Naslovna
Objavljene zbirke
Antologije
Izabrane pjesme
Recenzije i kritike

Pjesnici Ani Horvat
Proza

Kontakti

 

Ljepota iskustva

iskustvo
ne služi ničemu
ljepota uvijek nadvlada
svojim razlozima


Podsuknja


Društvo hrvatskih književnika, Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika, 2007. god., 506 stranica, uredništvo: Mate Ganza, Maja Gjerek, Borben Vladović, glavni urednik Borben Vladović.

Roman PODSUKNJA je prvi prozni uradak Ane Horvat.

Ujedno i posljednji roman koji je napisala, kako autorica-pjesnikinja voli napomenuti.

Dijelomično je autobiografskog sadržaja.

U romanu je, razvrstanih unutar dvadesetitri poglavlja, i šezdesetak već objavljenih pjesama Ane Horvat koje su bile nadahnute sličnim susretima, događajima i situacijama opisanim u pojedinom poglavlju. Posebna tematska cjelina PODSUKNJE pod nazivom Akcija Spasimo pse iz šinteraja govori o autoričinim sjećanjima (očajavanjima, ushitima, užasavanjima i rezignacijama) iz i oko šinteraja odakle je kao volonterka udruge za zaštitu životinja više od desetljeća spašavala od smrti napuštene pse. Na tome je tegobnome poslu, koji suosjećajne za patnje životinja gura u svakodnevni sve veći i veći stres, bolje upoznala ljudsku prirodu nego prethodnih pedeset godina života. O psima je Ana Horvat, oduvijek, znala sve najbolje a u šinterajskom je desetljeću samo nadogradila divljenje i poštovanje prema njihovoj mudrosti, strpljenju i odanosti čovjeku, kakav god bio.

 

 

Naslovnica romana:

Podsuknja

 

 

Predstavljanje romana PODSUKNJA u
Društvu hrvatskih književnika
30. listopad 2007. god. - od lijeva na desno -
dramski umjetnici: Urša Raukar, Marko Torjanac,
recenzent Antun Pavešković i Ana Horvat

 

Promocija PODSUKNJE 30. listopad 2007. god.  u DHK, recenzent Antun Pavešković, Ana Horvat i urednica romana Maja Gjerek

Publika na promociji PODSUKNJE u DHK

 

 
Iz prikaza-kritike Antuna Paveškovića pod naslovom Fusnote ljubavi i zlobe (Republika br. 9, 2007. god) u povodu objavljivanja PODSUKNJE Ane Horvat:
 

(...) Kakav je roman napisala Ana Horvat?(...) Ona ispisuje tekst čija se svaka rečenica nastoji legitimirati kao fikcijski fragment jedne izmišljene superstrukture, dajući s druge strane dovoljno signala autobiografskoj inspiraciji kao daleku izvanfikcijskom jamstvu fikcijskog svijeta, pretvarajući tako, što i nije neviđeni postupak, osobno iskustvo u literarni zapis o ljudskome iskustvu. (...)

(...) Ipak, autorica nipošto nije ispisala staromodni roman. Težnja da ocrta suvremen senzibilitet, neoprezan u svojoj brzini, nesmiljen u potrazi za novim senzacijama, površan u nespravnosti da se suoči s dramom života, možda je i prenaglašen u njenu spisateljskom postupku. S druge strane, jednako je naglašen i pokušaj da svemu neautentičnome čime nas je obdario postmoderni duh suprotstavi jednostavnost glavne junakinje, osjećajne i željne načela izočnih u suvremenu svijetu. Zanimljiv je to pokušaj. Ne radi se ovdje o nekoj patetici ili anakronizmu. (...)

(...)Urbana pojava, dijete zagrebačkog asfalta, s tipičnim refleksima velegradskog čeda, lišena sentimentalnosti, još više iluzija, cinična do mjere u kojoj cinizam ne truje nego spašava dušu od gorčine i gađenja nad svijetom koji je u svojoj bezličnosti i okrutnosti, postao naša sudbina.

(...)Ova skupljačica muškaraca i protiv svoje volje i zaštitarka prava životinja svojom voljom, zbrajajući životni bilans, uviđa ipak previše očekivano da su životinje, za razliku od muškaraca, dostojnije ljudske brige i pažnje i da se ljudskost mjeri odnosom prema drugim vrstama, dok vlastita nije dostojna ničega drugog doli, uglavnom, prijezira. (...)

 

Dio prikaza Željke Lovrenčić o Podsuknji u časopisu za književnost i kulturu RIJEČ, Brčko-distrikt,2010. i KNJIŽEVNA RIJEKA, Rijeka, 2010.

(...) Anina je poezija zanimljiva upravo stoga što je jednostavna i lako razumljiva, svakodnevna. Ali, njezino prvo prozno djelo nije svakodnevno i uistinu me je razveselilo ne samo zbog toga jer se ne radi samo o vješto napisanoj svojevrsnoj biografiji koja se čita u jednom dahu i ne ispušta iz ruku, već i stoga što je ono višeznačna poruka. (...)
(...) U knjizi Podsuknja o svojemu životu i životima svojih bližnjih koji se isprepliću s njezinim, Ana Horvat piše iskreno i otvoreno. Priča o njezinom djetinjstvu, ljubavima i roditeljima teče spontano, zanimljiva je i odiše izvjesnom dozom cinizma. Poglavlja o životinjama su dirljiva, protkana ljubavlju i puna blagosti. Također izazivaju jezu pri pomisli koliko čovjek može biti okrutan i zao. Teško je suspregnuti suze čitajući o sudbini nekih do jučer "voljenih" kućnih ljubimaca. (...)

ZANIMLJIVOSTI 

Malči i tribina ljubavne lirike

 

 

(ili "Porod od tmine"*)


(*Gundulićev naziv za njegove mladenačke pjesme)

 

 

Ana Horvat kao djevojčica-balerina, perspektivna učenica Baletne škole Ane Roje o čemu govori jedno poglavlje romana i, kao važno, naglašava njegova naslovnica (plesu i Ani Roje autorica je posvetila i nekoliko pjesama).

