(...) Posljednja zbirka Ane Horvat Šešir s makovima u tome je nizu novi biser koji svijetli punim i posebnim sjajem u hrvatskom ženskom pjesništvu. Moram priznati da poeziju Ane Horvat čitam s posebnim zadovoljstvom jer iz nje izvire nepresušna bistrina koja budi čula, osvježava misli i vraća toplinu vremešnoj mi duši.(...)

(...) Anina pjesma je razigrana kao što je i ona sama od najranije mladosti. Ta bivša balerina savršeno dobro znade uskladiti misao, riječ i pokret i od njih isplesti haljinu koja zanosnom bjelinom lebdi na zvjezdanom ženskom tijelu. U njezinim stihovima sve je na svome mjestu. I slovo, i riječ, i interpunkcija, i završni glas. Ništa u svemu tome nije slučajno. Sve ima zadanost i cilj koji se smisleno pretače u pjesmu.(...)

(...) Ana Horvat donosi recentnoj hrvatskoj poeziji pregršt ljubavnih stihova sabranog ispisivača našeg života natopljenog kompleksnim osjećajima topline i žudnje, promatrača raskošnog ispunjavanja naoko prostog uličnog prolaženuja te filozofa koji će kroz začudni kut gledanja postaviti nekoliko "pravih pitanja". (...)

(...) Stavljajući na papir neposredne dojmove po čitanju, izvježbani će recenzent ustvrditi da pred sobom ima svkodnevnicu viđenu očima suptilna liričara.Poetesa tematsku okosnicu svakodnevice širi izvan poznatog prostora svakodnevnih obveza, bezvoljnih kretnji, ravnodušnih predmeta i situacija i rasprostire je po cijeloj lepezi osjećaja, nagoveštaja, sjećanja i slutnji, po onim istančanim terenima bogatog unutrašnjeg svijeta koji je dan samo rijetkim sretnicima.(...)

(...) Ovo žensko stihovlje, srećom, ne muči nejasnoćama i ponavljanjem otrcanih misli, već nudi svježinu, ljupkost i optimizam čitanja.(...)

(...) U čemu je pjesnička posebnost Horvatove?Upravo u odnosu prema pjesništvu koje za autoricu nije tek poza ili trenutni pomodni pjesnički pravac ove ili one literarne škole. Pjesništvo je njezin životni stav, ona u vlastitu životu nalazi motive za svoju poeziju i ispituje i svoj odnos prema realnosti koja ju okružuje. U tom njenom ispitivanju, ustvrdit će književnik Milivoj Slaviček,"žena nije odmagala pjesnikinji", jer Ana Horvat o osobnim suptilnim stvarima hoće i zna pjesnički govoriti. (...)

(...) Ljubav je iskustvo koje Ana varira u širokom rasponu nijansi te emotivnih stanja - od ushićenosti i predanosti do diskretne ironije i rezerviranosti. (...)Ipak, emotivni naboj jest njihova specifična vlastitost koja pjesmama, a i cijeloj zbirci, pribavlja poseban šarm i iskustvenu uvjerljivost.(...)

(...) Ali, tko je ona, zapravo? Ana Horvat, poput mnogih žena u prošlosti, kao i u sadašnjosti, piše potajno, iza pseudonima, a njezine pjesme prolaze neobičnu putanju od Zbornika književnog stvaralaštva radnika Zagreba do Antologije hrvatske ljubavne lirike.(...)

(...) Pjesnički kod i hod Ane Horvat ne odvaja se od semantike tijela, osjećaja i čula i ta bliska povezanost sa svojim ja približava je više jednoj tradicionalnijoj ljubavnoj i refleksivnoj poeziji.(...)

(...) Pjesme Ane Horvat prožete su mirisima kuhinje i ženskog tijela i bića - i to onim mirisima kakvima ih žena sama doživljava, a ne kojima je opisuju drugi.(...) To je, dakako, opće mjesto u većini razgovora i prepirki o tzv."ženskom pismu", ali taj pomak u očištu nikako da se dogodi.No, nije dovoljno da se promijena perspektiva dogodi samo u području književne kritike. Ona se mora zbiti i kulturološki, tj. moraju postojati kulturni uvjeti u kojima žena doista ima pravo na vlastiti glas, na svoje ime i svoj doživljaj.(...)

