Ana Horvat, 1997., (foto: Ivana Vučić)


IZABRANICE, Zagreb, Biblioteka INA,, 1998., urednici: Mijo Ivurek i Mirko Kovačević, naslovnica Ivo Vrtarić, predgovor Ante Zemljar, 344 stranica.

Izabranice, kao što im i naslov sugerira, su izabrane pjesme Ane Horvat iz objavljenih zbirki u razdoblju od 1983. do 1998. godine (Kutije za suncokrete, Malih pjesama, Mjere blizine, Nekih drugih riječi, Modrog pletera, Pješčane ogrlice i Šešira s makovima).

Sadrže tristotinjak pjesama, te dijelove recenzija i kritka na pojedine zbirke.

Predgovor pod naslovom Nad lirikom Ane Horvat napisao je Ante Zemljar.

Knjiga je posvećena glumcima i recitatorima koji su interpretirali poeziju Ane Horvat uz napomenu-uvjerenje autorice da oni koji govore poeziju postaju tim činom njezini sutvorci jer se umjetnošću govorenja poezije stvara nova, interpretatorova, pjesma.

Pjesme tiskane u IZABRANICAMA izabrala je autorica.



Književnik Ante Zemljar, 2003 (foto Ana Horvat), napisao je Ani Horvat vrlo dragu recenziju-predgovor IZABRANICAMA pod naslovom NAD LIRIKOM ANE HORVAT i bio njezin prijatelj

IZABRABICE su predstavljene 22. travnja 1999. u ŽIDOVSKOJ OPĆINI u Zagrebu, Palmotićeva 16. O knjizi su govorili urednik Mirko Kovačević i književnik Ante Zemljar. Konferansu je vodila Sonja Šarunić, stihove iz knjige interpretirali su Ljubica Jović, Sanja Poljak i Zvonko Novosel. Pjesmu Ane Horvat LJUBILA BIH TE koju je uglazbio i na gitari popratio Slavko Nedić otpjevala je Maja Tisaj. Recital u povodu predstavljanja IZABRANICA režirala je Mira Wolf.



Predstavljanje IZABRANICA u Židovskoj općini, 1999.


Ni u IZABRANICAMA, niti u ijednoj zbirci Ane Horvat nisu objavljene tri njezine "mladenačke" pjesme: JA ĆU BITI TAKVA, NE PITAJ UJUTRO i AKO TI NIJE PRETEŠKO. Prve dvije objavljene su 1980. u ženskoj reviji SVIJET, a treća u zborniku čitanih pjesama na VEČERI HRVATSKE LJUBAVNE POEZIJE NA LJUBIČINOM GROBU u Samoboru, 1994.

Eto prilike,kad su već slučajno pronađene u arhivi (nakon što je autorica na njih zaboravila) da budu izabrane i objavljene na ovoj pjesničkoj web stranici, rubrici knjige pod naslovom IZABRANICE

JA ĆU BITI TAKVA

Ja ću ipak biti
takva
kakva jesam
misliti svojom glavom
svoje misli
vjerovati u svoju istinu
i ostati — žena
koju ste voljeli
nešto manje
nikako ili drugačije
glineni sokolovi moje mladosti
lovci
olovni vojnici
ljubavnici moji
neću vam dopustiti
da me stavite
u prikrajak dražesnog aranžmana
na granici ljudskosti

Mogla sam ja lagodno
biti vaša i zaštićena
za nešto malo bespomoćnosti
i laži
no trebala sam vas
kao čovjek
i voljela krvavo ljudski
postajući dostojnom ljubavi
onim
na što je trebalo pljunuti
da biste me prigrlili

Neću
za šačicu vaše nježnosti
a jeftini privid ženstvenosti
neću se odreći nikad
više nikad
argumenata »za« i »protiv«
vozačke dozvole
prijatelja
i svoje diplome

Upaljena su svjetla
poderane kič razglednice
budite hrabri
moreplovci i ratnici moji
vaše kćeri stasaju
i neće poput mene
zažmiriti na manjak
nekih vaših tabu atributa
na duge trenutke neraspoloženja
gluposti
i bezglave, panične šutnje
i zlobe.
A ja ću samo
ostati kakva jesam
bez sedam velova
i dirljivih suza
bez hinjenih trudnoća
i zamamnih ručkova
pa kada odem
na neku zvijezdu zauvijek
gladna ljubavi
jedino ću znati
da sam postojala
i tražila
sama
ali dostojno čovjeka
— kao žena.

NE PITAJ UJUTRO

Kad odlaziš
u taj zaborav,
povedi sa sobom
i moje usne oljuštene,
dostajat će meni samo zubi,
i stručak mojih pjesama
ponesi,
možda će ti zagrijati ruke
ako tamo bude hladno.

Kad odlaziš povedi
svu moju umiljatost,
moj nasmiješeni plač,
ako ti zatreba za onu
drugu,
i ne navaljuj u sjećanje
i ne pitaj jutro
što je sinoć
pjesnik htio reći.

