Ana Horvat, 2013. (foto: Helena Horvat)
SUBIĆA su prva antolgija hrvatskog animalističkog pjesnišva.
Na 440 stranica i sa 543 pjesme u SUBIĆIMA je predstavljeno 165 hrvatskih pjesnika koji su pisali o životinjama. Od Marka Marulića do živućih mlađih pjesnika-animalista.
Antologičarka se nada da će antologijom SUBIĆA, posebnim pjesničkim kanalima i vibracijama, potaknuti poštovanje i suosjećajnost čitatelja prema životinjama.
SUBIĆA, hrvatski pjesnici o životinjama, V.B.Z, Zagreb, 2010., urednik Ervin Jahić, predgovor/pogovor: Alojz Majetić i Branislav Glumac, crtež na naslovnici: Ivan Antolčić, (sastavila Ana Horvat), 440 stranica.
SUBIĆA su predstavljena javnosti 2011. godine, a u povodu izlaska te antologije održana je 2012. godine u Društvu hrvatskih književnika tribina pod naslovom "Na šapama u književnost".
3. svibnja 2011., Hrvatski radio, 1. program, emisija o književnosti KUTIJA SLOVA, razgovor urednice Karoline Lisak Vidović s Anom Horvat o prvoj hrvatskoj animalističkoj antologiji SUBIĆA
Video zapis Ivice Smoleca s tribine Na šapama u književnost
Giga Gračan, Ana Horvat i Lada Žigo na tribini "Na šapama u književnost", 2012. u Društvu hrvastskih književnika
Publika na tribini "Na šapama u književnost", 2012., (Zvonimir Mrkonjić i Željka Čorak)
Prva hrvatska Antologija animalističke poezije
Subića
hrvatski pjesnici o životinjama
Subića, hrvatski pjesnici o životinjama
U izdanju VBZ Zagreb, u biblioteci Pjesništvo, izišla je antologija «Subića», koju je sastavila Ana Horvat, književnica i zaštitarka životinja, osnivačica i predsjednica udruge «Druga prilika»
Riječ je o antologiji hrvatske poezije nadahnute životinjama napisane od 13./15. stoljeća do danas. Antologija prati hrvatsko pjesništvo od animalisitčkih pjesama napoznatog glagoljaša i Tužaljke protiv ubojice psa Mora Marka Marulića, preko Balada o zaklanim ovcama Dragutina Tadijanovića, do današnjih dana. Među zastupljenim autorima kao što su Petar Zoranić, Fran Krsto Frankopan, Silvije Strahimir Kranjčević, Vladimir Nazor, Miroslav Krleža, Antun Branko Šimić, Dobriša Cesarić, Nikola Šop, Ivan Goran Kovačić, Vesna Parun, Boro Pavlović, Višnja Stahuljak, Zlatko Tomičić, Zvonimir Balog, Petar Gudelj, Danijel Dragojević, Alojz Majetić, Branislav Glumac, Dubravko Horvatić, Luko Paljetak i Ana Horvat, zastupljen je i Tomislav Marijan Bilosnić, književnik koji živi u Zadru.
Predgovor antologiji napisao je Branislav Glumac, a pogovor Alojz Majetić.
Prva hrvatska animalistička antologija poezije tiskana je uz potporu Ministarstva kulture RH i Društva hrvatskih književnika. Želja nakladnika i antologičarke je da čitateljima i ljubiteljima životinja i onima koji samo poštuju životinjsko pravo na život bez patnje i ubijanja, dobiju uvid u bogato hrvatsko animalističko pjesništva. Jer, kao što je mudro ustvrdio Ghandi, civilizacijski napredak jednog naroda najbrže i najbolje se može prepoznati kroz odnos tog naroda prema – životinjama. Barem što se pjesnika tiče – Hrvatska je, doista, civilizirana zemlja! U antologiji je na 440 stranica, s ukupno 543 pjesme, predstavljeno 165 hrvatskih pjesnika koji su s ljubavlju, divljenjem i suosjećanjem pisali o životinjama.
