Ana Horvat, 1986. (foto: Nikola Ražov)


Izbor pjesnika i pjesama ove tematske antologije potpisao je pjesnik i antologičar Zvonimir Golob.

U GORKOM MEDU nalaze se ponajbolje ljubavne pjesme sedamdeset hrvatskih pjesnikinja i pjesnika.

Iako je 1986. godine Ana Horvat imala objavljenu samo jednu zbirku pjesama, KUTIJU ZA SUNCOKRETE, u ovoj je antologiji njezina ljubavna poezija predstavljena s osam pjesama (Razlika, Spomenici, Istina, Imanje, Dodir, Vrata i ključevi, Razmišljanja o domu i Sve je u redu).

Neke od njih još nisu bile nigdje objavljene.


Gorki med, izbor iz hrvatske ljubavne poezije XIX. i XX. stoljeća, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1986. (antologičar: Zvonimir Golob), 362 stranice

Zvonimir Golob, s mačkom Chicom, 1990.

Uvrštene pjesme Ane Horvat u GORKI MED:

dodir

pred zrcalom
dugo se dotjerujem
kao kad sam
odlazila
k njemu

onda se osmjehnem
licu
koje je volio

i brzo umivam

istina

samo u tvom zagrljaju
ja sam kod kuće
tu pečem kolače
imam livade krizantema
i u hladu velikog hrasta
na ljuljački se njišem

samo u tvom zagrljaju
ona je velika postelja
na kojoj se spava
i mali stol
sa svjetiljkom u kutu
na kome pišem

razmišljanja o domu

što ja to radim u ovom stanu
među tim stvarima
brižno odabranim
što radim
u sobi za spavanje
budna
na krevetima koji me od sebe
guraju
uz taj telefon
kojim se nikoga ne može dozvati
kraj tih prozora
kroz koje se u sebe zagledavam

što ja to radim
od zida do zida hodajući
a nitko me ne zaustavlja
nitko ne izgovara rečnicu
koju sam upravo namjeravala reći
nitko mi
ne dovršava misli
i ne otpočinje onu
koju sam htjela zatajiti

što ja tu radim
tako znatiželjna
kako će izgledati
moja starost i moja smrt
bez tvoje brade na obrazu
i ruke u kosi

spomenici

Vlado Grahovac
i Violeta Kerekeš
počivaju u miru
virovitičkog groblja
desetak metara udaljeni
i leđima okrenuti
jedno drugome
pod travom
bez ijednog cvijeta

jesu li se poznavali
jesu li ikada
vodili ljubav

imanje

u dijelu
u kojemu me imaš
nikada ti nisam
pripadala

zauvijek sam tvoja
onim mojim dijelom
u kojemu me
ne znaš imati

sve je u redu

kad te zagrlim
više
nego što te ima
ne boj se
to je iz obilja
koje ti se vraća

kad te gledam
očima od meda
dragulja i dima
ne strepi

to je tvoja slika
starim putovima
opet došla k meni

vrata i ključevi

bezočno sam te varala
kasnije
i svima dala
da me vole

govorila sam im
iste riječi
zvala ih kraljevićima
zavodila nježno
i zavela

veselo sam te izdavala
s predumišljajem
kap po kap

samo što me dovelo
do istih vrata
a ključevi su
ostali kod tebe

razlika

na grmovoj grančici
listić
jednak stotinama drugih

a nije

ja sam ga
voljela


U nadahnutom pogovoru GORKOM MEDU s naslovom Ljubav nema jedno lice, Zvonimir Golob, između ostaloga, je napisao:

(...) Poezija još uvijek čuva svoje magijsko porijeklo, ona je formula koja želi utjecati na volju božanstva, ma kako se ono zvalo, da bi promijenila sudbinu onih koji je izgovaraju i da bi na sebe preuzela njihov teret. Izgovoriti nevolju često znači onemogućiti je pjesmom, ostvariti je u jeziku, da je ne bismo morali podnijeti u životu. (...)