Ana Horvat, 1985. (foto: Matija Kokorić)
NEKE DRUGE RIJEČI, Zagreb, Prosvjeta, 1988., urednik, Stanko Korać, naslovnica i ilustracije u knjizi Nikola Ražov, 95 stranica.
ILUSTRACIJE PJESAMA NIKOLE RAŽOVA
Glumac Zvonko Novosel recitira pjesmu Ane Horvat ŽENE UBOJICE u emisiji "Normalan živor", Pjesničkom rječju protiv nasilja, HTV1, 20. studenog 2020.
Ana Horvat, 1985. (foto: Matija Kokorić)
Devet "drugih" pjesama iz zbirke NEKE DRUGE RIJEČI:
Neke druge riječi
trebaju mi
neke druge
riječi
ne ove
koje pišem
nego one
koje mi
ne govore
Tužaljka za bubom
na cesti sred konavoskog
igličastog krajolika od čempresa
neka me tuga snašla
za mojom starom narančastom bubom
prodanom lani navodno u dobre ruke
hoću li je još sresti
i stići joj namignuti
za sva mjesta vremena i ljude
kad smo bile zajedno
Žensko vrijeme sadašnje
odrasti brzo
brzo škole
brzo na posao
brzo kući
budi lijepa
brzo
brzo navečer
iziđi
i nađi si
brzo nekog
brzo se zabavljaj
obavi ljubav
brzo
brzo spavaj
brzo rađaj
ručak brzo
brzo se
makni s puta
i umrijet ćeš
brzo
i bogata
vrijeme je
novac
Sve kose
i kovrčasta kosa
dok se kroz prste provlači
kosa srcolikog izrasta
kosa s mirisom
zemlje spavanja i kiše
i ona koja se događa
samo s vjetrom
sve
nikle iz korijenja tako blizu misli
lažu
Obračun
što od mene hoće
moje tijelo
muči me
glađu bolovima vrtoglavicom
pilo bi pušilo spavalo
vodilo ljubav s ljubavi
a odlazi u postelje mimo mene
kupaj ga maži vježbaj šeći
vodi na putovanja
odijevaj svlači
nisam mu mama ni prijateljica
bez njega bi
oplovila preletjela protrčala
svijet
što god mu činim
koliko god se umiljavala
ne valja
to razmaženo dijete trebalo bi tući
još će me glave stajati
Ljepota žene
kad zagrizem usnu i u kut se satjeram
priznam si znam
ni riječ neće reći
vrijeme će prolaziti
nikad mi se ništa neće objasniti
starit ću
neće me zavoljeti
zaboravit će zaboravit ću
sve će se zaboraviti
i opet ponoviti
a ipak se nadam
da neće
biti tako
Poezija
kao prljava mokra krpa
visi mi za vratom
rečenica Erice Jong
za muškarce je pjesništvo stvar muda
i nitko mi je baš ne skida
znamo se momci
pjesnikinja je
drska luda ili bi je trebalo još
a bi li me nekako uzeli
pod isti suncobran i račun
kad bih se malo pokajala
sjela u krilo i okvire
pa ljupka u pregači
šapnula
nije to ništa dušo
te pjesmice što pišem
samo su popis za špeceraj i plac
evo
crna rotkva bijeli luk
celer matovilac
papričice jaja orasi i med
debrecinke kvasac klinčići
i kila riže
od toga se mojem dragom
uvijek bolje diže
San o kalifornijskoj glisti
sanjam da sam dvospolac
kao kalifornijska glista
ljubim se i slažem sa svojim mišljenjem
zavodim se kako i kad mi se svidi
činim si sitne nježnosti
udajem se za sebe
pišem pjesme koje razumijem
rađam djecu sasvim poput mene
divno se slažemo
i s unučadi je
isto
Oproštajna
ako bih smjela
kad se ne bi ljutili
ja bih da me nema
dok me još kako tako ima
izdala bih ovo leglo samoće
koja mi škripi u cipelama
i nestala bez namjere da remetim
vaš dnevni i životni red
malo plačući
malo se smijući unaprijed
ako mi dopuštate
ovo zaista nije imalo smisla
meni je vrijeme
ja bih vas napustila
Iz recenzija i kritika:
(...) Iako ne probijaju okvire prepoznatljive pjesničke strukture ovi lirski zapisi, skice i impresije ipak uspijevaju izbjeći klišejima predstavljačkog ispoljavanja emocija i smjelo uvesti otvoreni jezik doživljajnosti. Dakle, riječ je o stihovima koji se lepršavo igraju idejom ljubavi, ali i suvislo procjenjuju i komentiraju kontekst u kome su nastali.(...)
Branka Furlanović, 1989.
(...) Poezija kakvu Horvatova ispisuje, nužno je orijentirana spram čitatelja koji želi i traži identifikaciju s autorom.To je, uglavnom, sudbina intimističkog pjesmopjevanja, a upravo bismo tu negdje situirali našu autoricu. Ne, ona nas ne plaši svojom učenošću, intelektualizmom, konceptualnim zamršenostima, naprotiv, osvaja jednostavnošću i ohrabruje da i sami (terapeutski) posegnemo za pjesmom kao lijekom i utjehom. Više od toga i ne bismo od poezije, zapravo, smjeli zahtjevati.(...)
Božica Jelušić, 1989.