Ana Horvat, 2022. (Foto: Danijel Antolić Mezin)

Zbirka pjesama OPROŠTAJNICE, nakladnik Biakova, Zagreb, urednice Zorka Jekić, na 217 stranica sadrži 300-tinjak pjesama tematski razvrstanih po poglavljima: Manje-više ljubavne, Posvećene životinjama, Misleći kojekakve misli, Biljkama, stablima i pojavama i Posvećeno Višnji i drugima.

Najava na HRT1, 14. rujna 2022. u emisiji "Dobro jutro, Hrvatska" promocije OPROŠTAJNICA u Društvu hrvatskih književnika, novinar Krešo Volarević razgovara s Anom Horvat u njezinoj kući.



Reportaža HRT1, 18. rujna 2022. na HRT1, emisija VIJESTI IZ KULTURE, s promocije OPROŠTAJNICA u Društvu hrvatskih književnika, novinarka Vesna Zovko razgovara s Anom Horvat.

Ana Horvat i glazbenik, kantautor i pisac Vladimir Mihaljević Kantor

Glumica Kostadinka Velkovska

Vladimi Mihaljević Kantor čita pjesmu Ane Horvat RAZGOVOR, a glumac Zvonko Novosel se priprema za čitanje nekoliko njezinih pjesama iz nove knjige

Glazbenik Vlado Mihaljević Kantor i Ana Horvat prije početka promocije

Urednica i nakladnica knjige Zorka Jekić i Ana Horvat

Ana Horvat čita svoju pjesmu ispred kamere HRT-a, emisije VIJESTI IZ KULTURE

Ana Horvat i njezin prijatelj i fotograf Danijel Antolić Mezin

Ana Horvat prije početka promocije OPROŠTAJNICA

Kantautor, gitarist i pisac Vladimir Mihaljević Kantor upjevava se prije nastupa

Ana Horvat s prvim buketom cvijeća

Glumac Zvonko Novosel čita nekoliko pjesama iz OPROŠTAJNICA

Glumica Kostadinka Velkovska, Ana Horvat i urednica Zorka Jekić

Publika

Ana Horvat potpisuje knjigu

Publika sleđa br. 1

Glumica Kostadinka Velkovska, glazbenik Vladimir Mihaljević Kantor, Ana Horvat i njezina prijateljica Ljerka Alajbeg

Glumica Kostadinak Velkovska i Ana Horvat prije početka tribine

Publika sleđa br. 2

Nekoliko pjesama iz zbirke OPROŠTAJNICE:

OPROŠTAJNA

ako bih smjela
kad se ne biste ljutili
ja bih da me nema
dok me još kako-tako ima
izdala bih ovo leglo samoće
koja mi škripi u cipelama
i nestala
bez namjere da remetim
vaš dnevni i životni red
malo plačući
malo se smijući
unaprijed
ako mi dopuštate
ovo zaista nije imalo smisla
meni je vrijeme
ja bih vas napustila

PRSTOHVAT

treba mi prstohvat
sretne ljubavi
onakve od koje se
svi strahovi prestraše
i pleše spremajući kuću
i stižu duga pisma
i zvone telefoni
od koje se
knjige same rastvaraju
na radosnim mjestima
a cvijeće dugo ne vene
u vazama

O LJUBAVI ZA ŽIVOTINJE

ljudi uvijek iznevjere životinje
govore kako su im drage
maze ih pa ih zakolju i pojedu
deru im polumrtvima kože
za svoje cipele i kapute
kao vole ih pa na njima
mjesecima rade krvave pokuse
napuštaju « ljubimce »
bacajući ih iz jurećih automobila
na smrt iscrpljuju
ženke za rasplod čistokrvnih pasmina
voze mladunčad u klaonice
nakon što su se naigrala djeca
ubijaju ih iz obijesti po lovištima
drže ih na životu
u smradu i mraku uzgajališta
točno onoliko koliko donose novac
tovare na njih preteške terete
transportiraju ih u klaonice
poput vreća krumpira
jašu ih do iznemoglosti
pretuku na smrt kad su loše volje

ljudi uvijek
ravnodušno
iz koristoljublja
izdaju životinje
a one im pokoljenjima
unatoč svim užasima
vjeruju i služe

SRETNICA

koliko imam stabala
kako sam bogata i sretna
jer sva su moja i rastu
sama sam ih
na svojoj zemlji
svojim rukama posadila
i ptići u njihovim gnijezdima
samo su moji
i pjev ptica i zujanje pčela
i šum njihovog lišća
i debla koja se daju grliti
do mile volje
i krošnje sada već toliko goleme
da jedva vidim nebo

tako bi ih rado sve moje nabrojala
ali kakva bi to bila pjesma
nalik na popis za kupnju u dućanu
ma baš me briga
ipak ću dio njihovih imena napisati
jablan breza čempres vrba lipa topola cedar
omorika bor dunja magnolija bagrem orah
javor lovorvišnja pinija bazga lješnjak hrast ….

