Ana Horvat, 2011. (foto: Petar Jurica/GLORIA)

 


Pismopriče su velikim dijelom plod mojega kukavičluka, lijenosti i, ujedno, mentalne higijene. I, istini za volju, nekako ih nisam uspjela strpati/ugurati u modlice pjesama! A niti izgovoriti. Suočiti se s nekim/nečim i reći mu to-nešto u lice i tako razriješiti, makar najdobronamjernije i nježno, mnogo je teže nego iz tople skrovitosti radne sobice u potkrovlju, nakon mnogo vremena, pisati pisma koja su dobila prezime - priče.

Neke su pismopriče skriveno, a neke otvoreno ljubavne. Posvećene su i ljudima i životinjama.

Ana Horvat

 

HRT, radio,Treći program

Prva emisija:


Druga emisija:


U dvije emisije HRVATSKA PROZA emitirane 6. i 13. prosinca 2010. na Trećem programu Hrvatskoga radija emitirane su dvije još neobjavljne priče Ane Horvat iz zbirke pod naslovom PISMOPRIČE, i to : Ginekolog i Lauda od nježnih upitnika.

 

Fotografije s predstavljanja PISMOPRIČA 2012.

Predstavljanje PISMOPRIČA u Društvu hrvatskih književnika 17. listopada 2012., s lijeva na desno: Ivica Matičević, urednik, Boris Perić, književni kritičar, Ana Horvat, pismopričaćica i Lada Žigo, voditeljica Tribine DHK.

 

17.10. 2012. Ana Horvat na predstavljanju zbirke priča PISMOPRIČE u Društvu hrvatskih književnika.

 

Predstavljanje PISMOPRIČA u Društvu hrvatskih književnika 17. listopada 2012., s lijeva na desno: Urša Raukar, dramska umjetnica (interpretirala je pismopriču Ginekolog i ulomak iz Svaštare - Prisiljeno zelje), Ivica Matičević, urednik, Boris Perić, književni kritičar, Ana Horvat i Lada Žigo, voditeljica Tribine DHK.

 

Poslije predstavljanja PISMOPRIČA: Ivica Matičević i Ana Horvat poziraju u tajništvu DHK.

 

Ana Horvat osobito sretna što je njezina zbirka pismopriča nakon šest godina potrage za izdavačem napokon tiskana.

 

Ana Horvat i pjesnikinja Ružica Cindori kojoj je posvećene pismopriča PSEUDONIM, a unutar pismopriče DONATORICA objavljena pjesma Uspavanka.

 

TAMJAN, BISER, JANTAR I POEZIJA

(prijateljici i pjesnikinji Nadi Popov)

Poput većine poezije – tamjan, biser i janar nastali su iz patnje. Stoga su, svakako, teme vrijedne piskaranja jedne ostarjele pjesnikinje

Kao što, uzrečica je, Bježi kao vrag od tamjana! - tako novomladež zazire od poezije. Zato ću ciljano, da ih ganem, započeti vrlo patetično-lirski:

Tamjan nastaje ranjavanjem, zasječivanjem nožem kore stabla tamjana koje i bez tog mrcvarenja mukotrpno živi u pustinjama Arabije, Omana, Jemena i Somalije. Bez vode, na prejakom suncu danju i drhtureći od hladnoće po mjesečini.

Smola tamjana zapravo su guste, bijele suze mučeničke koje plače stablo tamjana ili njegova bijela krv koja kaplje nakon što su mu kožu na mnogo mjesta, po deblu i granama, zarezali nožem. On je obrana stabla, njegova borba za život. Smolastom izlučevinom stablo tamjana oblaže, štiti i liječi svoje rane (baš kao i pjesnici svoje duševne boli).

Za razliku od pjesnika, stablo tamjana smije se zarezivati najviše tri do četiri godine uzastopno, i to od konca ožujka do početka travnja. Nakon toga razdoblja mora se nekoliko godina odmarati i obnavljati. Inače će se početi sušiti i – umrijeti. A tko mu je kriv kad mu sokovi bajno mirišu! Pjesnike koji nemaju mirisa nitko ne štedi i ne pita koliko puta i kako duboko ih se može/treba “zarezati“ da bi napisali dobru pjesmu i preživjeli. I žele li oni, uopće, pisati pjesme ili bi radije bili neranjavani, zdravi i veseli!