Zamišljeno je da na našem planetu sve vrste stvorenja, gonjene sličnom žeđi za životom, žive u istome prostornom, vremenskom i osjećajnom krajoliku.
Želim vjerovati da nisu samo pjesnici oni koji, diveći im se i s njima suosjećajući, poštuju skladni, prirodom zadani poredak suživota ljudi, životinja i biljaka na Zemlji.
Ovo je moj odabir hrvatske lirike nadahnute subićima - životinjama koje, s izuzetkom ponekih ljubljenih kućnih ljubimaca, radi čovjeka pate, umiru i izumiru, nepovratno nestajući sa zemaljskih staništa.
A.H.
ZEMLJA
Toliko stoljeća su narodi u nebo vjerovali
i ovaj svijet im bješe kratko boravište
iza kojeg ih vječni život čeka
Toliko stoljeća su narodi u nebo odlazili
Seoba milijuna s onu stranu zvijezda
Ko ptice duše su se dizale sa zemlje
u vječnost
Životinje i biljke samo
ostajahu s kamenjem na zemlji
zauvijek
Al vjere poumriješe sve jedna za drugom
i saznadosmo: nema neba
ni uzdignuća ni uzleta ni uskrsnuća
i svaki uzlet opet svršava na zemlji
Na zemlji nam je ostati zauvijek
Životinje i biljke naša su rodbina
i kamen samo naš najdalji brat
U smrti svi se izjednačujemo
Antun Branko Šimić
ZAHVALNICA ŽIVOTINJAMA
hvala životinjama
na patnji
mudrosti i strpljenju
na povjerenju
uzaludnom
i ljubavi bezuvjetnoj
koja nije
postidjela svijet
hvala im
u ime prosvijetljenih
na radosti
razgovijetnoj nježnosti
ljepoti i iskrenosti
kojima su
usrećile planet
Ana Horvat
Vijenac
Broj 472, 5. travnja 2012.
Književnost
ANTOLOGIJA HRVATSKIH PJESAMA POSVEĆENIH ŽIVOTINJAMA
Veliki doprinos kulturnoj zoologiji
Lada Žigo
U vrlo opsežnoj antologiji Subića Ana Horvat okupila je sva lepetanja, cvrkute i šuljanja u hrvatskom pjesništvu od Marulića i Zoranića do Kranjčevića, Slamniga i Baloga, oblikujući simfoniju prirode i stihova što ustoličuje hrvatsku pjesničku zoologiju
Kada je Nikola Visković 1996. objavio znamenitu knjigu Životinja i čovjek (u izdanju splitskoga Književnog kruga), samim je naslovom zaprkosio antropocentričkom odnosu prema prirodi te životinju, to biće, koje je odvajkada čovjeku bilo puki izvor odjeće, hrane i sirovina, stavio je kao subiće baš na prvo mjesto! Kada su njegove kolumne počele izlaziti u Forumu, podlistku Slobodne Dalmacije potkraj osamdesetih godina, nisu isprva naišle na razumijevanje – tek danas, kada su postavljeni zakoni o zaštiti prava životinja (osobito pod okriljem Europske Unije) i kada su niknule brojne građanske udruge za zaštitu životinja, njegova kulturna zoologija (a tako je naslovljeno i drugo izdanje knjige u nakladi Jesenski Turk) postala je veoma cijenjena znanost koja je dokinula materijalno-uporabni odnos čovjeka i životinje i postavila njihov prirodni i emotivni suodnos. Životinja se počela u svijetu shvaćati i etički, kao individuum, pa su nakon Viskovićeve i u nas objavljene druge važne knjige koje ono vau, mijau i cvrk dohvaćaju kao ozbiljno suglasje s čovjekom, kao dio vječnoga prirodnog orkestra. Godine 1997. objavljena je knjiga Kulturna animalistika (Književni krug Split), iduće godine Oslobođenje životinja Petera Singera (Ibis grafika), godine 2004. u nas je prevedena knjiga nobelovca J. M. Coetzeea Život životinja (AGM), godine 2007. osvanuo je Kulturni bestijarij (Institut za etnologiju i folkloristiku)...
