Ana Horvat. 2011. (foto: Petar Jurica/GLORIA)

 

 

 

Fotografije s predsavljanja PODSUKNJE 2007. godine

 

Predstavljanje romana PODSUKNJA u Društvu hrvatskih književnika 30. listopad 2007. god. - od lijeva na desno - dramski umjetnici: Urša Raukar, Marko Torjanac, recenzent Antun Pavešković i Ana Horvat

 

 

Promocija PODSUKNJE 30. listopad 2007. god. u DHK, recenzent Antun Pavešković, Ana Horvat i urednica romana Maja Gjerek

 

 

Publika na promociji PODSUKNJE u DHK

 

 

 

 

OBJAVLJENE KRITIKE U KNJIŽEVNIM ČASOPIOSIMA

(Ulomci)

Iz prikaza-kritike Antuna Paveškovića pod naslovom Fusnote ljubavi i zlobe (Republika br. 9, 2007. god.) o PODSUKNJI Ane Horvat:

(...) Kakav je roman napisala Ana Horvat?(...) Ona ispisuje tekst čija se svaka rečenica nastoji legitimirati kao fikcijski fragment jedne izmišljene superstrukture, dajući s druge strane dovoljno signala autobiografskoj inspiraciji kao daleku izvanfikcijskom jamstvu fikcijskog svijeta, pretvarajući tako, što i nije neviđeni postupak, osobno iskustvo u literarni zapis o ljudskome iskustvu. (...)

(...) Ipak, autorica nipošto nije ispisala staromodni roman. Težnja da ocrta suvremen senzibilitet, neoprezan u svojoj brzini, nesmiljen u potrazi za novim senzacijama, površan u nespravnosti da se suoči s dramom života, možda je i prenaglašen u njenu spisateljskom postupku. S druge strane, jednako je naglašen i pokušaj da svemu neautentičnome čime nas je obdario postmoderni duh suprotstavi jednostavnost glavne junakinje, osjećajne i željne načela izočnih u suvremenu svijetu. Zanimljiv je to pokušaj. Ne radi se ovdje o nekoj patetici ili anakronizmu. (...)

(...)Urbana pojava, dijete zagrebačkog asfalta, s tipičnim refleksima velegradskog čeda, lišena sentimentalnosti, još više iluzija, cinična do mjere u kojoj cinizam ne truje nego spašava dušu od gorčine i gađenja nad svijetom koji je u svojoj bezličnosti i okrutnosti, postao naša sudbina.

(...)Ova skupljačica muškaraca i protiv svoje volje i zaštitarka prava životinja svojom voljom, zbrajajući životni bilans, uviđa ipak previše očekivano da su životinje, za razliku od muškaraca, dostojnije ljudske brige i pažnje i da se ljudskost mjeri odnosom prema drugim vrstama, dok vlastita nije dostojna ničega drugog doli, uglavnom, prijezira. (...)

Iz kritike-prikaza Željke Lovrenčić o PODSUKNJI objavljenim u časopisu za književnost i kulturu RIJEČ, Brčko-distrikt, 2010. i u KNJIŽEVNOJ RIJECI, 2010.

(...) Anina je poezija zanimljiva upravo stoga što je jednostavna i lako razumljiva, svakodnevna. Ali, njezino prvo prozno djelo nije svakodnevno i uistinu me je razveselilo ne samo zbog toga jer se ne radi samo o vješto napisanoj svojevrsnoj biografiji koja se čita u jednom dahu i ne ispušta iz ruku, već i stoga što je ono višeznačna poruka. (...)

(...) U knjizi Podsuknja o svojemu životu i životima svojih bližnjih koji se isprepliću s njezinim, Ana Horvat piše iskreno i otvoreno. Priča o njezinom djetinjstvu, ljubavima i roditeljima teče spontano, zanimljiva je i odiše izvjesnom dozom cinizma. Poglavlja o životinjama su dirljiva, protkana ljubavlju i puna blagosti. Također izazivaju jezu pri pomisli koliko čovjek može biti okrutan i zao. Teško je suspregnuti suze čitajući o sudbini nekih do jučer "voljenih" kućnih ljubimaca. (...)

