Ana Horvat, 1985.


KUTIJA ZA SUNCOKRETE, Zagreb, INA, 1983., urednik Mirko Kovačević, pogovor Zvonimir Golob, naslovnica Mihajlo Arsovski, 137 stranica.



KUTIJA ZA SUNCOKRETE je prva zbirka pjesama Ane Horvat tiskana kao nagrada autorici koja je, pod pseudonimom, pobijedila na Natječaju INE za književno stvaralaštvo 1982. godine. Sadrži pjesme iz desetljetnog razdoblja u kojemu autorica nije htjela objavljivati poeziju.

Zbirka je predstavljena 6. prosinaca 1983. u knjižari "Mladosti" u Masarykovoj ulici 5 u Zagrebu.

Na predstavljanju su sudjelovali književnik Boro Pavlović, iMirko Kovačević (urednik) kao predstavljači, te recitatori Višnja Okunski i Zvonko Novosel.

Ta je zbirka bila jedna od tri temeljem kojih je Ana Horvat primljena 1988. godine u Društvo hrvatskih književnika.

Pjesme iz zbirke KUTIJA ZA SUNCOKRETE uvrštene su u nekoliko hrvatskih pjesničkih antologija kao i u antologije na španjolskom, talijanskom i bugarskom jeziku.



Predstavljanje Kutije za suncokrete, 1983., s lijeva na desno: urednik Mirko Kovačević, te recitatori Zvonko Novosel i Višnja Okunski.


Ana Horvat u publici s prijateljicama (s lijeva na desno: Mia Babaja, Višnja Ogrizović, Vera Zmajević, te urednik Mirko Kovačević).


Izlog knjižare u Masarykovoj ulici gdje je održana promocija s izloženim primjercima Kutije za suncokrete.


Prijateljice u publici na predstavljanju prve zbirke pjesama Ane Horvat: (od lijeva na desno: Ljiljana Tarandek, Mia Babaja, Višnja Ogrizović i Vera Zmajević.


Mala proslava nakon predstavljanja Kutije za suncokrete u stanu Višnje Ogizović u Ulici Braće Oreški (danas Republike Austrije), s lijeva na desno: Ljiljana Tarandek, Vera Zmajević, Zvonimir Golob, Ana Horvat i Višnja Ogrizović.



Ana Horvat, 1983. (inkognito) na predstavljanju pod pseudonimom svoje prve zbirke KUTIJA ZA SUNCOKRETE u knjižari MLADOSTI u Masarykovoj ulici.

NEKOLIKO IZABRANIH PJESAMA:

Kutija za suncokrete

tko bi sada znao
moji suncokreti
jesmo li mogli naći
bolji travanj i vrt
sunčaniji položaj
za našu os cvata
i lišće srcoliko

još uvijek mislim
je li na rubne
ili središnje cvjetove
trebalo više zlata potrošiti
čija je stabljika bila viša
tko je za kojim suncem
cvjetište okretao
iz koje zriobe i berbe
od kakvog mraka sjemenki
potiče masna jezgra
koju smo u gorko ulje
istočili

Razmišljanja o domu

što ja to radim u ovom stanu
među tim stvarima
brižno odabranim
što radim
u sobi za spavanje
budna
na krevetima koji me od sebe
guraju
uz taj telefon
kojim se nikoga ne može dozvati
kraj tih prozora
kroz koje se u sebe zagledavam

što ja to radim
od zida do zida hodajući
a nitko me ne zaustavlja
nitko ne izgovara rečnicu
koju sam upravo namjeravala reći
nitko mi
ne dovršava misli
i ne otpočinje onu
koju sam htjela zatajiti

što ja tu radim
tako znatiželjna
kako će izgledati
moja starost i moja smrt
bez tvoje brade na obrazu
i ruke u kosi

Ljubila bih te

ljubila bih te
dok čitaš novine u pidžami na pruge
dok ručaš bez volje
i onih dana kad mi baš nitko ne treba

ljubila bih te
i kad mi dojadiš
i kad si protiv mene
po noći dok sniježi
a tebe izdajnički nema

ljubila bih te
na sjednicama
u tramvaju
dok spavam ružna i neljubljena
i onda kad nizašto nemam vremena

ljubila bih te žedna i bolesna
i drugim zanesena
pod morem
dok ljubim muža
kad idem zubaru
i cijelim putem do neba

ljubila bih te i kad postanem
svoja sjena
makar se unuci smijali
kad ti se drijema
i onda kad ne budem znala da ljubim
niti zbog čega

ljubila bih te
kao biljka kao šljunak kao zvijer
i kao žena
i kad mi se čini kao da nikad
nikoga ljubila nisam
ja bih te ljubila
i mrtva bih
i trudna
i nerođena