 

Osim što je bila sklona utopističkim i larpurlartističim projektima i onima do kojih nikome nije bilo stalo, a uz to i onima na kojima se ništa ne može zaraditi, Hanin poticaj da organizira i vodi tribinu hrvatske ljubavne lirike početkom 21. stoljeća bio je dvoslojan, u dvije razine. Jedna je bila iracionalna i sasvim maglovita, a druga u osviještenoj želji da se poezija ne zaboravi, da se makar sluša, ako se već manje čita.Baveći se poezijom, čitajući je i pišući, Hana je znala koliko je poezija potrebna, važna i ljekovita. Smatrala je da je poezija sažetak onoga što pjesnik i čitatelj jest. Vjerovala je da čovjek kojemu nikada nije ništa zatitralo u srazu s poezijom ne može biti potpun, dobar, za ljubav sposoban čovjek. Za Hanu je poezija značila: ljubav, a čovjek bez osjećaja ljubavi kao da nije bio živ, niti je to trebao biti.
Onaj iracionalni dio, koji je Hanu tjerao iz smjera jedne davne ugode, u smjeru tribine hrvatske ljubavne lirke, ima svoj zametak u ljetnoj noći kada je kao petnaestogodišnjakinja bila u posjetu Banjoj Luci, gdje su joj živjele teta Pavica i dvije sestrične: Spomenka i Srebrenka. Sve tri su već mrtve, ali u Hani živi sjećanje na podoknicu ispod njihova prozora na visokome prizemlju. Podoknicu su, najvjerojatnije Hani Zagrepčanki, pjevali uz gitaru i recitirali nevidljivi banjalučki dečki. Pjevali su stare sevdalinke, a jedan od njih recitirao je stihove uz tihu gitarističku pratnju. Ni danas Hana ne zna jesu li to bili stihovi nekoga "pravoga" pjesnika ili ljubavne pjesme tog mladića.I Hana i njezine sestrične, sve tri vrlo mlade djevojke, bile su potresene tim događajem, osobito recitacijama iz mraka. Nikada nisu saznale koji su to bili dečki. U znak zahvalnosti i dobrodošlice takvom performansu upalile su svijeću i ostavile je da gori u prozoru dok se vosak nije rastopio. Tiho, kao što su došli, dečki su se i povukli.Kad su prelazili preko mosta,Vrbas je zadnji čuo i progutao njihovu glazbu i stihove.
Govorenje poezije pod noćnim prozorom proizvelo je kod Hane duboki dojam i čvrstu uspomenu. Bila je to jednostavna, nježna ljubavna poezija. Jasna i bajkovita, ujedno.
- Hvala nepoznatom recitatoru i, možda, autoru ako je još živ!, zahvaljivala bi u mislima Hana svaki put kad je pripremala recital za sljedeću tribinu ljubavne poezije.

Hod po minskim poljima, u vezi s tribinom hrvatske ljubavne lirike, započeo je dogovorima oko prostora u kojemu će se održavati. Otpočinjanje tribine imalo je i svoju mističnu, nepotrebnu žrtvu, zbog čega je Hana zauvijek žalosna.
Hana je, razgovarajući s prijateljicama, došla do konstatacije da bi prostor za tribinu, kako bi privukao mlade ljude koji imaju naviku odlaženja u kafiće, trebao biti pristojno uređen, tihi kafić kojemu bi bilo dobro dodati štih ljubavnoga i na tu temu ga izreklamirati u medijima.
Hanina prijateljica Malči imala je i konkretan prijedlog
- Pitat ću zeta, on je nedavno iznajmio jedan kafić na Gornjemu gradu koji je još neuhodan, no prostor je lijep, intiman.
- Izvrsno, Malči, pitaj zeta je li uopće hoće i je li spreman na manje investiranje u crvene stolnjake, ruže u vazi na stolovima, pokoju svijeću i, eventualno, tiskanje papirnih nadstolnjaka s najljepšim ljubavnim pjesmama koje si gosti poslije tribine mogu odnijeti kući! E, da, pitaj ga i za pekara koji bi u kolačiće u obliku srca ubacivao ceduljice s ljubavnim stihovima, to je tako slatko i veselo! Romantično i bez dresirnog kunića koji gata izvlačeći iz kutije papiriće sa ljubavnim porukama. Nigdje više, na sreću, ne viđam Cigane s takvim kunićima!Kako li su ih to, sirote, izdresirali? Nadam se samo na mrkvu, bez batine.

Malčikin zet Mato, Ličanin od tridesetak godina, zainteresirao se i našao se s Hanom radi dogovora. Hana mu je predala projekt u pisanom obliku, a o detaljima će još razgovarati, reče on, kad sve to prouči i razmisli. Mato je pisani projekt proučavao oko mjesec dana i napokon se ponovno sastao s Hanom radi konačnog dogovora. U međuvremenu Malči je, čuvajući u Matinoj kući unuka, s Matom i kćerkom razgovarala o detaljima i nedoumicama vezanim na prostor i uređenje kafića za tribinu. Izgledalo je obećavajuće. Svi imaju koristi: Mato dobiva u prazni kafić goste, a Hana prostor za poeziju. Naravno, medije će odraditi Hana i novac za glumačke honorare će nabaviti Hana.
Zašto je sve propalo?
Zbog čega se taj dogovor nije obistinio, a održavanje tribine zbog toga odgođeno za nekoliko mjeseci ili za neka druga vremena u nekome drugom kafiću? I, što je Hani najteže palo, zašto je izgubila dugogodišnju prijateljicu Malči?
Sve su to pitanja na koja nema suvislih odgovora. Zauvijek nema.
Evo, ukratko, kako se sve, na drugom dogovoru Hane i Mate, urušilo:
- Zamisao je uglavnom dobra, no trebaju joj neke promjene, izjavi važno Mato Hani, koji ju je, za početak, ostavio da ga na ulici čeka više od dvadeset minuta, najprije, ruža na svakome stolu ne može biti prava, jer je to skupo, treba svaki tjedan kupiti nove, pa ću nabaviti trajne, plastične ruže.
- Na to ne pristajem, čvrsto je odgovorila Hana, a jeste li naručili stolnjake one jarko, ljubavno crvene boje?
- Naručio sam takvu boju kakva treba biti, a to ja najbolje znam jer se bavim tekstilom, imam štand s tekstilom na Dolcu, a vi baš ne znate mnogo o bojama, gledam ovaj baloner koji nosite koje li je on boje... kako to možete staviti na sebe?
- Boje sljeza, sada već narogušeno će Hana, to je nježno zelena boja sljeza.
- E, pa tu boju nikada ne bih imao na štandu, užasna je, ja vam se čudim, nisam je nikada vidio ni u Turskoj odakle dopremam robu. Znate što ja mislim, gospođo, vas treba dovesti u red, kao što sam to učinio sa svojom punicom Malči, i onda možemo poslovati.
- Što podrazumijevate pod "dovesti u red"?.
- Ha, ha nasmijao se od srca bahati, neotesani mladac, prpa, prpa, vidjet ćete, i još da vam kažem, nikakve vi korekture nećete raditi mojemu prijatelju koji tiska nadstolnjake s pjesmama koje ste mi dali uz projekt! On ima pametnijega posla od toga da gubi vrijeme s nekakvom ženskom koja će ga dolaziti u štampariju gnjaviti!
- Zaboga, Mato, to tako neće ići, razgovarat ću s Malčikom, no po svemu sudeći, ništa od našeg dogovora!
- Kako ništa, samo vas malo treba dovesti u red, vama treba muška ruka!

