

ŠEŠIR S MAKOVIMA, Zagreb, Naprijed, 1997., urednik Jozo Laušić, likovna oprema Ratko Janjić-Jobo, predgovor Jozo Laušić,143 stranice.
Zbirka je predstavljena 8. travnja 1997. u Društvu hrvatskih književnika, o knjizi su govorili Andrea Zlatar i urednik Jozo Laušić, a stihove iz knjige interpretirala je Lela Margitić
Šešir s makovima kao zbirka pjesama nije daleko od stvarnog prizora šešira s makovima.
Tematski je razigrana i rezignirana, istovremeno i hotimično, otužno starinski nostalgična.
Kao da je autorici bilo sasvim svejedno tko će što misliti dok je čita, čak kao da joj je svejedno hoće li je uopće itko čitati.
ŠEŠIR S MAKOVIMA je nešto između putokaza i svjetionika za autoričino osamljivanje od ljudi koje je koju godinu kasnije i ostvarila odlazeći živjeti sama, u ljupkoj prirodi Prigorja, sa svojim životinjama.
Ana Horvat - POEZIJA - HTV2, ulomak proslave Dana planeta Zemlje, 1991., razgovor sa Zrinkom Vrabec Mojzeš u hotelu "Esplanade", prvo čitanje pjesme "Zemlji"
Ana Horvat - POEZIJA - ulomak emisije KNJIGOM U GLAVU, HRT 2, 1997., predstavljanje zbirke ŠEŠIR S MAKOVIMA u DHK

Ana Horvat čita iz zbirke ŠEŠIR S MAKOVIMA na "Vrazovoj Ljubici" - festivalu ljubavne lirike u Samoboru, 1997. pjesmu "Riječi".







NEKOLIKO IZABRANIH PJESAMA:
Glagol
zašto je
ljubiti se
povratni glagol
može li se
ili treba
iz toga zaključiti
da
Hrvati
Hrvatice
Hrvatska
i
hrvatski jezik
znaju ljubiti
samo
sebe
Divertissement
(Ani Roje koja me stvorila)
poput prave
rođene balerine
svoj život sam
suprotstavljena
tijelu
otplesala
nasmiješena
i onda
kad boli
Ormar s haljinama
dio prašne scenografije
utvare kostimi
crna kutija
koju ne otvaraju mudre
rastvaram širom
oba krila
miris lavande
miris kamfora
okomito položeno vrijeme
haljine koje sam nosila
i koje su mene nosile
mnoge s tragovima
vatrometnog Chanela 19
i žalobnog Magie noirea
pamučno ljetno razgolićene
mekano vuneno zimske
rupičaste s moljčevog jelovnika
izletničke
kazališne
vjenčane
uredske
putničke
nekoliko u kojima sam se
osjećala nadmoćno
ovjekovječene na filmovima
i fotografijama
označene mirisima
umrlih životinja
napuštenih i onih
koji su mene napustili
ljudi
skupocjene
žrtvovane
darovane
svlačene
glupe
korotne i pripremljena
za ukop
pokapane hranom pićem
i suzama
rasparanih rukava
od grljenja
čedne
trudničke
poletne
tijesne
obijesne
četiri za koje znam
koju sam u njima
napisala pjesmu
one koje su me
pronijele i spasile
svilena duga crna
s izrezom na leđima
u obliku suze
bezdušne
bezlične
zaboravljene
razgovorljive
koketne
ljubičasta
nikada poslije dotaknuta
neka
čija se tkanina
mrvi u ruci
jedna siva sa zaostalim
smogom New Yorka
u porubu
nedovršene
nizglačane
prepravljane
nezapažene
neizgužvane
na plavoj s leđa
otisak dijela grafita
s berlinskog zida
kobno crvena iz doba Pariza
koja se nikad
do kraja nije dala svući
bijela s neočišćenim
travnatim zelenilom
zavodljive
smiješne
prozirne
cvjetne
baletne
ukrašene mačjim i zečjim