Obično uzaludna pjesma

ovo je obična pjesma
tješiteljica
bez plavih riječi
bez čipke i krila
s utezima po rubovima
i nije za muškarce

ona je
isjeckana i zaparena
od kuhanja ručka
prašnjava
od subotnjeg spremanja
pokapana mokrim rubljem
i zagubljena
među računima iz dućana

ovo je
pjesma-rupčić
za nespretno skriven
i progutan plač
u svim radnjama i propustima
naoko sretnog življenja
kojima ti uzaludno
pokušavam
biti sve bliže
i bliže

Spomenici

Vlado Grahovac
i Violeta Kerekeš
počivaju u miru
virovitičkog groblja
desetak metara udaljeni
i leđima okrenuti
jedno drugome
pod travom
bez ijednog cvijeta

jesu li se poznavali
jesu li ikada
vodili ljubav

Mirisi obećanja

mirišeš
razvratno
na jagodu
i panj s mahovinom
mirišeš žuto
na brnistru
i lipu poslije kiše
mirišeš raskošno
na rasplod
i potomstvo
ako bude čuda

Poljubac

najprije treba prijeći
spuštenih ruku i ne gledajući
jedan razmrvljen prostor
gdje drhture gladne ptice
koje se ne smije prestrašiti
kada to uspije
mora se
utrnuti osmijeh
svladati oštra napetost
između lica
progutati plač
i upaliti svijeća
zatim malo zabaciti glavu
kao prema suncu
ili ususret vjetru
pa udahnuti i zaroniti
beskrajno laganim zamasima
do dodira i okusa
tih usana
kojima se opravdava
slavi i ljubi
jedna obećana
besmislena smrt

Imanje

u dijelu
u kojemu me imaš
nikada ti nisam
pripadala

zauvijek sam tvoja
onim mojim dijelom
u kojemu me
ne znaš imati

Čestitka

sretna vam nova godina
sretni rođendani
i jedno neizvjesno
suvišno buđenje
iz stoljetnog sna
moj mužu
i ljubavniče
jednome sam bila
nešto kao stroj
broj i su-pruga
drugome
točka na i
igračka-mačka
a obojici
zapravo susjeda
s kojom u prolazu
duže popričate
ako ste dobre volje

sretno vam
mužjaštvo i suparništvo
na nekom drugom stepeništu
nižih katova
gdje se penje glađe
i uglavnom rade dizala

objesite prigodno na jelke
blistave kuglice mojih zabluda
posipajte ih snijegom užeglih strasti
presvucite torte kožom s mog lica
i puhnite u mene kao u svijeću

nismo se mi uopće znali
ni imali niti dali
bili smo opereta
dvostruko isfućkana
na generalnoj probi
i istini za volju
malograđanski san
jedne pametnjakovićke
toliko neženstvene
da se na kraju
ne osjeća krivom

živjeli

Iz recenzija i kritika:

Jednoznačno i slojevito, racionalno i iracionalno, izgovoreni slikom ili kolokvijalnim jezikom koji jeziku poezije daje snagu dokumentarnog iskaza, zanos i tjeskoba iz koje viče potreba za drugim, uključuju najbolje pjesme ovog izbora u cjelinu hrvatske poezije koja je o ljubavi govorila manje nego što je mogla i morala, iz razloga koji se protive razlozima njena postojanja.(...)
U prijateljstvu s tradicijom ovaj izbor ne teži simulaciji, ne precjenjuje i ne podcjenjuje čitaoca, ne stidi se vlastite zastave i nudi mu realnost koja je plaćena vlastitim novcem.

Zvonimir Golob, 1983.


Pjesme Ane Horvat nastaju u jednom dahu, bez zagonetnih slika i jezičnih smionosti, napisane su u jeziku sasvim bliskom govornom, što ih čini jednostavnim i široko dojmljivim. One su trenutni zapisi bez utjecaja pjesničkih moda, spontane minijature, ispovjedni lirski tekstovi, iskreni, prepuni svježe energije i životnosti koju u njima lako otkrivamo i koja čitatelja ne ostavlja ravnodušnim.(...)
Ova darovita pjesnikinja, iako diskretno, približuje se protestirajućim tonovima što se čuju u tzv. alternativama feminističkim. (...)

Ivo Bilankov, 1983.