Čim je došla doma, Hana je uzrujana nazvala Malči i ispričala što joj je njezin zet nadrobio na sastanku i kako je nepristojno s njom razgovarao dodavši kako je naveo, kao primjer, "dovođenje u red" i nje, svoje punice. Malči se isprva neuvjerljivo čudila, a Hana ju je molila da ništa ne govori kćeri, neka pokuša, nasamo, još jednom sa zetom razgovarati. Malči je najednom počela plakati.
- Ne znam kako ti mogu povjerovati, sigurno si nešto krivo shvatila, Mate nije takav!, šmrcala je Malči.
- Što nije takav, pa sad mi je prije pola sata, sve to izgovorio, što se tu ima shvatiti, samo ti se tužim, prepričavam i molim, ako je to uopće moguće, da ti njega, balavca, steraš u red, a ne da on priča kako je tebe sredio, a mene tek namjerava! Pa obje smo se već naradile oko tog njegova jebenog kafića bez gostiju i našeg projekta. Spasi, ako se još nešto spasiti dade!
- Ne mogu više razgovarati s tobom, završi razgovor Malči gušeći se od plača i poklopi Hani slušalicu. Nakon nekoliko dana Hana ju je opet nazvala.
- Nadam se da si došla k sebi i možeš normalno razgovarati, uopće ne shvaćam zašto si plakala, koji ti je bio vrag, pa ja sam tebe nazvala da me utješiš i da mi objasniš o čemu se tu radi, ti ga poznaješ godinama, zet ti je, dolaziš mu doma! Je li bio pijan ili drogiran, najprije na sve i tebi i meni pristane, a onda je bezobrazan i najavljuje nekakvu dresuru, hej Malči, gdje si, ne čujem te?
Malči je opet plakala i nije mogla govoriti. Prošaptala je jedva razgovijetno da je sve ispričala kćeri koja joj je rekla "da Mato nije takav i da sastanak nije tekao onako kako je Hana prepričala" mudro nadodavši da je istina uvijek negdje u sredini!
- Kćerka mi je još rekla da joj muž nikada u životu nije kupio buket plastičnih ruža!
- Gle, Malči, na ovo jedva da imam komentar, najprije si sve izbrbljala kćeri, a molila sam te da njihov odnos pustiš po strani i stalno se bez veze plačeš. Vjeruj mi, sasvim si prolupala! Pa nije mi rekao da hoće tvojoj kćeri kupiti plastične ruže za rođendan, nego da ih posjetiteljima tribine poezije hoće staviti na stol! Zapravo, nazvat ću te opet kad se središ, a prostor za tribinu nemam, zar ne? Ili da uzmem Matin kafić uz: plastično cvijeće, pjesme bez korekture, plave stolnjake, dresuru voditeljice i možda posjetitelja i glumaca?!

 

Glumci Marina Kostelac i Zvonko Novosel recitiraju ljubavnu liriku na Tribini u kafiću Chiara, 2003.godine.

Kad je Hana ponovno, nakon tjedan dana, nadajući se da joj je prijateljica došla k sebi, nazvala, Malči je zvučala još malo gore. Cmizdreći ju je zamolila neka je više ne zove telefonom niti ikako drukčije, jer se uvijek kad je se "svega sjeti", rasplače, a "nitko to ne želi", procmizdrila je.
- Dobro, Malči, ali daj mi reci o čemu se zapravo radi, u ime našega dvadesetgodišnjeg neokrnjenog prijateljstva to si mi dužna reći, sve što sam ti bona fide ispričala - istina je, zašto se ti rasplačeš kad me čuješ?, odgovor na to pitanje je izostao, jer je Hanina prijateljica opet ridala u telefonsku slušalicu, jedva čujno mrmljajući
- Zbogom Hana, ja ti želim svaku sreću.
- Ovo je čisto ludilo, Malči, ti si se pretvorila u ludu babu!
Hana više nikada nije ni nazvala, niti srela Malči, a Malči se nikada više nije Hani javila. Taj i takav raskid prijateljstva Hani je ostao enigma i nikada ništa bizarnijega nije, kao povod za prestanak dugogodišnjeg druženja, doživjela, pročitala ili čula.
Hana često misli na Malči za vrijeme dok se bavi svojim arboretumom u Čučerju. Malči joj je darovala mnoga stabla i grmova koji cvatu, te joj pomagala pri određivanja njihova smještaja na kosom terenu, kao i pri samoj sadnji.Šalile su se kako uređuju viseće vrtove čučerske pastirice Hane, a žalosna vrba, koju joj je Malči darovala, dobila je ime Malči. Sada kao živi spomenik kazuje kako je njihovo prijateljstvo završilo.
- Znaš li, Malči, koliko je tvoja vrba narasla, prerasla je stup-nosač Elektrinih žica za struju? Prokleta Elektra, znaš li da sam protiv nje dobila onaj spor na Općinskom sudu i morat će mi isplatiti lijepu lovu za glavnicu koju sam im morala dati u ime razlike za struju koju nisam potrošila, plus kamate. Sjećaš se, morala sam platiti, jer su mi se već penjali na stup da mi isključe struju!Onaj srebrnkasti, crnogorični grm, koji je prerastao tvoj balkon, a kojemu sam zaboravila ime, ipak će biti stablo s granama koje sve više nalikuju na Budine ruke, ispružene u nekakvoj bespomoćnoj gesti, prema nebu. Nanukov grob stalno uređujem, nikada ti neću zaboraviti što si mi pomagala nositi ga u auto i voziti veterinaru na liječenje, referirala je mislima Hana Malčiki gledajući njihov arboretum i Nanukov grob kroz krovni prozor radne sobe utonule u smrznutu livadu s injem.

 

Glumci Marko Torjanac, Suzana Nikolić, te pjesnici Borben Vladović i Ružica Cindori na Tribini u Knjižnici B. Ogrizovića, 2007. god.