(...)To je, dakako, opće mjesto u većini razgovora i prepirki o tzv."ženskom pismu", ali taj pomak u očištu nikako da se dogodi.No, nije dovoljno da se promijena perspektiva dogodi samo u području književne kritike. Ona se mora zbiti i kulturološki, tj. moraju postojati kulturni uvjeti u kojima žena doista ima pravo na vlastiti glas, na svoje ime i svoj doživljaj.(...)

(...) U svakom slučaju, poezija Ane Horvat i njeno stalno vraćanje na ljubav kao osnovni motiv, bez sumnje popunjava jedno prilično osiromašeno mjesto unutar moderne hrvatske ljubavne lirike, koja, izgleda, sve više zazire od ljubavi. A bez ljubavi - neki još uvijek u to uporno vjeruju - nema ni poezije niti života, a možda i sve to što činimo, radimo (samo) zato da bismo bili voljeni.(...)

(...) Ovidije je tvrdio da je stihom postalo sve što je rekao. Od svega što postoji, što živi, migolji se ili se sudara, štogod uđe u njen nevidljivi radar, Ana stvara i može stvoriti pjesmu. Ali ta pjesma je odmah pjesma o ljubavi. Ona je ispituje na svemu i u svim njenim odrazima, slutnjama, izazovima, umiranjima, sjenama, zaboravima, prokletstvima. Njene su pjesme monument ljubavi, čisti obelisk. Kako ih stvara svugdje, često izgledaju anegdotalne, iskrice, uštipci, neki njezin haiku. (...)

(...) Pjesnik nije prodor u nepoznato, nego u neizgovoreno. Upravo po tome i jest pjesnik jer je prodro u ono naše, umah raspoznatljivo čim je izgovorio o tome još neizgovorenu riječ.(...)Nenadmašnom jednostavnošću Ana je prisutana svugdje gdje jesmo, kao da naizglednim anegdoticama i znatiželjom koja ne oprašta, prozire i prihvaća sav raster naših dnevnih pomaka.Istom jednostavnošću pristupa ratnim i domoljubnim temama gdje je od svih najdomoljubnija.(...)

(...) Lirska misao mora se od nekoga odbiti da bi bila lirska.Njome preko sebe tek stižemo do drugoga.I drugi, na svoju sreću, do nas, makar se i ne razumjeli. O tome, zacijelo, govori prava lirika, poput ove Ane Horvat.(...)

(...) Zemlji, da bi je se odmjerilo, treba prići krajnjom iskrenošću kao što joj je prišla Ana Horvat u MODROM PLETERU razglednicom koju šalje Europi.Ne govorim to radi toga da joj dometnem "angažiranost" jer ona to ni u snu nije, ali ona to i jest po onome što hoću na ovome primjeru naglasiti, tj. da je ona lirik čega god se dotakla, a lirika je junaštvo iskrenosti u borbi za očovječenje. Vještina je potrebna, ali sporedna. Čak i riječ je lako iznaći, još lakše uklopivu formu. Svega toga Ana Horvat ima u izobilju! Disciplina u izričaju ostala joj je od pravničke prakse, ali to za liriku, iako važan, tek jedan je od usputnih atributa. Sva pjesnička mjerila izdržava savršeno kao i sva ona druga, književnoj kritici svojstvena podilaženja, uzvisivanja, rušenja, kojoj vrsti, kojoj struji, kojem društvu, kojem izmu...autor pripada. Bezvrijedno je sve ako te stih nije pronašao nespremna, iznenadio, ako ti nije pokazao ono što je u tebi ležalo, a nisi se usudio sagledati i sam guknuti.(...)