dlakama
vlasima kćeri
muževa ljubavnika prijateljica
i moje mrtve
prirodne boje kose
obično neuspjele
šivene mojom rukom
nikad odjevene
nekome uzalud namijenjene
kupljene samo za utjehu
urasle u moju kožu
uredno
obješeni
život
Košulje
godinama mi
nedostaju košulje
dvadesetak na tjedan
otmjenih
pastelnih
bijelih
neznatno uprljanih
orukavlja i ovratnika
nedostaju mi
za prolog
njihovi mirisi
kolonjskih voda
restorana
sportskih dvorana
i dima
njihovi rukavi
prekriženi
na stolu i koljenima
malena dugmad
po stanu
u ruci
omeđeni prazni prostor
koji je ispunjavalo
zaboravljeno tijelo
crteži u bojama pudera
i ruževa za usne
nedosušenih lakova za nokte
a nadasve mi nedostaje
trosatno glačanje subotom
tijekom kojega bi
zažarena
omamljena parom
začarana
smišljala drugima
svoje najbolje
ljubavne pjesme
Himna
opet noćni pljusak
u kestenima
stalno smo se
rastajali
plakali
putovali
i uvijek je
lijevala kiša
s tobom sam sve naučila
o promrzlim noćima i suzama
u mokrim cipelama
opet pljusak
u krošnjama
u znak sjećanja
kao za himnu
uspravna
zatvorenog kišobrana
podižem lice
k nebu od kiše
tvoja te pjesnikinja
nije zaboravila
ne putuje
brzo se rastaje
i katkad
plače
kad piše
Riječi
kako su nam
ljubile se
riječi
i kamo nas odvodile
i što su sve zagrljene
mogle i znale
čak uzvodno
htjele teći
a kad bi se raštrkale
brzo su si
ruke dale
kako su se
milovale
sve
i dobre i zle
velike
i sasvim male
bile su nam
ljupkih
vlažnih
radosnih
i važnih
uvijek pune usne
među nas bi
poput pljuska pale
čim bi zaustili
zasjale
i odmah se
ljubit stale
a mi
nikad
ni poljupca
Sajam
gledaš me ozbiljan
šarenu i sjajnu
poput licitarskog srca
sve cvijeće
vitice i sličice
izlažem tvome suncu
sve
obojeno i prirodno
htjelo bi se dopasti
i pripasti
dok rječit
još jednom tražiš
tek pravi kut
pod kojim se
samodopadan
možeš vidjeti
u središnjem ogledalcu
ispred
mog srca
Noć
što bismo
nas dvoje
tako sramotno
usamljenih
toliko oholo
prestarašenih
ove mokre noći
bez ijedne zvijezde
da nije
izmišljen
govor
Lirski bordel
čavrljaju dugo
službenim glasom
i telefonima
izvode na kave i ručkove
razlažu za stolovima
o svojim ženama
koje su pune razumijevanja
a tako lijepe i nježne
da se razbole
kad im od propuha
vlas padne sa glave
još podrobnije
o svojim važnim
poslovima i ciljevima
a
posjećuju me iznenadno i najavljeno
dolaze uglavnom
s crvenim ružama
duljim od metra
kukaju o djeci
bivšim suprugama
zamamnim studenticama
koje ih vole manje
poslije ispitnog roka
a što
dokasna u noćima
sezone ljetovanja
po opustjelim kafićima
izlažu mi tečno kronologije
svojih junačkih ukletih života
o doprinosima znanosti i revoluciji
koncepcijama svih nenapisanih knjiga
držeći pri tom u džepu
figu na ruci
a što se
muče me navodnim recentnim
strastveno nerazumnim
ljubavnicama
svježim i ustajalim
jedinstveno nezaboravnim
pokojnicama
velikim nesretnim posljednjim
ljubavima
iza kojih više ništa
ne može biti nalik na san
a što se to
