Ana Horvat, 1991. (foto: Stjepan Blažić)

Stablopis je zbirka poezije povećena stablima, trećoj ljubavi Ane Horvat (prve su dvije: poezija i životinje).

Mnoge od pjesama te zbirke napisane su pojedinom stablu mnogo prije nego što je pjesnikinja kupila svoju krišku zemaljske kugle i počela ih saditi. STABLOPIS je jedina zbirka pjesama koje je, ujedno, i hortikulturni projekt. Napisana je dvije godine prije nego što je autorica odselila iz centra Zagreba u Čučerje na svoju livadu tada bez ijednom grma i počela saditi opjevana, omiljena stabla oko kućice na brijegu.

Mnoga su stabla odavno nadvisila ljepotom i snagom posvećene im pjesme. Danas, nakon,18 godina, ta su stabla narasla i formirala gustu šumu, a neki jablanovi, breze, omorike, lipe i topole visoki su i 20-ak metara. Kućica u kojoj autorica živi sa svojim životinjama, kao što je i željala, više se ne vidi s ceste. Stabla su je ogradila od svijeta.

Prihod od prodaje zbirke STABLOPIS autorica je namijenila obnovi arboretuma u Trstenom izgorjelog 2000. godine, kao moralni čin, jer se od prodaje zbirke poezije, najčešće, ne može kupiti ni jedna sadnica.


Predstavljanje zbike STABLOPIS u Društvu hrvatskih književnika 10 svibnja 2001. O knjizi su govorili Maja Gjerek, urednica i Irena Lukšić, književna kritičarka, te Anđelko Novaković voditelj Tribine, a stihove interpretirali Marina Kostelac, Zvonko Novosel i Sanja Poljak.


STABLOPIS, Zagreb, Trag, 2001., urednica Maja Gjerek, fotografija na ovitku Elizabeta Levašić Međimorec,130 stranica



Reportaža u povodu objavljivanja zbirke STABLOPIS, HTV1, 2001.



Dio malog dvorišnog arboretuma Ane Horvat u Čučerju Gornjem koji je sama posadila slijedeći pjesme iz svoje zbirke STABLOPIS


Maja Gjerek: RIJEČI O STABLIMA, ANIN STABLOPIS - recenzija
Pročitajte recenziju
Ana Horvat, 2001. (foto: Ranko Marković)

DESETAK PJESAMA O STABLIMA IZ ZBIRKE STABLOPIS:

Stablopis

stabla pišu
začarano
za sebe
u svome mesu
za života nevidljivo
kružne priče
oko vode
u kucavici srčike

Godovi

godovi
slave godine

svakoj
do pile i sjekire
darujući
po prsten

Jabuka
mojoj kćeri Tini



moja je kćerka
lijepa
kao jabuka u cvatu
skromno raskošna
i njezino dijete
je takvo

dok sam je nosila
bez gađenja
jedino sam jabuke
jela
to je bio znak
da će biti takva
od jabuka
poput jabuke
i svi plodovi njezini
jedri
dugotrajni
svakidašnje mili

moja je kćerka
lijepa
poput rodne jabuke
i sva njezina djeca
bit će takva

Slavoluk

u dušu stabla može se ući
sjenom
ako si oštra sunca zraka
i olovkom
kroz njegov bijeli leš u papiru
ako si pjesnikinja
ali ne svaka

A + N = LOVE

rane na deblima
rastući
zaboravljenim ljubavima
dvojako služe

kao podsjetnik
za pupajuće
i da im se
tuže

Bonsai

su
sigurna sam
izmislili muškarci

podreži ovdje
savini ondje
siluj
da bude
kako hoću
a ne
kako jest

od velikog
malo
obrnuti snagotest

Hrast

je najprije
nekako tmast
odsutan i nerazumljiv
kao tata
kapica njegova žira
podsjeća
na Židove i Albance
cifrastim listovima
vijugavo u srce me dira
krupan i tužan
osuđen na daske
uz njega uvijek
kao i pred biserima
pomislim na
svinje
i na jednu davnu zgodu
pod njime na klupi
Bože što smo bili glupi
a možda i nije bio
hrast
nego je posrijedi bila
bukva

Jablan

kamo bi se
vinuo
loman
koju
od zvijezda
umišlja
da dohvatiti
može

Osamljena stabla

ima stabala
koja su tako
osamljena
da ih zaobilaze godišnja doba
izbjegava sunce
ustukne pred njima mjesečina
kiša ih se libi dotaknuti
da ih ne rasplače

ima stabala usamljenih
toliko
da se ni maglom
ne mogu utješiti

čak im i samoća snijega
okreće leđa

Proljetni vjetar

na sumračnoj pozornici
predvečernjeg neba
vjetar pleše valcer sa stablima

savija im strukove
kuštra frizure
podiže suknje
dugo ih zanosno
vrti u krug
i napušta
u prvome taktu noći
zajapurena
u mraku
s vrtoglavicom
bez aplauza i naklona

Odlazak stabala

kad nas stabla
rukom pod ruku
sa svojim sjenama
napuste
trebat će objasniti
ulici bez drvoreda
prozoru bez hlada
tko je sljedeći
i kriv


Ulomci iz recenzije urednice STABLOPISA Maje Gjerek:

(...) Pjesnikinja je u pjesmi "Stablosan" ispričala priču o tome kako je usnula san u kojem joj je iz srca raslo stablo naranče.
(...) Kako se snovi, barem oni lijepi, moraju kad-tad ispuniti, tako je i ovaj već ostvaren. Naranča je doduše postala knjiga, nesumnjivo izrasla iz srca i naslovljena STABLOPIS. Izrasla je iz Aninog srca, prema nama. Treba samo iskoračiti kroz otškrinuta vrata ovim riječima.
(...) Možda se sretnemo u istom stablosnu ili stablospoznaji i odlučimo, napokon, svi zajedno sagraditi bolji svijet po mjeri Riječi, po mjeri lijepoga stabla, mudroga već u korijenu. Posadivši nova stabla u zemlji i, osobito, u svojim srcima, kao Ana Horvat.

Maja Gjerek, 2001.