(...) U svojoj najnovijoj zbirci Šešir s makovima Ana Horvat kao da nas poziva upravo pjesmom Ormar s haljinama , da slobodno zavirimo radoznalim pogledom u njen intimni svijet prožet dubokom osjećajnošću, istančanim osjećajem za detalj i atmosferu, kao i spoznajom o ljubavi kao neprikosnovenoj vladarici, čije je žezlo smisao života. Haljine, kao neke obješene i osušene ruže u tamnoj kutiji, simboli vremena i istodobno otisci njegovih prstiju na nježnoj koži prohujalih godina, zapravo su i pjesme od kojih svaka priča svoju priču ushićenja, boli, ravnodušnosti, tjeskobe i nezaborava.(...)

(...) I kao što u stihovima, nižući ih pred našim duhovnim očima, zapravo nabraja blaga skupljena u srcu, mukotrpno skupljana smijehom i suzama, a odjevena u simbole haljina koje su oblačile jedno tijelo predano vremenu, ali još više dušu koja je čeznula za vječnom i jedinom ljubavlju, nastavlja taj tihi i nadahnuti posao skupljanja u riječima svega što je dragocjeno, i u ostalim pjesamama ove knjige.(...)

(...) A šešir s makovima je vrsta krune, upravo onakva kakvu pjenikinja voli - možda slamnata, i ukrašena krhkim, živim draguljima što se raspadaju i pri najnježnijem dodiru, a ipak toliko osobita da je mogu, u prozaičnoj svakodnevici, ponijeti nad čelom samo hrabri.(...)

(...) Svaki pjesnik strepi hoće li njegove pjesme biti razumljene, zato ih iznosi iz ladica i pretvara u knjige, ispružene poput ruku na pozdrav, čeznuvši da stisak bude uzvraćen, vrata knjige odškrinuta, i Šešir s makovima nježno položen na onu glavu kojoj pripada. Srce. Znajući sve to, Ana se Horvat kao prava, hrabra pjesnikinja, ipak, i u ovoj knjizi, nasmiješila kroz suze.(...)

(...) Svaki pjesnik strepi hoće li njegove pjesme biti razumljene, zato ih iznosi iz ladica i pretvara u knjige, ispružene poput ruku na pozdrav, čeznuvši da stisak bude uzvraćen, vrata knjige odškrinuta, i Šešir s makovima nježno položen na onu glavu kojoj pripada. Srce. Znajući sve to, Ana se Horvat kao prava, hrabra pjesnikinja, ipak, i u ovoj knjizi, nasmiješila kroz suze.(...)

