Ana Horvat, 1984. (foto: Tina Pavić)
Našla sam, napokon, taj zbornik u kojemu su 1982. prvi puta objavljene moje pjesme i to pod pseudonimom Ana Horvat i s (hotimično) pogrešno navedenim biografskim podacima. Izdavač je INA, industrija nafte, Zagreb, 1982. gdje sam u to doba radila kao ozbiljna pravnica (i supruga) u jednoj od pravnih službi, a moj prvi urednik knjige je Mirko Kovačević (hvala mu na diskreciji i podršci).
Uz moje pjesme u zborniku su još objavljeni radovi 21 pjesnika. Od mojih 12 objavljenih pjesama u Zborniku - na neke sam zaboravila i nisu uvrštene ni u koju moju kasniju zbirku, pa ih iz tog razloga ovdje objavljujem. Stih "mali stol na kome pišem" - po kojem je knjiga dobila naslov - iz moje je pjesme koja je, kasnije, dobila naslov ISTINA i uvrštena je u nekoliko antologija:
ISTINA
samo u tvom zagrljaju
ja sam kod kuće
tu pečem kolače
imam livade krizantema
i u hladu velikog hrasta
na ljuljački se njišem
samo u tvom zagrljaju
ona je velika postelja
na kojoj se spava
i mali stol
sa svjetiljkom u kutu
na kome pišem
Ana Horvat u INI (u drugom redu, druga zdesna), kao pravnica na poslovnom sastanku, iz vremena kad je objavljivala ljubavnu liriku pod pseudonimom u Zborniku i Vjesniku INE.
MIRKO KOVAČEVIĆ, književnik i urednik zbornika MALI STOL NA KOME PIŠEM
Ana Horvat, 1884. godine (foto: Tina Pavić)
Nekoliko mojih pjesama iz MALOG STOLA NA KOME PIŠEM kojima se poslije izgubio trag (zaboravila sam na njih):
IZA PLAVOG
iza onog plavog u očima
ima jedna zmija i ploča čelična
iza onog blagog vlažno-plavog
prazan je prostor
pred nebom uzdignut
nad morem raskriljen
iza onog plavetnila
noževi su pijesku
kockama od leda popločen je put
do izdaje neke što se sprema
iza onog nježnog meko-plavog
crne ponornice teku u pećinu
gdje pauk drijema otrovan
i leptir jedan bez krila
PRAVILNOST
kada te više ne budem voljela
ti ćeš me ljubiti
ovom punoćom i ovim sjajem
koje ti nudim
i to od čega sada trnu ti zubi
postat će jedrim zalogajem
kada se više ne budem budila
sa grlom punim suza
ti ćeš mi doći na prstima
prepun zagrljaja
na sreću mirisav
i sve ćeš moći
sve htjeti
uzalud
AKO
ako na ovome broju
više ne postoji kraljević
to samo treba reći
ljubaznim glasom gospodina
kojem su promijenili broj
i kraljevna će se
dok stvarnost bude gutala bajku
povući u svoje odaje
gdje plače biserne suze
i navlači lice nepoznato ljudima
i narediti:
neka se ureže u nebo
da je voljela najviše i bijelo
i neka se gospodinu s tog i tog broja
uredi
beskrajno miran život
i posebno vedra smrt
PA ŠTO
pa što ako i ostane
samo pjesma
riječima odgovor samo riječi
pa što ako je bio
tek usputni dodir prolaznika
na besciljnoj cesti
za nježnost označenoj
pa što onda
ako sreća i nije
za nesretne i za hrabre
neka ostane pjesma
zbog dragosti nagovještaja
i zbog slutnje lakovjerne
neka bude cilj
i završi nijemo
MRZOVOLJA
večeras te mrzim pomireno
kao glatka predodređenost
svoj hrapavi cilj
poput zime svoje jaglace
djevojčice koja je čovjeka
umjesto ljubavi rodila
mrze te
sve stanice mojih predaka
svi zanosi i sve male duše
moje nerođene djece
mrzim te bojama svih očiju
svakim kamenčićem
moje odronjene samoće
vršcima kose i pregibom vrata
nekom mucavom nježnošću
što se izgovorena u ljubav pretvara