćala sa čuvenog Södermalms Poetry Festivala
u Stockholmu gdje si pokupila drugu nagradu

JA SAM STRPLJIV ČOVJEK

ana
o ana
tugo mojih dana

u red
tvojih obožavatelja
ubacujem se vješto
obilazim redom i već sam drugi
odmah iza momka iz tvoje pjesme
dahćem mu za vratom
on me grubo baca na kraj reda
osjeća da sam mu opasan konkurent
ja mu kažem čuj momak
ana će presuditi ti ili ja
on uzvraća
čuj nepismenjakoviću
ona je presudila čitaj njenu pjesmu kretenko

dobro dobro kažem ja
to je bilo prije
nego je ana
upoznala mene
ali ja nisam siguran
bi li ti igrao glavnu rolu
da sam stigao na vrijeme

on je rekao: nisam dobro čuo?
ja sam uzvratio: čuo si al se praviš blesav
on je mene uhvatio za kragnu
ja sam njega zgrabio za vrat

tada si ti izašla i rekla dečki mir
rekla sam što sam rekla
a ti svene
hajde uđi
bit ćeš zlatna rezerva znaš
jer ja mislim na sve eventualije

ana je divna
uvijek proračunata na dugi rok

sad čekam u predsoblju i popravljam revere svog sakoa
i smišljam nježniju misao za anu od njenog broja jedan
ali hoću li moći mojim slabim snagama?
bojim se

on me gleda s prezirom dok namješta svoju iščašenu adamovu jabučicu
njegova misao je konačno zatrovana sitnom osvetom

Zagreb, 2017.

U SOBI ZRCALA

kao gladni lav
umnožio sam se u tvojoj čuvenoj sobi ogledala
i sada opasno režim iz svakog zrcala u koji pogledaš
jer ja sam taj s kojim ćeš varati
sve svoje muževe
sve vrijeme svijeta

ne okreći se Ana
suviše si ranjiva tako gola
vrijeme je tjeranja mačaka
i ti to znaš
mačke su tvoja interna specijalnost.

ali ti me ne slušaš
ti si poslovično svojeglava
ja te obaram šapom
i nad tvojim uzdrhtalim tijelom
počinjem svoj poznati SAE solilokvij

odmah konstatiram
da ništa nije kako si rekla

ti ne varaš svoje muževe sa mnom
ti ih nemaš

nisi ni užurbana
onako kao da ti je mlijeko prekipjelo
ti nemaš mlijeka

nemaš ni naušnica ispod kauča i tepiha
pokupio sam ih davno i utopio za malo trave
i dva-tri bombona u kafiću pored maksimira
gdje sada dilaju samo jebenu kemiju

i?
što ćemo nas dvoje?

konstatiram: nisi više onako seksi mršava kao nekada
ni pjesme ne pišeš na papirićima nego na laptopu
a mene nisi prepoznala ni kao taksi vozača
neki dan na glavnom kolodvoru
kad si se vraćala
sa čuvenog Södermalms Poetry Festivala u Stockholmu
gdje si pokupila koliko sam čuo drugu nagradu

i zato odlazim iz tvoje sobe ogledala
vraćam se u lovačku sobu safari lovca
useljavam se u prepariranog tigra razjapljene čeljusti
i tu ostajem kao ukleti voajer tvoje nagosti

bog neka bude sa mnom

Zagreb, 2019.

Milan Vajda

DRAGULJARKA

Ima jedna čuvena
draguljarka
Ana Horvat,
koja čuva svoje
književne dragulje,
bisere i pjesme zlatne,
u brojnim trezorima
svima otvorenima,
a pod kodnim
imenom
Jasna Palčec.

Ljubljana, 2018.

Gordana Igrec

TOG DANA

Kad' odeš...
Zauvijek.
Ili, to tek
privid bude.

Tog dana
sve će biti
kao prije.

Na primjer:
Netko se
iza ugla
na svu igru
života,
još uvijek
glasno smije.

Podsjetit će me
to na Tebe.
Na tvoje lice,
na tvoje usne,
kosu,
pognuta ramena...
Na smijeh
tvoj...
i naše...
kratke – uspomene.

Pa, ipak...
to nećeš
biti – Ti.

Ti ćeš već
po navici
staroj,
s one strane
svega,
mirno – snivati.

A ja?
Ja ću,
ja ću...
nastaviti glumiti
da živim.

I dalje ću
trajati bez
svoje jeke,
bez Tebe
spremljene
zauvijek
u kovčeg crni.

Od svega
odsutne...
i daleke...

(Ani, kad je više neće biti. Ili će se to nama samo sniti?)

Zagreb, 2018.

U BAJKOVITOJ KUĆICI

U kućici
na brijegu,
usred breza
i topola,
jedna su
ulazna vrata
obrasla bršljanom
do pola.

Tu u svijet
njen ne ulazi
baš svatko.

Ali zato je
tu sve
na svome
mjestu.
Sve nekako...
ženski...
s pathinom
starom,
milo i slatko.