donose male darove pa domeću
i ti moraš naučiti biti pažljiva
upozoravaju na sve što muškarca
kod žena odvraća i smeta
prepričavju lascivne dogodovštine
pišu pisamca završavajuća pusama
i šalju šifrirane razglednice
a što se to zapravo
provjeravaju rado i naizmjenično
moju opću kulturu i znanja
pomoću
naslova elitnih knjiga i autora
detalja parničnog postupka
a i preko kombinacija
političke situacije i likovnog događaja
prije četvrt stoljeća
pitaju bi li im usput
ohladila pivo i nešto skuhala
prigovaraju zbog
mojih mačaka pasa pušenja
i dugog jutarnjeg spavanja
u predasima pomislim
a što se to zapravo dogodilo
prolaze tjedni i godine
bole me ruke od slušalica
otvaranja vrata
i poštanskog sandučića
mijenjanja vode u vazama
nitko me ne pita
kako si
da li ti što treba
nitko ne kaže ni riječi
o mojim objavljenim zbirkama
samo kad zapnem odgovore
nisam baš sve pročitao
no nađe se poneka dobra slika
nekoliko uspjelih stihova
a što se to zapravo dogodilo na primjer
sinoć kad mi je odlazila kći
čvrsto sam je zagrlila
a ona mi odvrati nasmiješena
ljubiš me kao da sam dijete
a ja već imam sina
za laku noć
izljubim
mačke na balkonu
i psa ispod stola
jedna mi uvijek zaprede
a on uredno mahne repom
sa dvije tri dlake na usnama
zapalim zadnju cigaretu
pa upitam naglas dokraja razgovijetno
a što se to zapravo dogodilo
na primjer
s poljupcima
Iz recenzija i kritika:
(...) Ana Horvat u svom je ranom djetinjstvu bila, ako to nije preuzetno reći, prava, djelatna balerina, dakle igračica, što će po formuli i na tragu homo ludensa, kasnije postati, te do danas ostati, i u svom pjesništvu.Ta, da tako kažem tjelesna igrivost njezine duhovnosti, što počesto prelazi u veselo-tužnu duhovitost, jest najstameniji, gotovo određujući, sastojak ove lirike: jasne, pravocrtne, odmjerene a nujne i nostalgične, ponegdje čak i pobunjeničke. (...)
Jozo Laušić, 1997., iz predgovora knjizi
(...)Naime, opirući se onoj strašnoj determinanti, po kojoj život mora živjeti od života, tj. da je međusobno proždiranje temeljni uvjet opstanka ad infinitum, Ana Horvat se odupire ljubavlju i samožrtvom per nunc, svjesna i uvjerena da je to njezino/naše sad ipak, pa makar samo i jedan jedini, udisaj vječnosti. I da se tim udisajem otkupljuje pravo na izdisaj. Pa tako, spašavajući prošlost svrhovitim življenjem sadašnjosti, čovjek, dajući se, gradi zalog i stječe šansu da se i u budućnosti, što god ona značila, ne nađe nasukan na hridi svoga nečinjenja za drugoga i drugo. Rječju, život je tu da ga se živi i uvijek iznova otkupljuje, da ga, kroz drugost, uzdržavamo i za sebe, e da bismo bili "sa svijetom jedno". Ovaj, ne zavjet već datost, Ana Horvat, uz ina svoja činjenja, primjereno afirmira i u ovoj knjizi lirike, istim nabojem i umijećem kad pjeva, primjerice, o zabačenim haljinama, nezbrinutim životinjama ili pak prvom smijehu i prvim koracima svoga unuka. U nje, dakle, život živi i od ljubavi i nezaborava.(...)
Jozo Laušić, 1997.
