Ana Horvat, 2004.


4 počela sadrže stotinjak pjesama Ane Horvat o vodi, vatri, zraku i zemlji, dakle, o prapočecima svijeta, razvrstanih po poglavljima slijedećih naslova: 36 vodenih pjesama i jedna vodoupitna, Vatrene i dimne pjesme, Zračnozrakaste pjesme i 26 zemljano zemaljskih pjesama.

Urednica zbirke Maja Gjerek napisala je u pogovoru ovoj knjizi pod naslovom Srce pjesnikinje kao peto počelo:

(...) Jednako su suptilno, kroz riječi Ane Horvat, izgovorila svoju bit i povezanost sva četiri počela, u ovoj nadahnutoj zbirci pjesama, i stoga joj možemo samo čestitati i zahvaliti, što je tako pažljivo osluškivala i gledala, i toliko voljela.

Svako od opjevanih praelemenata predstavit ćemo na ovome mjestu s nekoliko pjesma Ane Horvat..



4 POČELA, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2003., uredništvo: Mate Ganza, Maja Gjerek, Borben Vladović, pogovor Maja Gjerek, 170 stranica



Urednici zbirke pjesama 4 POČELA: Borben Vladović, Maja Gjerek i Mate Ganza na predsavljanju zbirke u Društvu hrvatskih književnika 17. veljače 2004.


Slijeva na desno Maja Gjerek, Ana Horvat i Ružica Cindori na događanju u DHK.

NEKOLIKO VODENIH, VATRENIH, ZRAČNIH I ZEMLJANIH PJESAMA iz zbirke 4 POČELA:

Putanja

poput radosti
voda
uvijek nađe
izmisli
svoj put

Vatrostalna

u vatri
vatra vatre
neprestano
vatrenim se jezicima
žarko
miluje

Umilnozračna

nakon što
iskoračiš iz sobe
još neko vrijeme
zrak
ne ispunja
tvoje napušteno
obličje

Fosili

slike
svega ljubljenoga
zemlja
zauvijek čuva
utisnute
u svoje meso


Vodene pjesme

Naredba

sve
iz mene proisteklo
pramajka voda
reče

i život
i krv
i suze
i znoj
i mlijeko

u spomen
za slavu mi
zauvijek
treba da teče

Osamljenost

na zemlji je
voda
osamljena
valja se
ranjava
kamenim koritima
izvire
ponire
baca se stijenjem
nudeći očajna
suncu usne
da je isparenu
vrati
pod pazuho
neba

Rane

izvori su
rane zemljine
za koje
konca i igala
nema

Razlog

samo da bi
ponovno rasla
voda
padne

Podsjetnici

poljupci su
vlažni
da podsjete
na početak
svijeta


Vatrene pjesme

Ognjište

zemaljskog podrijetla
a nebeskoga groba
za plamsaj
vatra
krvi ište

živo je srce
žrtva
njezino prirodno
ognjište

Za utjehu

vatra je
siroče
sirota
nikoga svoga
nema
zbog toga
sjaji
sama se grije

za utjehu
joj je dana
mudrost
i
pohotna ljepota

Pepeljara

najčešće
okrugli stakleni
grob
mojih nedosegnutih
poljubaca

Vatromet

vatromet je
svijetleći buket
nešto
kao let žeravica
nalik na
cvijet

Brak iz koristoljublja

za jednim samo
vatra žudi
prividno
nježan i trajan je
njihov brak
no oboje znaju
bez njega
samo ona gubi

pogodili ste
on zove se
zrak


Zračne pjesme

Zastave itd.

ne zna se
kako bi sve to završilo
s
jedrima
ratovima
velovima
osvojenim vrhuncima
izborima
raspletenom kosom

da vjetra
nije

Ozračje

zrak u kutiji
čuva pisma

svakomu je listu
postelja
nježno im žuti stranice
polako blijedi tintu
posipa ih sedefastim
puderom prašine
nemicanjem
ublažava im smisao i ton

zrak u kutiji za pisma
iz vremena je kad su dolazila
oni si pripadaju
ne otvaram
ne remetim
sklad

Prijeteće nespoznato

ne kaže se
bilo je nečega
u zemlji vatri ili vodi
uzrečica glasi

bilo je nečega
u zraku

Strujanje

onaj
koji me ljubio
na mene danas
odmahuje rukom

zrak
pomaknut
tom kretnjom
u mojem prozoru
gasi svijeću

Ples

je zavođenje
ljubakanje s prostorom
nagibi
koraci
skokovi
vrtnje
miluju zrak
podaju se
snube ga
sve dok se ne preda
zagrljaju tijela