(...) (...)Zbirka Ane Horvat 4 počela prirodno počinje ciklusom vodenih pjesama, onim prapočetkom koji kao da priziva u sjećanje stvaranje svijeta, kad je još samo Duh lebdio nad vodama. Zaljubljena u vodu i njenu blagost i čudesnost istodobno, pjesnikinja poput kapi ili valova niže stihove posvećene njenom prozirnom veličanstvu (...)Blagotvornu i preobražujuću tajnu voda Ana Horvat je opjevala kroz dvije biserne minijature (Ključ i Uspomene)(...) No prava priroda vode, za pjesnikinju i njeno nadahnuće, neodvojiva je od ljubavi. To je ono sveto mjesto susreta božanskog prapočela s ljudskim srcem, kad obična kap vode postaje suza... (...) i, istodobno, radost poljupca...(...) Metafizički poljubac vode doživljaj je u pjesnikinjinom srcu, nezaboravan, iz kog će kao vodene iskre, prsnuti još dvije dijamantno čiste minijature... (Rane i Budućnost). (...)
Drugi ciklus okuplja Vatrene i dimne pjesme, za koje pjesnikinja (u zagradi) duhovito i gorko-slatko dodaje da su sve izvrsne za potpalu, ne zaboravljajući da je vatra progutala već mnogo papira s napisanim pjesmama, pa i knjige. (...) Ana Horvat ističe usamljenost personificirane vatre, zbog koje gori uspravna/i ravnodušno/ želi/ ostati takva (...) Čak i ukroćena i prizemljena u ljudski svijet, kao svjetiljka u istoimenoj pjesmi, zadržava svoju najčudesniju vrlinu, uz toplinu, onu da stvara svjetlo. (...)Nakon crne uloge vatre u ljudskoj u povijesti (Lomače), pjesnikinja se podsjeća i one intimnije (Vatrospoznajna), a ispisuje i jednu bespoštedno iskrenu (Vatrogasni savez)...(...) Možda dvije najvrednije pjesme iz ovog ciklusa su ona Brak iz koristoljublja, duhovita misao o vezi vatre i zraka, u kojoj samo ona ne može bez njega, no ne i obratno, te antologijska Rođenje vatre koju treba u cijelosti citirati, i po mogućnosti zapamtiti: iz udara/plamenčića/ili trljanja/rađa se//stavljam ulje pa ruku/ u vatru/da ime veze/s ljubavlju. Zar bi netko nakon svega mogao u to posumnjati, kao i u iskrenost i svježinu stihova Ane Horvat.
Treći ciklus zbirke o počelima naslovljen je kao Zračnozrakaste pjesme (i pet šest treperavih), s razlogom, jer stihovi kao da se natječu međusobno koji će dalje odlebditi ili čak poletjeti u slavljenju trećeg elementa, zraka, čiju posebnost unutar četiri počela Ana Horvat odlično ističe u pjesmi Prijeteće nespoznato: ne kaže se/bilo je nečega/u zemlji vatri ili vodi/uzrečica glasi/bilo je nečega/u zraku. (...)
I mada se u uvom ciklusu pojavljuje i vjetar kao zavodnik, i propuh koji se ponaša kao duh; jedna ljubavno-egzotična fatamorgana koja se baš divno/ rimuje/ s Ana , i ples u kom pokreti miluju zrak sve dok se ne preda zagljaju tijela, najbolja ga poantira pjesma od samo dva stiha, ova, Zračnoljubavna: za tebe/dišem.Četvrto, ujedno posljednje počelo, zemljano, (...) kao da je po svemu najbliskiji pjesnikinjinom temperamentu i doživljaju života kao radosno-tužne igre na čvrstoj lopti, u naručju majčice zemlje.(...) I u ovom ciklusu nekoliko je onih pjesama koje s pravom možemo nazvati osobito uspjelima i upozoriti na njih antologičare (Potres, Zemljin glas, Izdvojenost). Posebnu pozornost treba na kraju posvetiti pjesmi Molitva zemlji ...(...)

(...) Jednako su suptilno, kroz riječi Ane Horvat, izgovorila svoju bit i povezanost sva četiri počela, u ovoj nadahnutoj zbirci pjesama, i stoga joj možemo samo čestitati, i zahvaliti, što je tako pažljivo osluškivala i gledala, i toliko voljela. (...)

(...) Ljubav prema životinjama, tim nevinim iskrama života, uvijenim u toplo krzno ili šuškavo perje, blistavu kožu i dragocjene oklope, gotovo astralna krilca, našla je u poeziji Ane Horvat svoj iskreni i duboki glas, svjež i nadahnut.(...) Veliko, koje se uvijek otkriva u malom, baš kao vječnost u ugrušku zvjezdanog trenutka, u njezinim pjesmama nježnost prema tihim životinjskim sudbinama izgovorena je glasno se klanjajući pred njihovom bezazlenošću i ljepotom, te univerzalnošću nemuštog i jasnog jezika privrženosti i zahvalnosti čovjeku.(…)

(...) Taj mirni i zadivljeni ton razumijevanja, nerijetko biva narušen žalovanjem pjesnikinje nad tvrdim snom i grubošću onih koji ne vide ljepotu ubijene mačke, metaforu svačijeg bola u gradskom smeću, ili ne mogu, ili ne znaju, ili ne žele zamijetiti suzne dragulje u očima napuštenog psa… (…)

(...) Ana Horvat upozorava blago, ali odlučno upirući svojim poetskim prstom na svijet unutar ljudskog svijeta, na prostore nezaštićenih bića čiji pogledi zastrašeno, kao i naši, pretražuju svemirske daljine svedene na duljinu jednog lanca ili kaveza, te svijet iza ograde u kom se opasno vrte žrvnjevi jurećih kotača i korača previše nogu spremnih na udarac bijesa ili obijesti…(…)