Tribina se ipak, sa zakašnjenjem, počela održavati u jednome kafiću u centru Zagreba, svake subote uvečer. Vlasnik kafića zaključio je da ljudi koji dolaze slušati glumce koji interpretiraju, kao ljubavni dijalog, poeziju pjesnikinje i pjesnika u Haninom izboru, nisu dobri potrošači. Utržak kafića nije se bitno povećao. Posjetitelji tribine sjedili su uz kavu i čaj, slušali poeziju i čitali pjesme na papirnom nadstolnjaku u pauzama recitala. Ruže u vazama bile su prave, stolnjaci jarko crveni, u srcolikim kolačićima bile su ceduljice s ljubavnim stihovima, ali!
Tribini je od vlasnika kafića, nakon šest mjeseci, otkazan prostor za održavanje. Nije mu se isplatilo, kaže, iako nije Hani i glumcima plaćao honorare. Više bi love zaradio u subotu kad bi u kafeu organizirao rođendanske i druge proslave nego za deset tribina poezije. To mu je Hana povjerovala.

Sljedeći prostor za nastavak tribine Hana je pronašla u Klubu Studentskog centra u Savskoj.U Centru su joj za svaku tribinu štampali i flajere, koji su dijeljeni po studentskim domovima. Na njima je bila najava recitala za sljedeću subotu s po jednom pjesmom pjesnika i pjesnikinje čija je poezija predstavljana. Tiskali su i plakate za svaku tribinu. Svaka čast tadašnjem upravitelju Jurišiću! Nadala se da će privući studente poeziji ako stihove slavnih hrvatskih pjesnika budu govorili poznati dramski umjetnici.To se i jest, i nije dogodilo. Termin za tribinu bio je opet u subotu u 19 sati, znači u vrijeme za glavni studentski tjedni izlazak. Uglavnom su se pojavljivale osamljene studentice i ljudi srednjih godina. Prostor Kluba bio je hladan (i po uređenju i doslovno), iz susjednog disko kluba prejako se čula glazba, a nakon nekoliko mjeseci smijenjen je ravnatelj Centra koji je imao sklonosti za poeziju, pa je tako i tribina ukinuta. Nakon tribine subotom se u Klubu organiziraju Zavičajna druženja studenata, više kao terevenke.
Treći pokušaj održavanja tribine Hana je upriličila u prostoru biblioteke pokraj Cvjetnoga trga, usred polica nakrcanih knjigama. To je bila dobra inscenacija za poeziju i ugodan, topli prostor. Publika je bila malobrojna, redovita, zanesena poezijom i pretežno starija od pola stoljeća.
Ipak, na nabrojene tri lokacije odrecitirane su na tribini najbolje ljubavne pjesme gotovo svih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća koji su Hani bili važni. U poeziji, čini se, najviše su uživali glumci koji su je interpretirali, petnaestak vjernih posjetitelja, Hanine preostale prijateljice, Hana, voditeljica knjižnice i poneki živući autor.

 

Dramski umjetnici Kristina Krepela i Siniša Ružić na Tribini ljubavne lirike u Knjižnici B. Ogrizovića, 2005. god.

Kad uvidi da neće svojim projektima požnjeti neki veći, populistički, uspjeh, Hana se u pravilu barem pokušava zabavljati.
U vezi s tribinama toga doista nije nedostajalo. Najzabavnije je Hani bilo kontaktiranje sa živućim autorima kad ih je tražila odobrenje za besplatno govorenje njihove poezije i njihovo ponašanje kad bi došli na tribinu. Neke je Hana otprije površno poznavala iz Društva književnika, a neke je službeno upoznala tek na tribini.
Gledajući s odmakom na te kontakte s kolegama-pjesnicima, Hana je i razveseljena i tužna, ujedno. Katkad pomisli da je trebala ostati kod banjalučke poezije pod tetinim prozorom! Netko nepoznat napisao je neke ganutljive stihove koje je mladi, muški, prigušeni glas izvrsno izgovara iz mraka i - gotovo.
Ne može se sjetiti gdje je pročitala kako je osobnost umjetnika, karakteristike njegove ličnosti, često izvan (čak u suprotnosti) onoga "čitljivoga" u umjetnosti koju stvara, te da se preporučuje zanemariti, odvojiti autora od njegova djela. Tribina ljubavne lirike pokazala je Hani da je takav savjet zlata vrijedan. Dobila je često, u najboljoj namjeri da se poezija, taj zanemareni dragulj u modernome svijetu, ono najčednije i najuzvišenije u recentnoj stvarnosti, koja je sve više bez ikakvih dobrih emocija, okrenuta uglavnom materijalnome ne zatre, autogol od samih pjesnika!
Neki su inzistirali na honoraru za izvođenje njihove poezije. Dobro, ti su morali otpasti jer Hana nije raspolagala s dovoljno novca. Nisu imali razumijevanja za Hanine više ciljeve, kao: nezaboravljanje poezije i njezin eventualni povratak, usadak u podivljala srdašca mladeži.Pa tako:
- Honorar za izvođenje mojih 15 pjesama je ..... , a ako ih izvedete bez plaćanja honorara - tužit ću vas!
- No, to bi doista bilo medijski veselo, već vidim naslov u novinama PJESNIK TUŽIO PJESNIKINJU ZBOG HONORARA ZA LJUBAVNU LIRIKU, no, svejedno, hvala vam, kao da ste mi dali dopuštenje, veselo odvrati Hana.
Neki od upitanih muških autora nisu htjeli priznati da su napisali i jednu ljubavnu pjesmu.
- Kako niste, pa našla sam u vašim ranim zbirkama desetak izvrsnih, strastvenih ljubavnih pjesama, a nekoliko ih imate objavljenih i nešto kasnije, u časopisima!, podsjećala je "samozatajnog" ili "zaboravljivog" pjesnika Hana.
- Varate se, ja ne pišem ljubavnu liriku, nikada nisam.To što ste pronašli kopajući po mojoj prošlosti, nisu ljubavne pjesme, mrzovoljno i na rubu ljutitosti će ostarjeli pjesnik.
- Vraga nisu, hoćete da vam ih pročitam...
Na to je autor okončao razgovor poklopivši Hani telefonsku slušalicu.

 

Klub Studentskog centra, Tribina 2004. god., Suzana Nikolić i Enes Kišević interpretiraju ljubavnu liriku Maje Gjerek i Enesa Kiševića.

Neki su autori odmah dali suglasnost za čitanje njihovih pjesama bez autorskog honorara, ali su postavljali uvjete:
- Dopuštam, ali želim da moje pjesme interpretira samo glumica koju ja izaberem a to je...
Ili:
- Dobro, ali neću da se moje ljubavne pjesme čitaju naizmjenično, kao što vi kažete u "ljubavnom dijalogu", s lirikom pjesnika XY jer do njega ne držim ništa, on je obično smeće. Hoću da se moja poezija izvodi u paru s Dragom Ivaniševićem, zahtijevala je jedna pjesnikinja.
Ili:
- Kažete da ćete vi izabrati desetak mojih ljubavnih pjesama za tribinu? To ne dolazi u obzir, dajem vam dopuštenje za izvođenje samo onih deset pjesama koje ja sam izaberem!
Ili:
- Dat ću vam odobrenje da se predstavi moja ljubavna poezija, ali pod jednim uvjetom, a taj je da sve svoje pjesme recitiram sama jer glumci pokvare moju poeziju, oni ne znaju držati ni mikrofon, a kamoli recitirati! bila je ultimativna jedna manje poznata pjesnikinja.