ramena me katkad bole
od grljenja mojih stabala
legnem između njihovog korijenja
i pjevam im uspavanke
čitam im svoje nove pjesme
uređujem im bršljan i mahovinu
preklinjem ih
da me ne predaju zaboravu
kad me nadžive
da njihove grančice svake noći
navrate u moju urnu
i miluju me po čelu i obrazima

kako li sam
bogata i sretna
koliko samo
imam stabala

PLAČ

plač sam pomno planirala
nahranila sam životinje
zaključala vrata
ugasila radio
pripremila maramice
uzela papir za ovu pjesmu
i tek je tada počelo
najprije sporo
s nevjericom
pa onda u pljusku

plakala sam
za sve progutane plačeve
za one koji su bili osmijesi
isplakala sam i sve
koji su bili lažno hihotanje
pripremila sam i cigarete
ali nisam ponovno zapalila
samo sam ih gledala
kao u bivše poljupce

plakala sam tiho i uplašeno
kao napuštena djevojčica
noću usred šume
kao da je prirodno
da prije spavanja
treba malo otplakati
potom sam grčevito plakala
grabeći dah
kao kad se rađa
ili si tek rođen
i sramotno pred kraj
kao nad vlastitom smrću

do sita sam se
svečano isplakala
od sreće

OPIS JEDNE LJUBAVI

bila je to
mala ljubav
karamelizirana
skutrena u kutovima
gurana pod tepih
prva od jutarnjih primisli
ostatak ambalaže
nakon ispucane petarde
pomalo smiješna ljubav
skromnostaračka
zakašnjela
posljednja

POSLIJE

kod mene je
sve ostalo isto
otkad ne dolaziš
dani se dijele
na jednake kriške
naslonjač u kojem si
volio sjediti
gubi tvoje obličje
nema fotografiranja
sve više postaješ stvaran
suhi buketi u vazama
predaju se prašini
prijatelji umiru
budim se prije svitanja
ručam u preletu
čak je i lišće opet
počelo žutjeti
ne grle me
na dolasku i odlasku
ponovno pišem pjesme

sve je ostalo isto
samo što život
ne prolazi
nikako da prođe

LADICA

u ladici oblaka
na sredini neba
između naših gradova
jedna je jabuka
bliža suncu i kiši
od naših usana
i rumenija

grizemo ju
svaki sa svoje strane
umjesto poljubaca

onome koji nadživi gozbu
pripast će koštice
i crv sumnje

LJUPKI RAŽNJEVI

roditelji donose janjce
svojoj dječici
da se naigraju
nagrle i naljube
ljepote i nježnosti
potom ih krvave
okreću na ražnju
ne sluteći
koju su poruku poslali
svojim mladuncima

VEZ

vezla sam svoje pjesme
svilenim koncem
po krošnjama
u kulama od pijeska
na balkonima urušenih dvoraca
po lanenim plahtama
oblacima i snijegovima
iglama od leda i osmijeha
i svakom vezivu utisnula
po kaplju svoje slatke krvi

USPOMENE

sustižu me uspomene
puštaju mi balone
beru koprive
prostiru crvene tepihe
bacaju latice
izvode burleske
smiješe se kroz suze
podmeću mi noge
samo o jednom šute

MAMIN ŽIVOTOPIS

pjesme su moja djeca
nestašana zloćudna
cmirzdrava gladna
sva začeta sa životom
stalno ih rađam
ima ih posvuda u kući
ja sam strastvena i hrabra
neprestalno trudna
velika mama

RAZLOG

uvijek ću ti se smiješiti
iz daljine
ili na dohvatu ruke
moj će ti osmijeh
drijemati
ispod jastuka
plivati u čaši
sunčat će se
na tvom radnom
stolu

u ovom
i svim drugim životima
uvijek ću ti se smiješiti
jer si me znao voljeti

RAZGOVOR

razgovarat ćemo
poslije
sutra
neki drugi dan
ma nećemo sada
o tome
ni o čemu nećemo
nemam živaca
gladan sam
pusti
već ćeš mi sve to
jednom ispričati
i smijati se
ma svakako
nije valjda nešto tužno
nemoj zaboga
baš ovdje i sada
nije prigoda
bit ćemo još zajedno
i sami
svega ćeš se sjetiti
što si mi htjela reći
nemoj opet vući nos po podu
već si sve podove prebrisala
i zašto forsiraš toliko
taj razgovor
važno je da se volimo
to je dosta
sasvim dovoljno
bez pričanja priča
sad ćeš još i zaplakati
nemoj takotiboga
konobari nas gledaju
već ti iz nosa curi
i rastapa ti se šminka
na očima