(…) Nitko kao pjesnik koji vidi skriveno, a često umornom oku i nevidljivo, ne može iskazati čežnju za životom napuštenih mačića koji cvile uz tijelo otrovane mačke, ili gotovo neiskazivu nježnost malog životinjskog prijatelja koji liže suzu po suzu da bi izbrisao bol tužnog čovjekovog lica. Pjesnikinja pita sve nas, koje bi ljudsko biće sve tako bezrezervno razumjelo i bez riječi ponovno slijepilo tuđe srce, na tako dirljiv način…(…)

(…) Zahvalnost je tema kojoj se Ana Horvat stalno vraća, nukajući nas da shvatimo kako je ono mahanje repom, umiljavanje, predenje sretnih niti u krilu, povjerljivo trljanje njuškama i šapama, živa zahvalnost koja nas pohodi u liku životinja i podsjeća koliko smo sami neumoljivo nezahvalni…(…)

(…) Poanta koja se provlači poput zvuka iste glazbene fraze kroz svaku pjesmu ZAHVALNICE ŽIVOTINJAMA ponavlja skrivenu misao koja zrači od prvog do zadnjeg stiha - pomisao o tome, da kad bi ljudi odgovarali jedni drugima na pažnju i dobrotu istom nevinošću i jednostavnošću, ljubav bi bila mnogo bliže rajskoj ideji o dostojanstvenom načinu ljudskog života, a svijet puno radosnije mjesto. (…)

(…) Bitno je već na početku ovoga uvodnog sloga istaći stvoreni dojam kako te vodene pjesme nisu nimalo vodinjikave i zagušljivo dimne, banalno prozračne ili zemno maglovite. Napotiv, toliko su neslučajane - koliko i duhovito krepke, gotovo blažene i senzibilne u prasku riječi i naglašenog lirskog kondenzata. Ta poezija nije rasplinuta po dužini i širini tako klasičnih elemenata postanja kako bi čitatelj mogao očekivati s obzirom na preopćenite oznake same motivike. Konačno, pjesnički postupak Ane Horvat svodi se na lapidarne izričaje, na stihovne sažetke i misaone odgonetke. (...)

(…) Bitno je već na početku ovoga uvodnog sloga istaći stvoreni dojam kako te vodene pjesme nisu nimalo vodinjikave i zagušljivo dimne, banalno prozračne ili zemno maglovite. Napotiv, toliko su neslučajane - koliko i duhovito krepke, gotovo blažene i senzibilne u prasku riječi i naglašenog lirskog kondenzata. Ta poezija nije rasplinuta po dužini i širini tako klasičnih elemenata postanja kako bi čitatelj mogao očekivati s obzirom na preopćenite oznake same motivike. Konačno, pjesnički postupak Ane Horvat svodi se na lapidarne izričaje, na stihovne sažetke i misaone odgonetke. (...)

(…) Drugi ciklus po redu, Vatrene i dimne pjesme, uvlači nas u zonu erotike i tako na adekvatan način poosobljuje element vatre, kao prožimanja intimiteta i životnog sučeljavanja. U nekim će se dijelovima ovoga ciklusa preobraziti ritam i s mnogo otvorenijeg supstrata težiti dužini. Ipak, pjesnikinja multiplicira svoju spremnu igru na zadane si teme vatrospoznaje bez zastoja, idući kao po stepeništu pojavnosti bržim koracima u stihovanje. (...)

(...) Stihovi su u Zračnim pjesmama zaigrani slobodnije i mahom sugestivnije. Htio bi ukazati na takve izražajne domete kao što su "zrak u kutiji čuva pisma" ili "zrak obavlja poslove smetlara" s kojima se fluidno zrcali pjesnički metaforički smisao i spontanitet. Istina, u neku ruke ovdje se taloži već isprobani nadrealistički recept, ali treperavost pjesama duboko negdje u srži pjesničkog očitovanje iskazuje svoje tajne izvore impresionantim slikama od riječi.(...)