Vidi se odmah
da ovdje živi
bajkovito biće
sneno,
snenije
od svake
sijene.

Strune fine
ovdje su se
razapele,
pa skrile
od svijeta,
od buke
i tiho predu
dane svoje
bez imalo
ljudske – muke.

Tiho, tiše...
da samo
vjetar osjeti
tko tu unutra
još – živi,
još – traje,
još – diše.

Ispod bršljana
i sljeza,
živi tako
jedna pjesnikinja,
a zapravo – breza...

(Posvećeno kriški zemlje na kojoj živi pjesnikinja Ana Horvat i njen arboretum i njene životinje)

Zagreb, 2018.

KRATKA RECENZIJA

Što da
kažem
onako – "pametno"
o tvojoj poeziji?

Zrelo poput
zrele, sočne
trešnje.

Trpko kao
bobičasto
voće.

Smije se
poput
jagode
sa šlagom.

Zavodi kao
tri fatalna "D":
dinje
dunje
i datule.

Kao nitko
nikada – prije.
Kao nitko
nikada – poslije.

(posvećeno poeziji Ane Horvat)

Zagreb, 2018.

Mladen Medar

DESET HAIKU PJESAMA ZA ANU

Pjesnikinji i antologičarki Ani Horvat, plemenitoj zaštitarki životinja

Dlakavo klupko
u naručju kraj srca –
mladunče psa

***

Pred ogledalom
gledajući onu drugu
mačka se čudi

***

Mačkin poklon –
ulovljenog štakora
stavlja pred vrata

***

Ganutljiv prizor
poljubac dva goluba –
nevina ljubav

***

Pobjegla ptica
iz kaveza kako bi
umrla slobodna

***

Pretovaren konj –
pod težinom tereta
molećiv pogled

***

Krošnja u mraku –
vješto je izbjegava
šišmiš u letu

***

Žure polako
puževi preko ceste –
auti preko njih

***

Kliktaj galeba
uznemiri valove –
njihanje čamca

***

Bumbar na cvijetu –
mami ga drugo cvijeće
uzaludan odmor

***

Bjelovar, 2019.

Ivica Auker

PRINC S PEDIGREOM (Ani Horvat)

O kako su krasni stihovi o tebi
ovih istaknutih i nagrađivanih pjesnika,
ali i okrutan udarac u lice,
nož u leđa autsajdera,
neprilagođenog kavalira,
čudaka, divljaka, manijaka,
divljeg i pitomog psa,
čuvara doma i ognjišta...
Dignut ću tužbu
za autorskih prava jer
sve sam to ja htio napisati,
ali nisam znao.
Na jednom mi ipak mogu zavidjeti
ovi muški (a možda i ženski) pjesnički razbojnici.
Jedino preda mnom si
bez srama izlazila iz kade,
mokra i lijepa u svojoj nagosti,
milujući se kremama, mlijekom, uljima i
navlačila svilenu spavaćicu
pristalu tvom tijelu
za nove snove,
za novog ljubavnika
koji nikako ne dolazi
zbog nerazumne kinofobije.
A ja bih ti
vlažne njuške
legao pod noge i
čekao tvoje buđenje,
kako bih te u novom danu
mogao bezuvjetno voljeti.
I ti si voljela moje tužne, vlažne oči...
u prošlom životu
bio sam princ.

Zagreb 2020.

Mira Jungić

VELIKO SRCE
(za Anu Horvat)

Ima jedna duša
među pjesnicima
i pjesnikinja
među dušama
iz koje izvire snaga i vrijednost riječi,
vidljiv i u njezinim pjesmama.
Ona nesebično razvija u svima nama
ljubav prema poeziji..
I dodatno.
ljubav prema napuštenim
i nemoćnim životinjama.
To može samo jedno Veliko Srce.
A njezin neprocjenjiv dar
vodi nas
da stalno napredujemo
......u onome što volimo....
Draga Ana
hvala Vam na tome!

Sisak, 2019.

Zvonko Cerin

[Kraljevski sonet o pjesniku kojeg nema i međuprostoru koji je ispunjen pretjeranom šinterskom ljubavlju]

([Ljubav Oca Svena Sina Adama Svetog Duha Ewina i
Blažene Svete Nevine Ljuborodice Palčec])

([Riječi uklesane u mramoru na zemljanom putu pjesnikinja
ispunjaju sve prazne topološke prostore ljubavlju])

[Dragi pjesniče Oče Sven Sine Adam Duše Ewin,
više te volim kad te nema.]
[Tada na nagovor Oca, Sina i Duha Svetoga,
sav prostor među nama ispunjam ljubavlju.]
[Nema te Oče Svene, nema te Sine Adame,
nema te Dušo Ewine. Nema! Nema!]
[Ali, sav, upamti pjesniče, cjelokupan prostor između
tebe i mene je potpuno ispunjen ljubavlju.]