Ana Horvat bila je u djetinjstvu balerina (od 4. do 14 godine života), perspektivna učenica Baletne škole Ane Roje o čemu govori jedno poglavlje romana PODSUKNJA i, kao važno, naglašava naslovnica romana. O plesu i Ani Roje autorica je napisala i nekoliko pjesama posvetiviši ih svojoj učiteljici.

Dunja Detoni Dujmić

LIJEPI PROSTORI
hrvatske prozaistice od 1949. do 2010.,
Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.
(ulomak o PODSUKNJI)

(...)
... Iluziju ljubavi ugradila je, i Ana Horvat (tj. Jasna Palčec) u svoju »proznu pjesmaricu«, tj. roman protkan »samoizbavljujućim, samo- iscjeljujućim stihovima« (Horvat, 2007: 7), naslovljen Podsuknja (2007). Ta poluistinita/skrivena autobiografija (»Kao nema to veze s njom i njezinim životom, varat će!«, isto: 7), povremeno manipulira namjerom da bude poučno štivo za ugrožene žene (»Aha! Sad sam vas protresla, drage čitateljice, misliti treba, pamtiti!>>, isto:104), a istodobno i neostvarivom čežnjom za emocionalnom sigurnošću pod muškim patronatom. Scenski je smještena u suburbani čipkasti (nalik dIjevojačkoj podsuknji, poratnom modnom detalju na simboličnom putu u odraslost), dakle ukrućeni krajolik (»Umočeno u želatinoznu glazuru koju bi bilo dobro liznuti« (isto: 10), odnosno u kičasti okoliš nalik »jestivoj« sceni/lizalici koju je trostruko prenamijenila: u utočište za napuštene životinje, u muzej prekinutih ljubavnih veza, u teritorij za iskušavanje spasonosne funkcije pisanja. Iz takvoga troslojnog pribježišta (jer protagonistica je napustila frustrirajući urbani prostor) sustavno stižu apeli za nekim drukčijim, radosnijim svijetom bez zala; no ta se čežnja izjalovljuje istom upornošću kojom naratorica, doduše s ironijskom gestom, retrospektivno »glavinja« po svojim životnim iskustvima s ljudskim, (napose muškim) rodom, zadržavajući se pritom i na prizorima iz mikropovijesti obiteljskih, pretežno ljubavnih, slučajeva. Svaki osjećajno zamišljeni odnos rodova pretvara se u jalov, »larpurlartistički« bolni užitak i to zbog naivne ženske iluzije o mogućnosti »pripitomljavanja mužjaka ljudske vrste« (isto: 244), što postupno dovodi do uvjerenja kako se bezuvjetna ljubav može dobiti samo od udomljenih životinja. Takve simplificirane spoznaje pripovjedačica elaborira na višestrukim primjerima osjećajne uskraćenosti pa i izdaje, odnosno muške okrutnosti u erotskim zavaravanjima te na primjerima emotivne kompenzacije, odnosno iskustava nedvojbene odanosti i zahvalnosti što pristižu iz njezina seoskog azila za ugrožene životinje. Dokaznoj građi pridonose i sustavni stihovani rezovi u naraciji, koji potvrđuju teze iz narativna sloja te sažimlju ideju o poeziji kao zanemarenoj »mjesečini modernoga svijeta « (isto: 425), kao čednoj i plahoj »mantri« kojom se jedino može doprijeti do ljudske srži u tragično materijaliziranoj zbilji. Zato se taj »pjesmoviti roman« može čitati kao hommage pjesničkom poslanju u izdvojenom i osamljenom, no znakovito uljepšanom animalističkom rezervatu u kojemu se poništavaju frustrirajući tragovi pristigli iz izvanjskoga svijeta, rezervatu u kojemu protagonistica, »živeći u pjesmi samoj« (isto: 272), nalazi za sebe jedini način opstanka.