AKO TI NIJE PRETEŠKO

u tvoju glavu
kristalnu svjetiljku
pusti me na prstima ući
u tvojoj šaci
crnoj podmornici
na dnu postelje otvorenoj
bijelom kosturu mornara
daj mi malo mjesta
dopusti mi
kao kamenčiću u cipeli
još jednoj naušnici
madežu na zatiljku
bar me previdi katkad
poput otkopčanog dugmeta
moljca u noćnoj košulji
zuba mudrosti koji kuca
jer ne zna narasti
za života
ako ti nije preteško
ili jednom poslije
spaljenoj i smanjenoj
do kutije
pa makar mi nigdje
ne uklesali ime
pusti me k sebi
daj mi malo mjesta


Zbirka hrvatske ljubavne poezije LJUBICA 1995., koju su pjesnici čitali 1994. u Samoboru, pokraj crkve Svete Anastazije na Ljubičinom (velikoj ljubavi Stanka Vraza) grobu 1994.

Ana Horvat 1997. (foto: Iva Babaja)

NEKOLIKO IZABRANIH PJESAMA:

MOLITVA ZA PJESNIKINJE

molite se za pjesnikinje
za njihov krhki ego
dugu začuđenost
jutra od mjesečine
za njihov slani
izmišljeni svijet

molite

za njihove bijele ruke
spaljene na lomačama
srebrnu usamljenost
kroz osmijehe
za bodež u grudima
s kojim su rođene
i da ih sav bol
nikda ne mine

malo i za one
koji su ih kažnjavali
ismijane
također se pomolite

a kad sve
molitve potrošite
po jednu još
šapčući
za pjesnikinje
izmolite
da zaborave
koliko su manje
bile voljene
i da im smrt
bude nalik na pjesme
koje su napisale

POTREBA

svatko bi
trebao imati
svoga pjesnika

kojega
ne čita

SAMOPOHVALA KUĆANICE

otkad se taj mjesec
razbacuje mjesečinom
i zaluđuje kućanice

nijedna se
dosad
nije sjetila
napuniti njome
kante za mlijeko
iskrojiti je u posteljinu
iskovati od nje nakit
i srebrnjake

samo ja
jednim dijelom
stalno pribrana
oduvijek pišem
na njenim listovima

Iz recenzija i kritika:

Ovidije je tvrdio da je stihom postalo sve što je rekao. Od svega što postoji, što živi, migolji se ili se sudara, štogod uđe u njen nevidljivi radar, Ana stvara i može stvoriti pjesmu. Ali ta pjesma je odmah pjesma o ljubavi. Ona je ispituje na svemu i u svim njenim odrazima, slutnjama, izazovima, umiranjima, sjenama, zaboravima, prokletstvima. Njene su pjesme monument ljubavi, čisti obelisk. Kako ih stvara svugdje, često izgledaju anegdotalne, iskrice, uštipci, neki njezin haiku. (...) Pjesnik nije prodor u nepoznato, nego u neizgovoreno. Upravo po tome i jest pjesnik jer je prodro u ono naše, umah raspoznatljivo čim je izgovorio o tome još neizgovorenu riječ.(...)Nenadmašnom jednostavnošću Ana je prisutana svugdje gdje jesmo, kao da naizglednim anegdoticama i znatiželjom koja ne oprašta, prozire i prihvaća sav raster naših dnevnih pomaka.Istom jednostavnošću pristupa ratnim i domoljubnim temama gdje je od svih najdomoljubnija.(...) (...)Lirska misao mora se od nekoga odbiti da bi bila lirska.Njome preko sebe tek stižemo do drugoga.I drugi, na svoju sreću, do nas, makar se i ne razumjeli. O tome, zacijelo, govori prava lirika, poput ove Ane Horvat.

Ante Zemljar, 1998.


(...) Ali, tko je ona, zapravo? Ana Horvat, poput mnogih žena u prošlosti, kao i u sadašnjosti, piše potajno, iza pseudonima, a njezine pjesme prolaze neobičnu putanju od Zbornika književnog stvaralaštva radnika Zagreba do Antologije hrvatske ljubavne lirike.(...) Pjesnički kod i hod Ane Horvat ne odvaja se od semantike tijela, osjećaja i čula i ta bliska povezanost sa svojim ja približava je više jednoj tradicionalnijoj ljubavnoj i refleksivnoj poeziji.(...)Pjesme Ane Horvat prožete su mirisima kuhinje i ženskog tijela i bića - i to onim mirisima kakvima ih žena sama doživljava, a ne kojima je opisuju drugi.(...) To je, dakako, opće mjesto u većini razgovora i prepirki o tzv."ženskom pismu", ali taj pomak u očištu nikako da se dogodi.No, nije dovoljno da se promijena perspektiva dogodi samo u području književne kritike. Ona se mora zbiti i kulturološki, tj. moraju postojati kulturni uvjeti u kojima žena doista ima pravo na vlastiti glas, na svoje ime i svoj doživljaj.(...) U svakom slučaju, poezija Ane Horvat i njeno stalno vraćanje na ljubav kao osnovni motiv, bez sumnje popunjava jedno prilično osiromašeno mjesto unutar moderne hrvatske ljubavne lirike, koja, izgleda, sve više zazire od ljubavi. A bez ljubavi - neki još uvijek u to uporno vjeruju - nema ni poezije niti života, a možda i sve to što činimo, radimo (samo) zato da bismo bili voljeni.

Anita Kontrec, 1998.