k vragu

PRODUŽENI RASTANAK

čuperci crne dlake drhture
u grmu perunika
njišu se na grančici omorike
trepere utkani u paučini
nalazim ih i u džepovima

grobni humak
još tako svjež
a s uvelim cvijećem

Bože
to mora prestati
daj vjetra
daj kiše

ČEKAONICA

imala je
ružičasti jastuk
mašnu i zdjelicu
s nacrtanim mišem
bila je milovana kraljica
koja prede zlatne niti
sve dok se ono
nije rodilo
sada čeka u redu
na gladnu i promrzlu
usamljenu
prosjačku
smrt

INVENTURA

što sam bila
nije trebalo biti
što mi nije suđeno
presudit će mi
što sam ljubila
ostade nedoljubljeno
što me ubilo
nisam znala oživjeti
što me boljelo
trebalo me radovati
što sam pripadala
svoja bila nisam
što sam čeznula
nasreću se nije dogodilo
što mi je na oblaku
bilo zapisano
nisam znala pročitati
a grlit će me
s one druge strane
kao posljednju
iskrenu budalu

ODAR

položio me je
u lijes od tišine
magurao mi
mrtve zvijezde
između usana
sklopio dlanove
čavlima mjesečine
a nije mi dopustio
isplakati vrijeme

OBLICI

moja je radost
katkad
toliko gusta
da se može
rezati na kriške
sreće

STOLIĆ

odlomljen komad
mramorne ploče
s komode
moje sarajevske bake
okovan u željezo
postao je stolić
na mojoj terasi
u Čučerju

ondje nas dvije
uz kahvu
tiho čavrljamo
preko kamena
dok me čeka
da joj dođem

PAMĆENJE

Jutros me probudio lavež
mojih pasa.
Kroz staklo balkonskih vrata
gledao me je smireno
nečiji mačak!
Onda sam se, bunovna, sjetila
kako je jedan od mojih kavalira
volio mačke.
Ne znam mu više imena,
ni kako se ljubio,
jesu li mu oči bile smeđe ili modre,
ne pamtim njegov miris,
tek neke maglovito sročene rečenice
i nepristojno često osvrtanje na gospođe
koje je obljubio prije mene.

Zapravo, od svega
najbolje se sjećam kako je govorio
da u dvorištu svojeg nebodera
hrani ničije mačke
a sproljeća i njihove mačiće.
Po tome ga pamtim,
radi toga sam ga,
nakratko, i voljela.

MALIM LJUBAVIMA
(sa suosjećanjem)

sjećanje
male ljubavi
pobaci
nikad se ne rode
kao pjesme

RAZGOVORI

listić po listić – riječi
grana do grančice - rečenice
razgovaramo preko puzavaca
koje mi je darovala
ona iz pepela Mirogoja
ja s terase u Prigorju

ne odlazim više onamo
kažem joj
ne ne znam je li ti se kuća srušila
ni da li je potok izišao iz korita
i odnio tvoj stari mlin-vikendicu
gdje smo se mlade smijale
obijesno okružene gostima

ne nisam čula da je taj gospodin
umro a i briga te
odgovaram joj
nije zaslužio ni grob niti sjećanje
on nije dobra tema
hajde i ti mene katkad poštedi
takvih

već godinama Višnja i ja
tako si šapćemo na daljinu
preko njenih razmnoženih biljaka
obnavljamo stare ljubičaste tajne
nalik na osušenu krv po plahtama
događaje koje više nikoga ne zanimaju
ona i ja umorne prijateljice
sestre proždrljivog života

PROFESIONALNA DEFORMACIJA

cijeloga radnog vijeka
moja je lijepa mama bila tajnica direktora
u velikom vanjskotrgovačkom poduzeću
gazde su joj dolazili i odlazili
a ona se smiješila u njihovom predsoblju
tipkala na pisaćem stroju servirala kave
i šarmirala njihove nervozne stranke
vraćala se kući s radnim osmijehom
pa iako sam joj govorila: mama doma si
ne trebaš više - ona se i dalje smiješila
navečer bi skinula šminku s lica
ali osmijesima nije znala naći prekidač

s obzirom da nije htjela biti kremirana
pomislim katkad
počiva li nasmiješena i u grobu