Kad joj je Hana iznijela svoje uvjerenje, a to je da autori interpretirajući svoju poeziju, uglavnom, upropaste vlastiti tekst, jer ipak su glumci školovani za interpretaciju literature, a ona, Hana, pazi da angažira samo one glumce koji vole poeziju, dobro je recitiraju i znaju držati mikrofon (!), pjesnikinja Fr. Fr. toliko se razljutila da uopće nije htjela dopustiti da se njezine pjesme čitaju na tribini, govorila ih ona sama ili ne.

Ili:
- Da, u redu je, možete izvesti nekoliko mojih ljubavnih pjesama na tribini, dopuštam vam, draga gospođo, ali ne ovaj mjesec nego tek sljedeći. Ja sam, znate, početkom ovoga imao promociju moje nove knjige, i to me je vrlo zamorilo. Treba mi predah. Tako. Dogovorili smo se, zar ne, tribina moje ljubaavne lirike može biti tek za četiri tjedna ili, bolje, još kasnije., uvjetovao je Hani jedan književnik koji je, inače, djelovao sasvim zdravo, živahno i normalno.
Ili:
- Dat ću ti sve svoje pjesme, i one ljubavne i one erotske, možeš raditi s njima što god i dokle god hoćeš ako me pozoveš k sebi doma i pogledaš kako imam velikoga! Nećeš požaliti, ni jedna do sada nije!, ozareno i pun zanosa i samopouzdanja odgovorio je sasvim ozbiljno, pohvalivši Hanu za inicijativu u vezi s tribinom ljubavne poezije, jedan u odnosu na nju, mlađahni pjesnik.
Ili:
- A koja ti je to tribina po redu? Čija je poezija već govorena?, informirala se pjesnikinja YXZ prije nego što je Hani odobrila govorenje svojih desetak pjesama, Sedma, kažeš, a koji su to sve pjesnici bili važniji od mene da je na tribinu uvrštena njihova lirika prije moje?Za početak bih se mogla uvrijediti, a tek onda razmisliti da li da ti dam suglasnost!
Ili:
- Prezentiranje poezije poznatih pjesnika poput mene, nije ti baš neka svježa ideja, mudrovao je Hani jedan nestašni pjesnik, pedesetogodišnjak., Dat ću ti suglasnost za moju ljubavnu liriku pod uvjetom da uvrstiš sa mnom u paru Vericu, njezine pjesme.
Hana nije znala tko je Verica i što je napisala, nikad nije čula za njezinu poeziju pa je to nježno i rekla tom pjesniku :
- Verica je moja draga, mlada žena koja je uz mene počela pisati
izvrsnu poeziju jer je sretna u ljubavi. Faksirat ću ti njezine
pjesme.
- Nemoj mi ništa faksirati i žao mi je što tvoja poezija, zbog Verice, neće biti uvrštena na tribinu, tvoj mi se uvjet ne uklapa u koncepciju, pristojno ali odlučno zaustavila ga je Hana,
- Griješiš, ali dobro, izaberi mojih nekoliko pjesama, a pjesnikinja neka bude tvoj izbor. Možda dođem s Vericom čuti kako glumac, kojega inače ne cijenim, interpretira moje antologijske pjesme, no molim te, nemoj mi se obraćati i ne govori publici da sam nazočan, želim doći inkognito, kao anonimni posjetitelj tribine.
Hana je poštovala pjesnikovu želju. Kada je došao na tribinu s Vericom, pravila se da ga ne poznaje, no on je zasjeo za prvi stol do pozornice, komentirao naglas "propuste" glumca ispravljajući mu naglaske, a na kraju je ustao, sam se predstavio publici i pročitao nekoliko svojih pjesama. Verica je poslije recitala furiozno prišla i rekla Hani kako zna razlog zbog kojega je Hana, njoj u inat, izabrala baš one njegove pjesme koje je pjesnik-njezin dragi napisao bivšoj ženi, a ni jednu od novijih koje je napisao njoj, Verici. Hani je šiknula krv u glavu i jedva se suzdržala da nekoga, ili pjesnika ili Vericun ne odalami. Očekivala je još i nastavak ispada pred publikom koja je čavrljala i nije se počela razilaziti.Nasreću, pjesnik i Verica demonstrativno su otišli. Do danas se ne može dosjetiti na koji je "razlog" Verica mislila, zbog čega je, po njoj, Hana izabrala samo one pjesme koje je (iako to Hana do tada uopće nije znala!) pjesnik-Veričin ljubavnik napisao supruzi! Bila je sretna što je tribina završila bez šamarčina.

Dopuštenje za čitanje ljubavne poezije jednoga pjesnika srednje generacije do koje joj je bilo stalo, Hana se nije usudila zatražiti, a rado bi je predstavila, sebi za dušu, na tribini. Sa gospodinom je imala, zbog neinformiranosti i brzopletosti koja je imala polazište u Haninoj iskrenosti plus njezinoj predanosti impresionizmu, vrlo neugodan incident, koji i nije trebao biti toliko očit da je pjesnik imao malo više ležernosti i smisla za humor. Na nekome domjenku u Društvu književnika čavrljali su grupici u kojoj je bilo četiri žene i dva muškarca. Došli su i do toga da raspredaju o arhetipovima tj. što se kojoj od žena sviđa kod muškarca, zašto ih uvijek privuče određeni tip. Hana je pogledavši u pjesnika o kojemu je riječ a koji je bio visok, korpulentan, sa lijepom, kraćom, prirodnom bradom rekla
- Meni se sviđaju veliki muškarci, sa bradom, ne previše mršavi.Moraju malo nalikovati na medeka, biti nalik na ovog gospodina! Okrenula se nasmiješena prema pjesniku XY dok je govorila.
Pjesnik je problijedio i tako se zamračio da je Hana očekvala da će po njoj iz njegovoga smjera i visine početi padati tuča veličine nojevog jaja.
Okrenuo se naglo i otišao.

 

Glumci Semka Sokolović Bertok i Predrag Vušović (sa psom Putom) recitiraju na festivalu Cest is d' best 2007. godine liriku posvećenu napuštenim psima Višnje Stahuljak i Ane Horvat.