(...)U svojoj najnovijoj zbirci Šešir s makovima Ana Horvat kao da nas poziva upravo pjesmom Ormar s haljinama , da slobodno zavirimo radoznalim pogledom u njen intimni svijet prožet dubokom osjećajnošću, istančanim osjećajem za detalj i atmosferu, kao i spoznajom o ljubavi kao neprikosnovenoj vladarici, čije je žezlo smisao života. Haljine, kao neke obješene i osušene ruže u tamnoj kutiji, simboli vremena i istodobno otisci njegovih prstiju na nježnoj koži prohujalih godina, zapravo su i pjesme od kojih svaka priča svoju priču ushićenja, boli, ravnodušnosti, tjeskobe i nezaborava. (...)I kao što u stihovima, nižući ih pred našim duhovnim očima, zapravo nabraja blaga skupljena u srcu, mukotrpno skupljana smijehom i suzama, a odjevena u simbole haljina koje su oblačile jedno tijelo predano vremenu, ali još više dušu koja je čeznula za vječnom i jedinom ljubavlju, nastavlja taj tihi i nadahnuti posao skupljanja u riječima svega što je dragocjeno, i u ostalim pjesamama ove knjige.(...) (...)A šešir s makovima je vrsta krune, upravo onakva kakvu pjenikinja voli - možda slamnata, i ukrašena krhkim, živim draguljima što se raspadaju i pri najnježnijem dodiru, a ipak toliko osobita da je mogu, u prozaičnoj svakodnevici, ponijeti nad čelom samo hrabri.(...) Svaki pjesnik strepi hoće li njegove pjesme biti razumljene, zato ih iznosi iz ladica i pretvara u knjige, ispružene poput ruku na pozdrav, čeznuvši da stisak bude uzvraćen, vrata knjige odškrinuta, i Šešir s makovima nježno položen na onu glavu kojoj pripada. Srce. Znajući sve to, Ana se Horvat kao prava, hrabra pjesnikinja, ipak, i u ovoj knjizi, nasmiješila kroz suze.
Maja Gjerek, 1997.
(...)Pronaći danas svježu i neopterećujuću knjigu pjesama i ne čini se tako jednostavnim, a upravo je ova zbirka Ane Horvat pravo osvježenje.(...) Poeziju Ane Horvat odlikuje tečnost, neposrednost i jednostavnost izraza. Njezine su pjesme, uglavnom, vrlo kratke katakad se dotiču haiku poezije u svojoj suštinskoj sažetosti, a istodobno svaka od njih nosi u sebi svoju malu priču. Otvarajući se u svojoj intimi, pjesnikinja ispovijeda svoje male i vleike strahove, tajne, nade, razočaranja i prkose, ne predajući se nikad potpunu očaju. Kroz njezinu tugu, osjećaj napuštenosti i sjetu uvijek proviruju prkosni ponos i odlučnost da valja krenuti dalje što god da to značilo. Kako kaže u pjesmi MOĆ: mogu sve/nitko me/ne voli. Njezin izraz oslobođen do krajnosti ostvaren je u slobodnom stihu, bez interpunkcija, velikih slova, teče u jednom dahu i iz jedne misli kao neprekinuta struja osjećaja. Kratak je stih vrlo često sveden samo na glagole ili pak njihovo izostavljanje, na elipse.Ispunjavajući svoje priče metaforama i sinegdohama povremeno rabi smjele i bogate slike. (...) (...)Pjesnikinjino "ja"duboko je unutar same pjesme i svi su njezini glasovi izraz potpuna unutarnjeg promatranja sebe same usred svjetovna kretanja. Ponekad kroz sjetu progovara i duhoviti otpor pa će se potkrasti kakva duhovita metafora, popuštajući napetosti ljubavnih težnji za ostvarenje sreće.Izvlačeći iz svoje nutarnjosti i prošlosti odjeke nekih boli i nekih drugih života, Ana Horvat brani sadašnjost i život tog trenutka - pišući.(...)
Tamara Horvat Kanjera, 1997.
(...)Posljednja zbirka Ane Horvat Šešir s makovima u tome je nizu novi biser koji svijetli punim i posebnim sjajem u hrvatskom ženskom pjesništvu. Moram priznati da poeziju Ane Horvat čitam s posebnim zadovoljstvom jer iz nje izvire nepresušna bistrina koja budi čula, osvježava misli i vraća toplinu vremešnoj mi duši. (...)Anina pjesma je razigrana kao što je i ona sama od najranije mladosti. Ta bivša balerina savršeno dobro znade uskladiti misao, riječ i pokret i od njih isplesti haljinu koja zanosnom bjelinom lebdi na zvjezdanom ženskom tijelu. U njezinim stihovima sve je na svome mjestu. I slovo, i riječ, i interpunkcija, i završni glas. Ništa u svemu tome nije slučajno. Sve ima zadanost i cilj koji se smisleno pretače u pjesmu.(...)
Ivo Mijo Andrić, 2007.