Zemljane pjesme

Sila teža

zemlja k sebi
privlači
pa je na njoj
ples radosti
težak
skokovi
kratki i opasni
i uvijek
svršavaju
padom

Izdvojenost

poput zemlje
u zaboravljenim
loncima za cvijeće
svaki u svojoj sobi
isušeni
čekamo

o nama
više
ne ovisi ništa

Mirisi

zemlja miriše zamamno
uvijek ispočetka

godišnjim dobima
mjesečinom
snijegom
kišom

otmjeno
na srebro
nadu
rađanje i smrt

po nedočekanim ljubavima
po osušenim poljupcima
suzdržano
u prolazu katkad zamiriše

kamo li ide
koga je zavesti
naumila

Stope

u tvojim su stopama
moje
okrenute
u suprotnom smjeru
a zamišljali smo
da šećemo podruku
ispod kišobrana

treba vjerovati
u kišu
i da je zemlja
okrugla

Happy end

otkad sam kupila
svoju krišku zemaljske kugle
sadim stabla
s pristojnim razmakom
za svakog bivšeg ljubavnika
po jedno

i napokon
sve je u redu

umjesto pjesama
svaki ima svoj
rastući spomenik
a moji ukućani
dovoljno kore
za brušenje pandža
i okomica
za podizanje nogu

Iz recenzija i kritika:

(...)Bitno je već na početku ovoga uvodnog sloga istaći stvoreni dojam kako te vodene pjesme nisu nimalo vodnjikave i zagušljivo dimne, banalno prozračne ili zemno maglovite. Napotiv, toliko su neslučajane - koliko i duhovito krepke, gotovo blažene i senzibilne u prasku riječi i naglašenog lirskog kondenzata. Ta poezija nije rasplinuta po dužini i širini tako klasičnih elemenata postanja kako bi čitatelj mogao očekivati s obzirom na preopćenite oznake same motivike. Konačno, pjesnički postupak Ane Horvat svodi se na lapidarne izričaje, na stihovne sažetke i misaone odgonetke. (...)To su stihovi naoko sitnog ali istovremeno dubokog nanosa asocijacija i potencijalnih sveobuhvatnijih metafora. Igra je tu u kombinaciji dojmova i opsjednutog pjesničkog pristupa tako velebnoj pojavi kao što je voda. (...)Valja naglasiti kako je tema vode vječna poput nje same i tako na simboličan način prijemljiva i podatljiva, no time isto tako adekvatno zahtjevnija u artističkom smislu. Drugi ciklus po redu, Vatrene i dimne pjesme, uvlači nas u zonu erotike i tako na adekvatan način poosobljuje element vatre, kao prožimanja intimiteta i životnog sučeljavanja. U nekim će se dijelovima ovoga ciklusa preobraziti ritam i s mnogo otvorenijeg supstrata težiti dužini. Ipak, pjesnikinja multiplicira svoju spremnu igru na zadane si teme vatrospoznaje bez zastoja, idući kao po stepeništu pojavnosti bržim koracima u stihovanje. (...)Stihovi su u Zračnim pjesmama zaigrani slobodnije i mahom sugestivnije. Htio bi ukazati na takve izražajne domete kao što su "zrak u kutiji čuva pisma" ili "zrak obavlja poslove smetlara" s kojima se fluidno zrcali pjesnički metaforički smisao i spontanitet. Istina, u neku ruke ovdje se taloži već isprobani nadrealistički recept, ali treperavost pjesama duboko negdje u srži pjesničkog očitovanje iskazuje svoje tajne izvore impresionantim slikama od riječi.(...) (...)Na kraju dolaze Zemljane pjesme. (...) Međutim, ne teče ovdje sve u znakovitom nekom verbalnom samosmislu, jer pjesnikinja ponovno varira opći predznak s kolokvijalnim detaljima. (...) U glavnini gledajući očito da je posrijedi potreba sasvim nove sinteze već poznatih i toliko uporabnih motiva i tema - samo se onda preoblikovanje riječi s mudrim naznakama prostire istančanijim poetskim poprištem. Evidentno sabirući ukrasi pjesmotočja kao što su sigmatizirani izrazi "treba vjerovati u kišu" ili "plesači u zrakama sunca" obogaćuju završnicu ovakva ciklusa pogotovo s pjesmom "Molitva" koja odudara od cjelokupnog pjesničkog stila autorice. Da, odudara, ali istovremeno ukazuje na mogućnosti jednog drugog, manje uporabljivog izraza ali nikad dostatno sadržajnog, dokučivog i komunikativnog. Naravno, u poetskom smislu, jer je jedini tvorac svoga izraženog reda i nereda - sam pjesnik, a Ana Horvat uspjelo otkriva njene tajne pjesničkog umijeća i u neku ruku na čitanje i razmišljanje o pjesništvu uopće.