- Što je ovo bilo, što sam mu napravila, pa to je bio kompliment!
- Ti nepogrešivo pogodiš prstom u pekmez, objasnila joj je jedna kolegica, zar ne znaš za trač koji kruži da je onaj (navela je ime) eminentni kritičar i pjesnik za Medekovu poeziju nedavno rekao : On misli, zbog toga što je velik kao medvjed, da piše i veliku poeziju!
- Naravno, da za to nisam znala i, naravno, da mi se sviđaju baš takvi, medekasti, muškarci, protrnulo i pokunjeno odgovori Hana koju od tada dotični pjesnik više nije pozdravljao.
Najšarmantniji je, ipak, u svojem poluodbijanju davanja dopuštenja za predstavljanje njegove ljubavne poezije bio je jedan pjesnik srednje generacije, čiju je poeziju Hana voljela zbog njezine iskrenosti i bespoštednosti i često joj se vraćala. On je Hani, vrlo ozbiljno začuđen, izjavio:
- Ti bi da se recitiraju moje ljubavne pjesme na nekoj tribini? Daj, budi pametna, pa to niš ne valja, moje su ti sve pjesme bez veze!
- Čarobno, ovo je najčarobnije, najnevjerojatnije od svega što sam od pjesnika čula u godinu dana!Hvala ti na dopuštenju za izvođenje. Baš ti od srca hvala!Usrećio si me!

Pjesnici su, doista, kao što je napisao A. B. Šimić čuđenje u svijetu, iako je izvjesno da nije mislio na to što su sve u stanju izvoditi oko pišljive molbe kolegice pjesnikinje, ogranizatorice jedne nevažne tribine, koja želi popularizirati druge pjesnike i njihovu ljubavnu liriku.
Nikakava argumentacija tipa da je, ipak, Hana voditeljica tribine, pa ona angažira glumce koji će poeziju čitati, a datumi su unaprijed određeni i objavljeni u medijima i mjesečnom programu, da ona ima svoju koncepciju, tj. pravo na kreativni izbor koji se autor s kojom autoricom uklapa u lirski ljubavni dijalog i koje će pjesme od kojega pjesnika, izabrati iz njegova cjelokupnog opusa, te koje će glumce angažirati, nažalost, kod mnogih autora nije urodila plodom, pa tako, na veliko Hanino žaljene, neki od njoj važnih pjesnika nisu predstavljeni na tribini. Tvrdih li liričara! Može malo proslavljivanja, ali ili po mome ili nikako. Nekima, do čije joj je poezije bilo osobito stalo, Hana je popustila, s nekima se nagađala ispunivši im, makar djelomično, njihov condicio sine qua non.
Organizirajući tribinu hrvatske ljubavne poezije Hana se zbog navedenih komplikacija, sve više "zaljubljivala" isključivo u poeziju mrtvih hrvatskih pjesnika!

 

Lada Kos, Lidija Bajuk, Ksenija Erker, Lela Margitić, Kostadinka Velkovska i Sandra Bagarić, Klub Studentskog centra, 2004. god., na Tribini Poezija u šansoni pjevale su uglazbljene stihove devet hrvatskih liričara.

Mediji, u kojima, ako izostavimo književne časopise koje osim književnika rijetko tko da i čita, bili su velikim dijelom začuđeni Haninom obaviješću i molbom da najave ili objave nešto o novoj, redovitoj tribini. Jedva je objavljeno nekoliko najava, tri vijesti u dnevnome tisku, isto toliko na radio stanicama i dvije kratke reportaže u neknjiževnim emisijama na televiziji.
Najčudesnija je bila Glorija, kojoj se Hana obratila tri tjedna prije glupoga Valentinova. Rekli su joj da ih baš ne zanima nekakva tribina ljubavne poezije, no Hana je bila uporna:
- Trebala bi vas zanimati jer znatno više žena nego muškaraca čita poeziju, to zasigurno kao pjesnikinja znam, a vi ste čitani ženski časopis. Neke žene bi sigurno rado dolazile na takvu tribinu.
- Mi pišemo o poznatim ljudima i njihovim životima i glamuroznim događajima, mrzovoljno joj odgovori neka urednica.
- Zar ljubavna poezija, koju su pisali najeminentniji hrvatski pjesnici ne govori najintimnije o njihovim životima i nije dovoljno glamurozna?
- Slušajte, gospođo, možemo se dogovoriti samo sljedeće: Ako na tribinu pred Valentinovo dovedete kao goste ljubavni par koji se sastoji, primjerice, od poznate manekenke i poznatog nogometaša, popratit ćemo tribinu u našem časopisu s fotografijama i nekoliko rečenica!
Hana, naravno, nije uspjela dotjerati na tribinu ljubavne poezije ni jedan poznati nogometaško-manekenski par i slijedom toga Glorija nikada nije napisala o tribini ni retka, a njezine čitateljice nikada nisu saznale gdje bi mogle čuti ljubavnu liriku.Tješilo ju je što je pročitala da je Nikola Tesla cijenio poeziju, čitao je i imao mjesta u svojem genijalnom umu da je zapamti, pa je tako u šetnji prkom, razmišljajući o novim izumima, recitirao Goetheove pjesme.Čak ih je pretvarao u elektrotehničke crteže!
Tko je darovit, darovit je za sve! Onaj koga nadahnjuju ideali, dakle nematerijalne sile, inspiraciju nalazi posvuda a osobito u poeziji.

 


Dramski umjetnici Urša Raukar i Sven Šestak interpretiraju ljubavnu poeziju na Tribini u Knjižnici B. Ogrizovića, 2005. godine.


Hana je voljela latinske poslovice-sentencije. Divila se njihovoj svježini, mudrosti i primjenjivosti i u dobu u kojemu ona živi. Deprimiralo ju je, tek, što se čovjek, njegova narav, nije ništa izmijenio unazad 2-3 tisuće godina kada su latinske sentecije zapisane.U mnogo navrata dokazana mudrost Similis simili gaudet (Jednak se veseli jednakom) u Haninom životu bila je toliko točna da joj je mogla poslužiti kao štit od neugodnosti koje su prijetile da je zadese u odnosima sa ljudima bitno različitih svijetonazora. Što se tribine tiče, ta se poslovica pokazala također točnom, ali ipak s malim iščašenjem i odmakom.
Zar pjesnici i ljubitelji poezije nisu jedan drugome barem malo slični?