U narodu se vjeruje, a u nekim vjerama tvrdi, da kađenje tamjanom istjeruje zle duhove. Hm.

U tradicionalnoj indijskoj medicini sok tamjana služi za ublažavanje bolova, a u arapskoj se depresija liječi mirisanjem tamjana. No, tamjan se, ipak, najviše koristi u religijskom kontekstu. U kršćanskoj liturgiji njime se kadi za svetih misa i ostalih vjerskih obreda, a od 16. stoljeća tamjan je i službeno uveden kao sastavni dio kršćanske liturgije u kojima miomirisom iz kadionice, u kojoj se smola tamjana dimi položena na žeravicu, simbolizira prisutnost Boga i omamljuje vjernike. Možda je vjera, mislim si, dijelom opstala i radi vjerničke omamljenosti tamjanom, tko bi ga znao!

Tek, zapisano je da su Tri Sveta kralja, slijedeći zvijezdu iz Betlehema, došli do Kristovih jaslica i darovali mu za ono vrijeme najvrijednije: zlato, mirtu i tamjan.

Kraljica nisam, nemam ni zlata, niti zvijezde vodilje. Mirta mi raste u lončiću sa začinskim biljem na kuhinjskom prozoru, a tamjan se, zasigurno, negdje može kupiti.... samo što će mi? Niti sam đavolica, niti imam kamo bježati, niti me tko tjera jer - živim sama. Doduše, bila sam nekad malo vražja, no ne toliko da bi oko mene trebalo kaditi tamjanom! Ipak! Izgleda da od davnina do danas nikome, osim meni, nije palo na pamet da čarobnim, zažarenim i opojnim dimom gorućeg stvrdnutog tamjana nekoga ljubavno/erotski omami, obori, zavede. Nakon što se sve što se moglo bez čaranja, uzalud, pokušalo. Ili da se njegovim gustim dimnim koprenama zakamufliraju damine već podosta ovješene, pred vremenom na koljena padajuće grudi ili trbuščić! Načas mi se učinilo da bih, katkad, rado pokušala u mojemu šlafcimeru njime malo, eksperimentalno, nekome doslovno – pokaditi! Ali nekako mi se više - ne da. Čini se da mi je kasno i truda nevrijedno! Radije ću, umjesto erotskog omamvljivanja nekog starijeg, meni odgovarajućeg muškarčića, na temu ljubakanja napisati po sjećanju sočnu ljubavnu pjesmu. I mirno zaspati.

Toliko o tamjanu i pjesničkim nadahućima.


Bio bijel, ružičast, zelenkast ili crni, umjetno uzgojen ili prirodnog nastanka – biser je službeno mineral (kalcijev karbonat Ca Co3) a, zapravo, materijalizirana bol školjke na mjestu ozljede kada joj u ljušturu dospije zrno pjeska ili neko druga strana mrvica koje neće ili ne zna izaći. Školjka se brani od uljeza koji je žulja višegodišnjim izlučivanjem sedefa. Taloži ga koncentrično u tankim slojevima oko oštrih bridova stranoga tijela unutar njezinog mesa. Na taj način nastaju bijele, okruglaste tvorevine koje nazivamo biseri i, beziznimno, obožavamo. Sve s biserima nekako je bajkovito: nastali u školjkama u plavetnilu mora ili zelenilu jezera iz kojega ih izranjaju preplanuli ronioci roneći na dah do dna ... Dobro, ne mora baš biti na dah, može i uz boce s kisikom!