Miroslav Mađer, 2002.


(...)Zbirka Ane Horvat 4 počela prirodno počinje ciklusom vodenih pjesama, onim prapočetkom koji kao da priziva u sjećanje stvaranje svijeta, kad je još samo Duh lebdio nad vodama. Zaljubljena u vodu i njenu blagost i čudesnost istodobno, pjesnikinja poput kapi ili valova niže stihove posvećene njenom prozirnom veličanstvu (...)Blagotvornu i preobražujuću tajnu voda Ana Horvat je opjevala kroz dvije biserne minijature (Ključ i Uspomene)(...) No prava priroda vode, za pjesnikinju i njeno nadahnuće, neodvojiva je od ljubavi. To je ono sveto mjesto susreta božanskog prapočela s ljudskim srcem, kad obična kap vode postaje suza... (...) i, istodobno, radost poljupca...(...) Metafizički poljubac vode doživljaj je u pjesnikinjinom srcu, nezaboravan, iz kog će kao vodene iskre, prsnuti još dvije dijamantno čiste minijature... (Rane i Budućnost). (...) Drugi ciklus okuplja Vatrene i dimne pjesme, za koje pjesnikinja (u zagradi) duhovito i gorko-slatko dodaje da su sve izvrsne za potpalu, ne zaboravljajući da je vatra progutala već mnogo papira s napisanim pjesmama, pa i knjige. (...) Ana Horvat ističe usamljenost personificirane vatre, zbog koje gori uspravna/i ravnodušno/ želi/ ostati takva (...) Čak i ukroćena i prizemljena u ljudski svijet, kao svjetiljka u istoimenoj pjesmi, zadržava svoju najčudesniju vrlinu, uz toplinu, onu da stvara svjetlo. (...)Nakon crne uloge vatre u ljudskoj u povijesti (Lomače), pjesnikinja se podsjeća i one intimnije (Vatrospoznajna), a ispisuje i jednu bespoštedno iskrenu (Vatrogasni savez)...(...) Možda dvije najvrednije pjesme iz ovog ciklusa su ona Brak iz koristoljublja, duhovita misao o vezi vatre i zraka, u kojoj samo ona ne može bez njega, no ne i obratno, te antologijska Rođenje vatre koju treba u cijelosti citirati, i po mogućnosti zapamtiti: iz udara/plamenčića/ili trljanja/rađa se//stavljam ulje pa ruku/ u vatru/da ime veze/s ljubavlju. Zar bi netko nakon svega mogao u to posumnjati, kao i u iskrenost i svježinu stihova Ane Horvat.Treći ciklus zbirke o počelima naslovljen je kao Zračnozrakaste pjesme (i pet šest treperavih), s razlogom, jer stihovi kao da se natječu međusobno koji će dalje odlebditi ili čak poletjeti u slavljenju trećeg elementa, zraka, čiju posebnost unutar četiri počela Ana Horvat odlično ističe u pjesmi Prijeteće nespoznato: ne kaže se/bilo je nečega/u zemlji vatri ili vodi/uzrečica glasi/bilo je nečega/u zraku. (...)

I mada se u uvom ciklusu pojavljuje i vjetar kao zavodnik, i propuh koji se ponaša kao duh; jedna ljubavno-egzotična fatamorgana koja se baš divno/ rimuje/ s Ana , i ples u kom pokreti miluju zrak sve dok se ne preda zagljaju tijela, najbolja ga poantira pjesma od samo dva stiha, ova, Zračnoljubavna: za tebe/dišem. Četvrto, ujedno posljednje počelo, zemljano, (...) kao da je po svemu najbliskiji pjesnikinjinom temperamentu i doživljaju života kao radosno-tužne igre na čvrstoj lopti, u naručju majčice zemlje.(...) I u ovom ciklusu nekoliko je onih pjesama koje s pravom možemo nazvati osobito uspjelima i upozoriti na njih antologičare (Potres, Zemljin glas, Izdvojenost). Posebnu pozornost treba na kraju posvetiti pjesmi Molitva zemlji ...(...) Jednako su suptilno, kroz riječi Ane Horvat, izgovorila svoju bit i povezanost sva četiri počela, u ovoj nadahnutoj zbirci pjesama, i stoga joj možemo samo čestitati, i zahvaliti, što je tako pažljivo osluškivala i gledala, i toliko voljela.

Maja Gjerek, 2003.