Ana Horvat, 1994. (foto: Ivica Hripko)


MODRI PLETER, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1993., urednik Branimir Donat, idejno rješenje opreme Goran Šare, 143. stranice.


Predstaljanje je održano 18. studenog 1993. u KULTURNO INFORMATIVNOM CENTRU ZAGREBA, a o zbirci su govorili Branimir Donat, Andrea Zlatar Violić i Sanja Bacharach. Stihove su interpretirli Dubravka Miletić i Zvonko Novosel


Dvije pjesme iz MODROG PLETERA izvedene u emisijama "Hrvatska ratna lirika" i "Dok nam živo srce bije" na HTV-u 1991. godine:


Na predstavljanje MODROG PLETERA 1993. godine došao je branitelj kojega Ana Horvat nije poznavala. Rekao joj je da je na odsustvu s bojišnice i da je došao čuti što se to piše o ratu (neke od pjesama iz zbirke bile su objavljene u dnevnome tisku). Bio je ganut i zadovoljan onime što je čuo u recitalu na promociji. U znak zahvalnosti darovao je autorici zbirke izvezenu rezrevnu oznaku jedinice kojoj je pripadao. Ana Horvat ju je s poštovanjem sačuvala i skenirala za svoju web stranicu.

Ana Horvat, 1984. (foto: Ljerka Alajbeg)

NEKOLIKO IZABRANIH PJESAMA:

Razglednica Europi

POZDRAV IZ HRVATSKE
gradova beskućnika
zvona bez zvonika
sela ogaraka
mrtvih luka

NAJBOLJE ŽELJE
pobijenih
prognanih
žednih
promrzlih
i gladnih
ljudi i životinja

SRDAČNO VAŠI
ostaci
jednog naroda
iz mraka podruma

DOĐITE
umrijeti
U NAJLJEPŠU
HRVATSKU

Pismo iz 1991

i ti sada
čujem
rušiš i ubijaš
hrđo dobrovoljna i rezervna
oslobađaš me
zar ne
od mene same
otimaš domovinu onoj
koja više nema
ni haljine ni postelje ni krova
a zvala te je zlatom svojim

i ti
nosiš novo lice
od krvi i zgarišta
uokvireno prokletstvom

bježi od zrcala
i čuvaj
sve moje poljupce
kao igle otrovnice
zabodene tijelom

Hrvatski mučenici

dvadesetogodišnjaci
majčini lijepi sinovi
stasali uz filmove
o Rambu i partizanima
s vrpcom preko čela
i križem oko vrata
ozbiljno zaigrani
ozareni
konačno svojim ciljem
u prvome
a tako prljavom ratu
očevi sinova
koji se nikad neće roditi

na zastavu položeni
okrvavljeni
zaklani
mrtvi

Ljubavno-domoljubna pjesma

ne zaboravi Hrvatsku
malu mrlju na karti
tisuće milja sjeverozapadno
crnu od krvi
ni ženu
koja te ondje
iz pepela još ljubi
njen grad
i za tobom u suzama
klupu u Jurjevskoj
noć s vrućim čelom
na tvojoj ruci
strah
da ne voliš
i da ćeš brzo zaboraviti
ne zaboravi

u jantaru sjećanja
zagrli nas
spasi

Peticija bogu

bogamu Bože
u dvojbi jesi li ti
to
što
zaimeboga
iz mene viče
katkad tek uzdišući
o Bože
dokle ću se sama
pitanjem
zaboga gdje si
zaskakivati
i kaniš li se
takotiboga
prikazati

jednim malim
poljupcem

Igra

zagledana u ispisan
list papira
malo se smiješim
pa čežnjiv pogled
bacam u daljinu

mlade se daktilografkinje
pogledavaju
čujem kako misle
tko bi joj rekao
dobiva ljubavna pisma
još nije odustala

zatim gužvam
i značajno palim u pepeljari
svoje bilješke
s nekog sastanka

Šetnja

ljetos mi je
na ulici prišao s leđa
zavukao ruku
u kosu
pod bluzu
lišćem ljubio obraz
žuti cvijet bacio za naušnicu
i ne bih napisala
što mi je sve
zdvojnoj
šaptao usput
moj zavodnik

vjetar

Životna pitanja

čiji ja to život
živim
i tko živi
mojim životom
i hoće li se taj
ako ga živoga
za života nađem
htjeti
sa mnom
zamijeniti