[Što više voliš Oče Sine Duše, pretjerano granatiranje
ljubavlju ili to što te nema?]
[Nemoj svoju ljubav Jasnu Anu Palčec Horvat, moj
potencijalni ljubavniče, iznevjeriti! Iznenadi me ljubavlju!]
[Ne zaboravi moja Blažena Sveta Nevina Ljuborodice
Jasna Ana Palčec Horvat da me nema!]
[Nema me doslovno, nema me figurativno, nema prostora
među nama. Slobodno koketiraj lažnom ljubavlju!]

[Dušo moja, moraš znati da je to šinterska
poezija. Tako pjevam psima i mačkama.]
[Kada ih zgrabi šinter, proklet bio, i kada
ih već vozi u tačkama.]
[Onda ih obilno granatiram ljubavlju iz svih svojih
skladišta i tužne rečenice završavam točkama.]

[A ja sam već pomislio draga Jasna
Ana Palčec Horvat da ti mene ljubiš.]
[Ljubim te Oče Svene Sine Adame Sveti
Duše Ewine jer tako lako pamet gubiš.]
[Dakle, iako te nema, dok ja ispunjam prostor
među nama ljubavlju, ti snažno trubiš.]

Zagreb 2020.

TI SI SVOJA!

(Sonet željica)
(Portret banane Horvat)
(Preslica besmislica)

Ti si žena sa sto lica.
Ne treba tebi ugodna profesorska stolica.
Ne sanjaš udobna uvozna invalidska kolica.
Ti si vampirica zakrčenih ljubavnih polica.
Piješ moje poruke, čitaš taloge šalica.
Gutaš moje čokoladice, radiš kao pčelica.
Čistiš moje besmislice, razgrčeš kao ralica.
Odbacuješ moje gluposti, mirišeš kao štalica.
Ne, ne želiš biti usedjelica.
Ne, ne želiš se igrati školica.
Ne, ne želiš ti biti grlica.
Ti si svoja, modra razrijeđena galica.
Ti si svoja, prazna dosadna dokolica.
Ti si svoja, vruća podatna peglica.

Zagreb 2020.

Miljenka Grgić

DA NISI

Ne bi bilo čudakinje Ane.
I ne bi bilo njezine kćerke koja je uz čudnu majku mogla naučiti samo čudnu ljubav.
I ne bi bilo otuđene žene koja voli neuredna i sakata ulična bića.
I više bi se patnje i krikova čulo u šinteraju.
I više bi malih i preplašenih očiju čekalo i gledalo smrt.
I ne bi bilo poezije o životinjama koja slama kamena srca ljudi.
I ne bi bilo zakona o zaštiti obespravljenih bića - molitve ideja koja priprema sveti rat.
Bila bi samo sretna Jasna koja se u svom vrtu naranača vrti oko sebe i piše svoje pjesme.

Split 2020.

Senka Slivarić

PJESMA I
(PERO BEZ SEDLA)

Tebe je teško nadmašiti
stihove ne čupaš iz konjskog repa
pleteš ih bez sedla
u trku
uzmeš pero i zapišeš
tinta je zelena
kadikad ljubičasta
i miriši
lako se suši
samo mahneš dva tri puta
kao lepezom
kroz prostor
u rezidenciji za mačke i pse

PJESMA II
(IZMEĐU ZEMLJE I NEBA)

Sred arboretuma -
vertikali križa
Ona koja ne vjeruje
čini
i
raširenih ruku
ostavlja trag u tišini

Pakrac, 2023.

ANINI ZIDNJACI

Sve se sljubilo skupa
Zidnjaci na zidu
Juhica bez celera
Vino i stoljnjak
Dvije žlice u slatkom
Avokado i slanutak

Puno crvenoga i žutoga
lišća
Jesen i ljeto na odlasku
Čak dah zime
I naše proljeće
Kiša

Pakrac, 2020.

NOVE BOJE
(uz zbirku poezije Ane Horvat " Kutija za suncokrete")

možda negdje kapne kiša
iz sočnih oblaka
spužvasti su i meki
dotaknem li jednoga
makar mislima
prokišit će
okišit će
kišit će
danima

zaljubljeni će plesati na kiši
ljubavnici zaobići jastuke
samozadovoljni šetati pse
a ja ću tražiti nove boje
u "Kutiji za suncokrete"

Garešnica, 2022.
(iz zbirke "Buket kopriva")

ZELENA TRIBINA NAŠE PJESNIKINJE ANE HORVAT

Svaka ta tribina
jedna je mala bajka.
Da nas podsjeti
kako je priroda
naša majka.
Da nam ukaže na svako drvo
kao da je bilo prvo.
Na sve životinje u moru,
na ptice što nas zovu u goru.
Zelena tribina nas uči
da volimo sva živa bića
jer i ona su Božja bića
i samo uz njih nam dolazi
sreća.
Zato hvala za ove lijepe
trenutke
u ovom okrutnom svijetu.

Ivkica Mikuš, Zagreb