(...) Na kraju dolaze Zemljane pjesme. Međutim, ne teče ovdje sve u znakovitom nekom verbalnom samosmislu, jer pjesnikinja ponovno varira opći predznak s kolokvijalnim detaljima. ) U glavnini gledajući očito da je posrijedi potreba sasvim nove sinteze već poznatih i toliko uporabnih motiva i tema - samo se onda preoblikovanje riječi s mudrim naznakama prostire istančanijim poetskim poprištem. Evidentno sabirući ukrasi pjesmotočja kao što su sigmatizirani izrazi "treba vjerovati u kišu" ili "plesači u zrakama sunca" obogaćuju završnicu ovakva ciklusa pogotovo s pjesmom "Molitva" koja odudara od cjelokupnog pjesničkog stila autorice. Da, odudara, ali istovremeno ukazuje na mogućnosti jednog drugog, manje uporabljivog izraza ali nikad dostatno sadržajnog, dokučivog i komunikativnog. Naravno, u poetskom smislu, jer je jedini tvorac svoga izraženog reda i nereda - sam pjesnik, a Ana Horvat uspjelo otkriva njene tajne pjesničkog umijeća i nuka na čitanje i razmišljanje o pjesništvu uopće.

(...) Ana Horvat je ime koje se nije često pojavljivalo, pogotovu ne u kontekstu istovrsnih skupina. Za nju se znalo da piše ljubavnu poeziju, ali se nije dovodila u vezu s drugim pjesnikinjama kojima ljubavno pjesništvo nije isključiva zaokupljenost. Njezina nova knjiga 4 počela samom svojom temom smješta se na područje krajnje poticajno pjesničkoj imaginaciji, štoviše onom gdje se poezija otvara imaginarnom. Poznato je da teoriju četiri počela zahvaljujemo predsokratovcima, ali isto tako treba znati da nam ona nikada ne bi postala tako važna da Franjo Asiški nije počela nazvao svom braćom i sestrama, prešavši preko Demijurgove hijerarhije stvorenih pojava.(...)
Sveti se Franjo divio vodi zbog njezine poniznosti, pa i Ani Horvat se voda čini najpogodnijom da započne krug četriju počela. Ona doduše jest "blago i blaga", ali ona se još više divi njezinoj sličnosti s radošću:"poput radosti/voda/uvijek nađe/izmisli/svoj put"(Putanja)."Voda je dobra/ ljubavi" kaže doduše pjesnikinja, ali njezina kozmička dobrota ipak znade prenijeti neposrednu ljubavnu poruku: "žmireći/kako kišu/na čelu i obrazima/od poljubaca raspoznati"(Kiša).(...)

Ana Horvat posvećuje mnogo preverovski sažetih opaski o muškom ognju, pa će lapidarno kazati o ženskoj sudbini vatre:"vatra je/siroče/sirota/nikoga svoga/nema/zbog toga sjaji/sama se grije/za utjehu joj je dana/mudrost/i/pohotna ljepota (Za utjehu).
No pojava gorenja nadasve je bračna pojava kojom nas pjesnikinja uvodi u studij zraka:
za jednim samo
vatra žudi
prividno
nježan i trajan je
njihov brak
no oboje znaju
bez njega
samo ona gubi
pogodili ste
on zove se zrak

(Brak iz koristoljublja)

Ima u stihovima Ane Horvat neke trpke poučnosti koja je samo povod aluzijama na ljubav, pa ako joj humorni prevrati prizivaju Preverta, njihov poetični nespokoj ne može a da nas ne podsjeti na nepopravljivog ludista Boru Pavlovića.
Kažimo stoga da, iako odaje dužnu počast zemlji kao"nevjesti s iskustvom", pjesnikinja uviđa kako je jedini zrak kadar iskazati bezglasnost ljubavne drame:"onaj/koji me ljubio/na mene danas/odmahuje rukom/zrak/pomaknut/tom kretnjom/u mojem prozoru/gasi svijeću (Strujanje).