Put starosti

starost kreće od zapešća
smeđim pjegama označava početak
preko nadlaktica koje omekšava
uspinje se vratom
borajući istodobno
tanku kožu očiju
silazi do grudi i trbuha
koji joj se prepuštaju
kao da je dijete

pa vesela stiže cilju
do koljena

i klecaju
kleknu pred njom
mole

ostavi nam
srce

Iz recenzija i kritika:

(...) Zemlji, da bi je se odmjerilo, treba prići krajnjom iskrenošću kao što joj je prišla Ana Horvat u MODROM PLETERU razglednicom koju šalje Europi.Ne govorim to radi toga da joj dometnem "angažiranost" jer ona to ni u snu nije, ali ona to i jest po onome što hoću na ovome primjeru naglasiti, tj. da je ona lirik čega god se dotakla, a lirika je junaštvo iskrenosti u borbi za očovječenje. Vještina je potrebna, ali sporedna.(...)

Ante Zemljar, 1995.


(...)Oni koji vole poeziju Ane Horvat vole je zbog njene specifičnosti. Ta je poezija ponajprije - čovjekolika, naoko nepretenciozna, lapidarna, mala konverzirana ljudska priča.Iako u knjizi kojoj sam urednik ima popriličan broj pjesama, za njih je pjesnikinja upotrebila neusporedivo manje riječi nego što bi mnogi drugi pjesnici. Ana Horvat riječ - cijeni.(...)

Branimir Donat, 1993.


(...) U pitanju kontekstualizacije poezije Ane Horvat u suvremeno hrvatsko pjesništvo mislim da joj pripada mjesto u prostoru koji je mnogo manje napućen od ovoga drugoga. Mnogo veći broj pjesnika njeguje poeziju, moglo bi se reći formaliziranu, vezanog stiha, hremetičnoga izraza, poeziju koja se, zapravo, jako trudi oko toga da o stvarima o kojima želi govoriti ne govori direktno, da ne govori neposredno, nego govori uvijek preko nečega. Preko metafora, asocijacija, preko neke teške forme.Kod Ane Horvat susrećemo se s poezijom koja se usuđuje i ne srami se o mnogim stvarima govoriti neposredno, direktno. O općim, običnim, svakodnevnim stvarima. Zbog pespektive osobnosti iz koje je napisana ova zbirka, pjesme koje su napisane osobno - za nas se pokazuju osobitim. Ono što pripada svakodnevici, mogli bismo reći i rađanju banalnosti, zapravo je iskustvo koje dijelimo svi mi. U ovoj se zbirci susrećemo s pjesničkim postupkom - kako ono što je svima zajedničko učiniti osobnim i kako na temelju toga od te poezije učiniti nešto osobito.(...)

Andrea Zlatar, 1993.


(...)Po strani od sintagme "muško i žensko pismo", ova nam pjesnikinja pokazuje kako se pametno, obrazovano, jezgrovito i ujedno osjećajno može o svemu napisati pjesma, a da se bude svoj, ne povodeći se za priznatim, uglavnom muškim, uzorima. (...) Pjesnikinja piše pod pseudonimom jer njezina okolina, ni kućna ni uredska, ne drži pjesništvo ozbiljnim poslom. Ali oni koji pišu znaju da to moraju činiti i često je papir jedini sugovornik, lijek, očišćenje.(...) Nižući tako knjige Ana Horvat reda nisku svoje pune umjetničke i životne zrelosti, zaključujući:Ne kaži mi/ništa/sve sam već čula/sve su mi govorili/ budi/, sažimajući svoja iskustva i ne odustajući.(...)

Jelena Butković,1994.


(...)Čak i riječ je lako iznaći, još lakše uklopivu formu. Svega toga Ana Horvat ima u izobilju! Disciplina u izričaju ostala joj je od pravničke prakse, ali to za liriku, iako važan, tek jedan je od usputnih atributa. Sva pjesnička mjerila izdržava savršeno kao i sva ona druga, književnoj kritici svojstvena podilaženja, uzvisivanja, rušenja, kojoj vrsti, kojoj struji, kojem društvu, kojem izmu...autor pripada. Bezvrijedno je sve ako te stih nije pronašao nespremna, iznenadio, ako ti nije pokazao ono što je u tebi ležalo, a nisi se usudio sagledati i sam guknuti.(...)

Ante Zemljar,1995.