Na prvih nekoliko tribina poezije dolazilo je nekoliko, kako to sada mladi rado kažu, likova, koji su sjedili za stolom i slušali recital.Pažljivo slušali, promatrali i šutke odlazili. I Hana i glumci zapazili su te vjerne posjetitelje pitajući se što to donose i drže ispred sebe, pa odnose. Uskoro je otkrivena njihova namjera. Oni su bili pjesnici. Gnjevni, neostvareni, nepriznati, nepoznati, uporni pjesnici, a tekice, smotuljci i knjižice pred njima bili su njihove pjesme, za koje su odlučili da ih treba čitati baš na tribini poezije koju je vodila Hana, pjesnikinja. Po latinskoj senteciji Hana bi im se trebala radovati (jer oni se njoj, izgleda, jesu!), no nije bilo tako. Ili zbog toga što oni nisu bili pjesnici, ili zbog toga što je Hana zla, dogmatična pjesnikinja. Kad su se ohrabrili, pristupali bi Hani jedan po jedan, ugurali joj u ruke svoje pjesme i rekli neka ih da glumcima za sljedeću tribinu kako bi se stigli pripremiti.
- Žao mi je, no ovo je tribina renomiranih hrvatskih pjesnika, čiju ljubavnu liriku smatram da treba otrgnuti od zaborava. Dakle, pjesnika koji su objavili mnogo zbirki pjesama, koje je vrednovala književna kritika i nalaze se u nizu antologija hrvatske poezije.
- Kako da mi dođemo do antologije kad nam nitko ne želi objaviti naše stihove ni u najtanjoj zbirci?, pitali su Hanu svi nostvareni pjesnici.
Tu se pojavila prva zamka za organizatoricu. Ako im kaže da im nigdje neće objaviti knjigu pjesama zbog toga što, najvjerojatnije, njihova poezija ne valja, uvrijedit će se. Ako im kaže da, ako do sada nisu nigdje uspjeli objaviti svoje pjesme, zbog čega misle da taj biti prvi put treba biti baš na njezinoj tribini, razljutit će se na Hanu. Zato ih je pokušala, diplomatski odmaknuti od tribine savjetom:
- Pokušajte u književnim i drugim časopisima, ja ću vas uputiti i dati vam adrese.
- Neće nam htjeti objaviti, to smo već pokušavali, odvratili bi Hani nepriznati pjesnici.
- Žao mi je, ali doista ne mogu ostvariti vašu želju, ne uklapate mi se u koncepciju tribine, potražite neku drugu takvu priredbu, recimo "Jutro poezije", možda će vam ondje htjeti predstaviti vaše pjesme.
- Dobro, kad nećete, barem onda pročitajte moje pjesme, vidjet ćete da su izvrsne i dostojne vaše tribine! Doći ću sljedeće subote da mi vratite pjesme i kažete što o njima mislite!,
kao da su se prethodno dogovarali (a možda i jesu!) rekli bi joj nepoznati, neostvareni i nepriznati pjesnici svih uzrasta i spolova i ostavili Hanu sa svojim tekicama, smotuljcima i knjižicama u ruci.
Nakon mjesec dana, tj. četiri prve tribine, Hana je već bila zatrpana stotinama pjesama nepriznatih pjesnika.A kako je odmicalo vrijeme, pojavljivali su se u publici novi, a uz njih i ljudi čije mame, tete, djedovi ili djevojke pišu "divne pjesme koje bi trebalo recitirati na jednoj od tribina". Neki od njih su već donijeli te "divne pjesme", a neki su davali Hani adrese na koje treba pisati kako bi joj autor poslao svoje pjesme. Jedan je gospodin uputio Hanu da bude u srijedu u 13 sati na autobusnom kolodvoru gdje će joj šofer autobusa predati pjesme koje piše i šalje joj njegova mama iz Gradiške! Jedan je mladić, koji je došao sa svojom snuždenom djevojkom, obećao da će Hanu besplatno prevoziti na tribine i poslije tribina kući u Čučerje ako njegovoj curi priredi recital poezije!
Hana je postajala sve nervoznija i očajnija. Nije mogla shvatiti kako nekome, bio on neostvareni pjesnik ili unuka od djeda-neostvarenog pjesnika iz Bibinja, padne na pamet kad dođe na tribinu na kojoj se, primjerice, čita ljubavna poezija Vesne Parun i Tina Ujevića, da poslije recitala traži da se na sljedećoj tribini čita njegova/njezina poezija ili poezija njegove cure ili mame?
Vozeći se kući po uskoj, strmoj i zaleđenoj cesti poslije tribina, unaprijed dotučena hrpicama napriznatim pjesmotvorinama na suvozačkom sjedištu, s kojima nije znala što da doma počne, Hana se često, naglas, obratila svojem pokojnome prijatelju, pjesniku i mentoru Zvonimiru Golobu
- A ja sam, glupača, mislila kako je ono tvoje: Svaki četvrti Hrvat piše poeziju! samo nekakva tvoja pjesnička metafora ili pošalica! Svaki drugi, dragi Zvonko, svaki drugi! Oni koji ne pišu, ti i ne dolaze slušati poeziju na tribinama!

Ilustracije radi, evo nekih od pjesama koje su Hani predane ili na licu mjesta recitirane od nepriznatih autora radi izvođenja na tribini ljubavne lirike, uživajte:

***
Crna koka
snijela bijelo jaje
za Havaje

NAŠOJ PRIVREDI

Imam kamen u bubregu,
vode u koljenu,
mlinove u kukovima,
masnoću u krvnim žilama,
šećer u krvi,
bube u glavi,
mišice jake u snazi!
Pamet mi je,
stani pa traži!
Javljam se na raspolaganje,
našoj privredi!
Budući privrednik...

***
(dvije erotske haiku pjesme)
1.
zajašila me
ko pastuha
ja se znojim
a sise se klate
2.
izašla iz auta
pokraj grma
čuje se šuštanje
kakvo olakšanje

***
Malo juhe
s pravim tankim rezancima
restani krumpir
i salata od radiča
puna ga je bašća.
I ako ne budeš jako umorna
dvije štruce germtajga od oraha
i jednu u Zagreb da djeci ponesem.
Došla ja majčice,
došla ja opet
da tebe zagrlim
i da u bašći radimo.


LJUBAV

bosanska istrajnost
i
hercegovačka zrelost
i
ženska predanost
i
muška snaga


POLICAJKA

Momak i cura sjede na potporeli,
na klupi.
Sa nebeskih visina miluje ih mjesec žuti.

No, on je nasrtljiv i previše grub,
a cura se brani i govori mu žudno:
"Ako me ne ostaviš na miru
dok nabrojim do deset tisuća,
zvat ću u pomoć policajku,
da li policajka
napetost stišava i skida!"