Biseri ne predstavlju bogove. Njima se ništa ne liječi i ne proizvodi. Priroda je zamislila da su njihova ljepota i sjaj sami sebi svrhom.Oni se gonjeni njezinom stvaralačkom silom rađaju zauvijek neuništivo lijepi i sjajni. Stvoreni marljivom patnjom mame-školjke kao okruglice, odmah su spremni za ogrlice, narukvice, naušnice i prstenje. U strukturi bisera svaki kristal bisera savršeno je poredan s ostalima tako da se svjetlo koje prolazi kroz os jednoga odražava i prelama preko drugog bisernog kristala, čime nastaje plamen duginih boja. Da je priroda nasumice i šlamapavo rasipavala i slagala kristale, slojevi sedefa bili bi bez sjaja, nalik na kredu. Tin Ujević, kojemu se pridružujem, osjeća da biseri čeznu za morem...../biseri, iznuđeni iz srca školjki, biseri s koralnih sprudova,/ sedefne tajne iz riznice mora, krunica djevičanskih grudi/.....a more ih traži i očekuje, jer je vađenje biserja i njihovo izmještavanje u nakit po ženskom tijelu nasilje nad ljepotom, njihovo nedopustivo oskvrnuće. U pjesmi OBRED UTAPLJANJA BISERJA, Tin Ujević, između ostaloga, još kaže: Potopimo biserje duboko u more,/ u njegovu nespokojnu kuću/ da ga plodno more liječi/ od starosti, od bolesti biserja, od manjka sjaja,/ da biser bude čist i plemenit/ u kupci mora, u plavoj vedrini....potopimo/ bisere/ duboko/ u more/ duboko....

Što bi tek rekao Ujević na suvremene farme umjetnih bisera s kojih potječe većina bisernog nakita na tržištu?! Kao i u ostalim životinjskim farmama, koje su područja koncentriranih patnji, i u farmama umjetnih bisera (smještenim u dubokim, mirnim i dobro nadziranim morskim ili jezerskim zaljevimna) zlostavljaju se školjke-bisernice tako da im nasilno ubacuju oštra zrnca i potom čekaju nekoliko godina dok školjke ne stvore od muka tvrde, velike, bijele grude memorijalnih suza: bisere. Čovjek se, dakle, kiti bisernim oblucima nastalim iz želje školjke da se obrani. Ne podsjeća li vas to na pjesnike-školjke koji se tisućljećima naivno spašavaju i brane od nasilnika, ljubavnih i drugih patnji pisanjem poezije?

U Egiptu, Indiji i Perziji biseri su bili poznati kao magični talismani i ljubavni nakit. Možda je najpoznatija legenda ona prema kojoj je Kleopatra, navodno, rastopila svoja dva dragocijena bisera u vinu kako bi na taj način zavela vinopiju Marka Antonija. E, kad bi to funkcioniralo u stvarnosti današnjice .... žene bi, katkad, odriješile kese i miksere!!!

U starome Rimu riječ biser značila je ljupkost i uživanje, a s vremenom je postala metafora za nešto vrlo rijetko, nježno, čisto, prekrasno i vrijedno.Time i tako je, kao, školjkama-bisernicama honorirana sva pretrpljena bol nastanka bisera!

Samo one najispaćenije, one koje su stvorile najveće bisere, premiještali su s njihovih prirodnih staništa, s mjesta izrona, na zaštićena morska područja gdje su im, za nagradu (!), umjetno umetnuli u meso novoga, oštrijega i većega silovatelja te godinama čekali da se od njegovog bolnog smještaja u unutrašnjosti školjki one same obrane još golemijim biserom kojega su još skuplje prodali i potom namjestili školjki daljnjega zlostavljača.Takvošto gramzivo i bezdušno je u ljudskoj prirodi.

I pjesnicima, njihovim dušama, često slična zla kao i školjkama-bisernicama čine. Ali da ih ušutkaju i da ih se zauvijek riješe. Nikako iz razloga što se nadaju ljepšoj i većoj pjesmi! Pjesme na tržištu odavno nisu na cijeni.


Prema najstarijim grčkim mitovima jantar (ćilibar, sukcinit) nastao je od suza koje su ronile Helijade nad mrtvim Featonom. Rimljani su znali više platiti za male količine jantara nego za zdravoga roba. Vjerovali su da liječi mnoge bolesti, pa i ludilo. S obzirom da i naš narod vjeruje da su pjesnici ludi – dobro bi nam u tom rimskom kontekstu došlo malo jantara preko zdravstvenog osiguranja!

Jantar ima osobita i raznovrsna svojstva. Služi kao dragi kamen za nakit, izolacijski materijal, kao prirodni analgetik i antibiotik, a koristi se i u industriji lakova, kao sakupljač elektriciteta itd. Jantar se smatra i kamenom pročišćenja (što god da to značilo!). Simbolizira sunčevu energiju, valjda stoga što je topao na dodir, često žut i ispušta opuštajući miris kada se duže drži u ruci. Vjeruje se da janatar budi i stimulira životnu radost, svjetlo i toplinu, a vjekovima se koristio za zaštitu od svega i svačega, odnosno držao kao kamenčić u džepu ili nosio oko grla za sreću.