U doba kad se poezija diči zaboravom, Ana Horvat, a da toga vjerojatno nije ni svjesna, dodiruje nekih bitnih iskustava hrvatskog pjesništva 40-tihgodina, 60-tih godina prošlog stoljeća da bi onda na zadivljujući način bila anakrona i svoja, stvarnosnoj poeziji usprkos.(...)

(...) Kakav je roman napisala Ana Horvat? (...) Ona ispisuje tekst čija se svaka rečenica nastoji legitimirati kao fikcijski fragment jedne izmišljene superstrukture, dajući s druge strane dovoljno signala autobiografskoj inspiraciji kao daleku izvanfikcijskom jamstvu fikcijskog svijeta, pretvarajući tako, što i nije neviđeni postupak, osobno iskustvo u literarni zapis o ljudskome iskustvu. (...) (...) Ipak, autorica nipošto nije ispisala staromodni roman. Težnja da ocrta suvremen senzibilitet, neoprezan u svojoj brzini, nesmiljen u potrazi za novim senzacijama, površan u nespravnosti da se suoči s dramom života, možda je i prenaglašen u njenu spisateljskom postupku. S druge strane, jednako je naglašen i pokušaj da svemu neautentičnome čime nas je obdario postmoderni duh suprotstavi jednostavnost glavne junakinje, osjećajne i željne načela izočnih u suvremenu svijetu. Zanimljiv je to pokušaj. Ne radi se ovdje o nekoj patetici ili anakronizmu. (...) (...) Urbana pojava, dijete zagrebačkog asfalta, s tipičnim refleksima velegradskog čeda, lišena sentimentalnosti, još više iluzija, cinična do mjere u kojoj cinizam ne truje nego spašava dušu od gorčine i gađenja nad svijetom koji je u svojoj bezličnosti i okrutnosti, postao naša sudbina. (...) Ova skupljačica muškaraca i protiv svoje volje i zaštitarka prava životinja svojom voljom, zbrajajući životni bilans, uviđa ipak previše očekivano da su životinje, za razliku od muškaraca, dostojnije ljudske brige i pažnje i da se ljudskost mjeri odnosom prema drugim vrstama, dok vlastita nije dostojna ničega drugog doli, uglavnom, prijezira. (...)

Pročitao sam zbirku ŠEŠIR S MAKOVIMA Ane Horvat, ne krijući radost koja me obuzima kad otvorim knjigu dubinskog ljudskoga duha i bajkovite leksičke raskoši. A upravo je takav Anin Šešir s makovima. Lirski opijat koji se ne nalazi ni na jednoj listi zabranjenih droga. Premda je snažniji od mnogih drugih opojnih eliksira tijela i duše.Takve me knjige ostave bez daha. Urežu mi se u sjećanje kao laserska zraka. U svako vrijeme dobrodošla za operativni zahvat na otvrdlome tkivu emocija.
Nakon čitanja Šešira s makovima napisao sam prikaz te zbirke te ga stavio na uvid časopisnoj i knjižnoj publici. Sa željom da, svatko tko to želi, na vlastitoj glavi isproba blagougodne učinke nošenja toga pokrivala. I udisanja mirisa stihovanih makova pod njegovim raskošnim obodom.Neku godinu ranije pisao sam i o Aninoj knjizi poezije Pješčana ogrlica. I tada su mi ostali dojmovi podjednake snage i lirske širine. Pisao sam i o toj knjizi, radujući se novome naslovu i sjaju bisera s njegovih stranica. (...)