Posebno upamćena posjetiteljica tribine bila je jedna profesorica književnosti kojoj je na vizit-karti šzo ju je uručila Hani pisalo da je facilitatorica. Za takvo zanimanje Hana nikada nije čula, pa je uz pomoć nekoliko rječnika i prijateljice Mirjanice-lektorice jedva otkrila da se radi o osobi koja djeluje na stanične membrane tako da izaziva ugodu ili tako nešto slično. Gospođa facilitatorica, naravno, piše pjesme, puno njih, a sve na dobrobit čovječanstva - s ciljem da čovječanstvu bude bolje i lagodnije, kako je sama Hani rastumačila. Pritisnula je u pauzi, poslije prvoga dijela tribine, Hanu leđima uza šank i čitala joj svoje pjesme u kojima obmata svijet u ljubičaste i plave girlande , bazdeći pri tome na mladi luk. Sljedeći je dan bio Uskrs pa je prije tribine jela šunku s mladim lukom! Hanu su od stajanja u neprirodnom položaju boljele i noge i leđa, fizički nije mogla umaknuti stvarateljici ugode u staničnim membranama stanovnika planeta, kao i njezinom zadahu na luk, a gospođa je čitala i čitala svoje pjesme, bez predaha. Uvukavši trbuh, Hana se pokušala odsklizati niz šank da joj bočno umakne, ali je facilitatorica to primijetila i raskoračila se spustivši na šank ispred nje svoju ruku kao rampu. Uz izliku da mora na toalet, Hana joj je podignula ruku i pobjegla.

Za vrijeme dok je prisustvovala tribini na kojoj se recitirala njezina ljubavna lirika, samo dan nakon što je u krugu obitelji proslavila rođendan, jednu dragu Haninu prijateljicu-pjesnikinju napustio je suprug. Nenadano (za pjesnikinju, naravno!) i s umišljajem! Odselio se, doslovno, u vrijeme održavanja tribine, jer je tada bio siguran da ga nitko od ukućana neće omesti prilikom odnošenja stvari po vlastitom izboru. Osim njega, svi iz obitelji prisustvovali su tribini, pa se moglo na miru utovarivati u kamion i - nestati . Osam godina prije tog za prijateljicu-pjesnikinju vrlo traumatizirajućeg, podlog razvrgnuća dugogodišnjeg braka, kad je još sve, naoko, s mužem bilo u najboljem redu, Hana joj je, nadahnuta vidovitošću ili nekom drugom nadnaravnom silom, napisala, posvetila i objavila proročansku pjesmu kojoj se tada, vjeruje Hana, njezina prijateljica začudila:

MOLITVA ZA PJESNIKINJE

molite se za pjesnikinje
za njihov krhki ego
dugu začuđenost
jutra od mjesečine
za njihov slani
izmišljeni svijet

molite

za njihove bijele ruke spaljene na lomačama
srebrnu usamljenost kroz osmijehe
za bodež u grudima s kojim su rođene
i da ih sav bol nikada ne mine

malo i za one
koji su ih kažnjavali
ismijane
također se pomolite

a kad sve molitve potrošite
po jednu još šapćući
za pjesnikinje izmolite
da zaborave
koliko su manje bile voljene
i da im smrt bude nalik
na pjesme koje su napisale


Hana, svejedno i usprkos, još uvijek, kad joj Gradski ured za kulturu odobri novac za honorare, održava tribine hrvatske ljubavne lirike.

Opetovano, na tribini predstavlja i ljubavne pjesme jednoga renomiranog pjesnika, koji dođe na tribinu i svaki put ne zaboravi publici objasniti, uz jednu svoju nježnu ljubavnu pjesmu, koju na kraju sam pročita, da je tu pjesmu napisao svojoj ženi nakon što ju je izmlatio.
- Tko se tuče, taj se voli!, dometne on šeretski, a dio publike se smije.



Gotovo sve opisano u ovome poglavlju PODSUKNJE doista se dogodilo. Autorica smatra da je stvarnost mnogo maštovitija i nevjerojatnija od onoga što je umjetnik sposoban izmisliti, pa ju je - prepisala. Tribine hrvatske ljubane lirike ne održavaju se od 2008. godine iz razloga što za njih nisu, kao prethodnih godina, odobrena sredstva iz gradskog proračuna od nekoliko tisuća kuna za minimalne honorare glumcima. Iz žaljenja i nostalgije, sa željom da se ne zaboravi, kao omage tribinama, ovdje se tek, ukratko navodi:

 
 
 
Dramski umjetnici Suzana Nikolić i Marko Torjanac recitiraju na Tribini ljubavne lirike,
Knjižnica B. Ogrizovića, 2005.godine.
 
 

Na Tribinama hrvatske ljubavne lirike (održavanih u Zagrebu, najprije, u kafiću Chiara, pa Klubu Studentskog centra i na kraju u Knjižnici Bogdana Ogrizovića) od 2003. do zaključno 2007. godine je predstavljeno više od pedeset hrvatskih pjesnika:

Zvonimir Golob, Nada Iveljić, Vesna Parun, Tin Ujević, Alojz Majetić, Irena Vrkljan, Nikica Petrak, Ana Horvat, Željko Knežević, Vesna Krmpotić, Antun Gustav Matoš, Lidija Bajuk, Dobriša Cesarić, Božica Jelušić, Marija Peakić Mikuljan, Ružica Cindori, Borben Vladović, Sead Begović, Maja Gjerek Lovreković, Simo Mraović, Ljerka Car Matutinović, Enes Kišević, Drago Ivanišević, Višnja Stahuljak, Slavko Mihalić, Lana Derkač, Tito Bilopavlović,
Sanja Pilić, Diana Burazer, Jozefina Dautbegović, Delimir Rešicki, Janko Polić Kamov, Enerika Bijač, Josip Pupačić, Dragutin Tadijanović, Arsen Dedić, Luko Paljetak, Nikola Šop, Stijepo Mijović Kočan, Ivan Slamnig, Sida Košutić, Jagoda Zamoda, Željko Sabol, Boro Pavlović, Irena Vrkljan, Igor Zidić, Antun Branko Šimić, Milan Begović i Antun Šoljan.

Stihove hrvatskih pjesnika interpretirali su na tribinama dramski umjetnici:

Suzana Nikolić, Sreten Mokrović, Doris Šarić Kukuljica, Zvonko Novosel, Kristina Krepela, Siniša Ružić, Damir Šaban, Semka Sokolović Bertok, Sven Šestak, Marko Torijanac, Lela Margitić, Predrag Vušović, Urša Raukar, Biserka Fatur, Kostadinka Velkoska, Enes Kišević i Marina Kostelac.

Šansone na tekstove hrvatskih pjesnika pjevali su na Tribini hrvatske ljubavne lirike:

Sandra Bagarić, Lada Kos, Ksenija Erker, Lela Margitić, Konstandinka Velkoska i Lidija Bajuk


 

 

       
Copyright ; Ana Horvat
 
my facebook page