Iako nije mineral, jer nema kristalnu strukturu, smatra se dragim kamenjem. Jantar je, zapravo, fosilna smola, nastala, rekla bi pjesnikinja, od šmrcanja i kapanja suza bezbrojnih, golemih, izumrlih šuma četinara u razdoblju od prije deset a možda i sto milijuna godina. Smatra se da su ostaci crnogoričnih stabala bili nošeni rijekama do priobalnih morskih područja i ondje potopljeni. S vremenom bili su pokriveni zemljanim talogom i slijedećih nekoliko desetaka milijuna godina njihove su se smolaste suze stvrdnule u jantar kakvoga poznajemo. Mnogo naslaga jantara još je ispod morskih taloga zemlje i pijeska. Geografska područja stvarne domovine jantara često su nepoznata jer je naplavljen. Odlomljen morskim strujama, nađen je, a nalazi se i danas, na području Baltika, Rusije, Dominikanske Republike, Poljske, Litve, Italije, Španjolske, Meksika i Rumunjske. Zasigurno potječe od divovskih, davno izumrlih prastabala koja su rasla, plakala i umrla tko zna gdje.

Da nije u jantaru utopljenog lišća, cvijeća, grančica, kukaca, malih životinja (ptica, sisavaca i gmazova) i dijelova velikih, mnogo bismo manje znali o životu na Zemlji prije 100 milijuna godina. Fosili biljaka i životinja, i živih i uginulih, zarobljeni u jantarskoj smoli često su jedini sačuvani primjerci izumrlih vrsta. Imam jednoga skarabeja u medaljonastom, smeđem jantaru kupljenoga u Petrogradu u hotelskoj suvenirnici. Spava u kutijici u koju je bio upakiran. Nekako mi ga je žao i nepristojno nosati uokolo na lančiću. Mrtvima je mjesto u mraku groba.

Vjerujem da je negdje prije pola stoljeća, lica zalivenog žutoružičastom jantarskom smolom, na obalu Baltika, žestinom morskih struja izbačen i moj Kraljević. Stradao je od dinosaurice pri sječi stabala u pradavnoj šumi visokih borova. Sada, fosiliziran, s višemilijunskim godišnjim odamkom/promašajem od našeg mogućeg susreta, gleda me iz dragoga kamena razrogačenim plavim očima, s tri nestašna, rudlava, narančasta uvojka na sljepoočici. A ja znam da je to, napokon, On – moj iščekivani Kraljević! Smola koja mu je obložila i tako sačuvala nježno lice sasvim je prozirna. Izvana je malčice namreškana kao površina mora za bonace, s nekoliko ulijepljenih mravaca neuredno porazmještenih poput labavog vijenčića od tratinčica po Kraljevićevom čelu.

Mili moj! Ti ćeš me u jantaru, ovjenčan, mlad i lijep, zauvijek čekati, zar ne? Koje li utjehe.

Definicija iz RJEČNIKA STRANIH RIJEČI Bratoljuba Klaića:

pseudonim, grč. (pseudo... + onoma — ime) izmišljeno ime ili prezime koje novinari, glumci, pisci i sl. uzimaju sebi pored svojih pravih prezimena ili imena; mnogi su pisci poznatiji po pseudonimima nego po svojim pravim imenima, pa je tako npr. Moliereu pravo ime Jean-Baptiste Poquelin, Voltaireu — Francois Marie Arouet, Anatolu Franceu - Thibault, Marku Twainu — Samuel Langhorne Clemens itd., a naš se Eugen Kumičić dugo vremena krio pod pseudonimom Jenio Sisolski(po imenu brda Sisola iznad rodnog mu Brseča u Istri); ako muškarac uzme žensko ime, imamo pseudoginim (grč. gyne — žena), a ako se žena sakrije iza muškoga imena, tada se to zove pseudandronim (grč. aner, 2. andros — muž, muškarac); pseudonimat, -ata — stanje, život i djelovanje nekoga javnog radnika pod pseudonimom (Matoš).

 

29. studeni 2012. - prikaz Ljerke Car Matutinović

HRVATSKO SLOVO, 3. rujna 2012.