(...) Do mene je došla i posljednja Anina knjiga, roman čudnoga naslova - Podsuknja. Skrojena u njezinoj prirodnoj radionici u Gornjem Čučerju. Prozno štivo veličine Jergovićevih Dvora od oraha. (..)
Roman Podsuknja otkriva Anu Horvat u njezinoj stvarnoj veličini. Onakvom kakva jeste. Bez pudera, karmina i sjenila za oči. Sa odbačenom maskom koju je, ponekad, krišom stavljala na lice. Kada je bila mlađa i kad su joj maškarade pomagale da skrije vlastitu bol i razočarenja izazvana ljudskom besćutnošću.
Imala je Ana dovoljno lijepih i ružnih trenutaka koji su joj pomogli da sagleda život u totalu. Lijepih, da rasvijetli tminu koja se navlačila na njezino sjećanje. Ružnih, da shvati kako iz svakog sjemena ne izniče plod. Znanjem vrijedne žetelice, razdvajala je žito od kukolja, zadržavajući samo ono što klija na dobro. Sve izvan toga prepuštala je tihim valovima zaborava. Kukolj dubini. Klicu, površini. Da ne ponikne ono što ne vrijedi. Što vodi zemlju vječnom zarastanju. (...)

(...) Anina je poezija zanimljiva upravo stoga što je jednostavna i lako razumljiva, svakodnevna. Ali, njezino prvo prozno djelo nije svakodnevno i uistinu me je razveselilo ne samo zbog toga jer se ne radi samo o vješto napisanoj svojevrsnoj biografiji koja se čita u jednom dahu i ne ispušta iz ruku, već i stoga što je ono višeznačna poruka. (...)
(...) U knjizi Podsuknja o svojemu životu i životima svojih bližnjih koji se isprepliću s njezinim, Ana Horvat piše iskreno i otvoreno. Priča o njezinom djetinjstvu, ljubavima i roditeljima teče spontano, zanimljiva je i odiše izvjesnom dozom cinizma. Poglavlja o životinjama su dirljiva, protkana ljubavlju i puna blagosti. Također izazivaju jezu pri pomisli koliko čovjek može biti okrutan i zao. Teško je suspregnuti suze čitajući o sudbini nekih do jučer "voljenih" kućnih ljubimaca. (...)

(...) Svaka čast Ani Horvat koja strpljivo čini divnu knjigu/antologiju o subićima (od kojih smo mnogo toga naučili. Plagirali. Do znanstvenosti i natrag). Na ponos je i diku ova knjiga i našoj i svjetskoj književnosti... Pohrlite je imati! (...)

(...) Diferencijacijom naših matičnih stanica moći ćemo izdjeljati psa, bika, tigra. Kad dođemo na red za reinkarnaciju moći ćemo odlučiti želimo li se nastaniti u nekom kućnom ljubimcu, domaćoj životinji ili nekoj zvijeri, mesožderu koji ozbiljno nadmašuje naše svežderstvo.
Hm? Ne znam što bih odabrao. Možda bi bilo najbolje da budem vinska mušica u kojoj je ionako trideset posto mojih gena. Postoji opcija koja me godinama zaokuplja: što ako sam ja reinkarnirani dinosaur? Ako se želim reinkarnirati to jest vratiti u njega morao bih naći vremeplov da bih uskladio naša vremena. (...)

Antologija Ane Horvat nazvana STABLOPIS izuzetan je autorski i izdavački pothvat najviše kategorije.

Tajanstvenost je oduvijek napajala maštu i snove: STABLO je bilo ono drugo, drugačije, više, u cijeloj biljnoj hijerarhiji.
Čime je stablo zaslužilo taj status? Živjelo je svojim životom, bilo je poveznica između zemlje i neba: ono je određivalo pravac kretanja svih prirodnih sila između gornjeg i donjeg svijeta. Poput živčevlja, razgranata bi krošnja divovskih prastabala urastala u sivu moždinu neba. Stablo je skupljalo kozmičke signale, bilježilo, pamtilo. Nebeska rosa i blaga kiša dolazile su odozgo kao blagoslov: svojim stamenim stasom i lisnatim zelenilom stabla su slavila Božju ljepotu. Molitva stablu bila je molitva bogovima: najbiranije riječi, najljepše poetske slike naroda koji su svijet osjećali dušom, ostale su zabilježene u tim molitvama, zahvalnicama, hvalospjevima. Stablo je definitivno postalo kozmogonijskim i civilizacijskim simbolom prvoga reda.