Ana Horvat, 2020, (foto: Bruno Pintarić)
Pjesnička panorama pod naslovom KOMPLET ZA ZAŠTITU GRAĐANA sastavljača Kemala Mujičića Artnama sadrži pjesme 49 pjesnika/pjesnikinja koji su bili gosti tribine POEZIJA SUBOTOM, nakladnik knjige je POEZIJA SUBOTOM, Zagreb, 2020., 310 stranica, a urednik Ivica Prtenjača. Podrobnije o tribini-panorami pročitajte na poleđini ovitka.
Kemal Mujičić Artnam, voditelj tribine i sastavljač panorame
Ana Horvat na tribini POEZIJA SUBOTOM 2019.
Ana Horvat, s pjesnikom Ivicom Drljačom, 2019. na tribini POEZIJA SUBOTOM
Pet objavljenih novijih pjesama Ane Horvat u panorami KOMPLET ZA ZAŠTITU GRAĐANA:
OPIS JEDNE LJUBAVI
bila je to
mala ljubav
karamelizirana
skutrena u kutovima
gurana pod tepih
prva od jutarnjih primisli
ostatak ambalaže
nakon ispucane petarde
pomalo smiješna ljubav
skromnostaračka
zakašnjela
posljednja
ljubavčica
SRETNICA
koliko imam stabala
kako sam bogata i sretna
jer sva su moja i rastu
sama sam ih
na svojoj zemlji
svojim rukama posadila
i ptići u njihovim gnijezdima
samo su moji
i pjev ptica i zujanje pčela
i šum njihovog lišća
i debla koja se daju grliti
do mile volje
i krošnje sada već toliko goleme
da jedva vidim nebo
tako bi ih rado sve moje nabrojala
ali kakva bi to bila pjesma
nalik na popis za kupnju u dućanu
ma baš me briga
ipak ću dio njihovih imena napisati
jablan breza čempres vrba lipa topola cedar
omorika bor dunja magnolija bagrem orah
javor lovorvišnja pinija bazga lješnjak hrast ….
ramena me katkad bole
od grljenja mojih stabala
legnem između njihovog korijenja
i pjevam im uspavanke
čitam im svoje nove pjesme
uređujem im bršljan i mahovinu
preklinjem ih
da me ne predaju zaboravu
kad me nadžive
da njihove grančice svake noći
navrate u moju urnu
i miluju me
po čelu i obrazima
kako li sam
bogata i sretna
koliko samo
imam
stabala
LADICA
u ladici oblaka
na sredini neba
između naših gradova
jedna je jabuka
bliža suncu i kiši
od naših usana
i rumenija
odgrizamo ju
svaki sa svoje strane
umjesto poljubaca
onome koji nadživi gozbu
pripast će koštice
i crv sumnje
PAMĆENJE
Jutros me probudio lavež
mojih pasa.
Kroz staklo balkonskih vrata
gledao me je smireno nečiji mačak!
Onda sam se, bunovna, sjetila
kako je jedan od mojih kavalira
volio mačke.
Ne znam mu više imena,
ni kako se ljubio,
jesu li mu oči bile smeđe ili modre,
ne pamtim njegov miris,
tek neke maglovito sročene rečenice
i nepristojno često osvrtanje na gospođe
koje je obljubio prije mene.
Zapravo, od svega
najbolje se sjećam kako je govorio
da u dvorištu svojeg nebodera
hrani ničije mačke,
a sproljeća i njihove mačiće.
Po tome ga pamtim
radi toga sam ga,
nakratko, i voljela.
SUZA
i nije to bila
neka prava suza
iscijedila se
u nos
zapravo zalutala
izvan razloga i putanje
bila je usamljena
nedonošće
maćeha mojih pravih suza
nekako sitna
osvetnički uboga
a htjela je potopiti
sve zbog čega je zaplakala
zvršivši suha
u smeću
na rupčiću od papira