Giotto, Sv. Franjo propovijeda pticama
Mračna povijest sugrađana
Da bismo razumjeli važan kulturološki pothvat Ane Horvat, koja je u antologiji Subića obuhvatila mnoštvo pjesama hrvatskih pjesnika posvećenih životinjama, koja je, dakle, dokazala da su subića upisana i u književnost kao duše što ih spoznaje ljudska duša, moramo nakratko prošetati kroz mračnu povijest sugrađana sa šapama, krilima i kljunovima. Vjekovima su ta sustvorenja služila ljudskoj praksi i svijesti, prinosila se na oltare kao žrtve, služila kao talismani (zubi, kandže, repovi), kao hrana, čak i kao kulturna potreba (stoljećima su se knjige pisale na pergamentima od janjeće kože, perom!), a rijetko su bile uzvisivana kao božanstva (krava u Indijaca, mačka u Egipćana...) Tek su pustinjaci i sveci (a valja istaknuti Svetog Franju Asiškog kao ljubitelja životinja) bili druželjubivi prema tim Božjim bićima, izjednačavali u srcu sve živo i stvoreno. I srednjovjekovna mistika zadire u duhovno jedinstvo bića, a irski svetac Kevin, zaštitnik životinja, prestaje graditi samostan da ne bi smetao zvijerima, a dok moli, drži gnijezdo kosa, dok mu vidra donosi molitvenik što mu je pao u more. I Sv. Pavlu gavran daje kruh, a dva lava plaču mu nad grobom. No unatoč slikama posvećenja, odnosno oljuđivanja životinja, tijekom čitave povijesti filozofi, kulturolozi, sociolozi uglavnom su bili zoofobični (kao i kršćanstvo koje neljudska bića nije priznavalo kao moralne subjekte), izuzev rijetkih poput Aristotela i Tome Akvinskog, koji i čovjeku i životinji priznaju osjetilnu dušu, Voltairea, koji poništava tezu o životinji kao stroju, Hugoa, koji reče: „U odnosima ljudi i životinja, i cvijeća i svih predmeta Stvaranja, postoji jedna velika etika koja je danas nezapažena“ ili Schopenhauera koji je tvrdio da je „sućut bez granica prema svim živim bićima najčvršće i najsigurnije jamstvo moralnosti“. Društvo je, zaključuje Visković, odvajkada bilo zaokupljeno odnosima među ljudima (rasizmom, političkom i vjerskom nesnošljivošću...), odnosno dosadašnja je etika bila uglavnom „antropocentrička i usko humanistička“. No današnje vrijeme civiliziranost vidi i u suodnosu čovjeka s drugim bićima, u priznanju prava svima, što oživljuje i izvorni biblijski mit o Stvoritelju i svemu što on stvori.
Izd. VBZ, Zagreb, 2011.
Misterij prirode
Zar bi pjesnici, pa i svjetski klasici (sjetimo se samo Baudelaireove pjesme Mačka u Cvjetovima zla) skladali stihove o životinjama da se ne dodiruju duše ljudi i tih sustvorenja u zagonetnom svijetu i življenju? I hrvatska književnost puna je duhovne zoologije, koja životinje uzvisuje kao misterij prirode, koja ih vidi kao božanski prinos vizualnoj i duhovnoj raznolikosti svijeta. Ana Horvat uspjela je sakupiti pjesme stotine hrvatskih pisaca, od Marulića i Vetranovića do naših suvremenika, koje pokazuju suptilni pjesnički osjećaj za božansko jedinstvo životinja i ljudi u prostoru, vremenu i krajoliku. Životinje su itekako upisane u povijest hrvatske književnosti, ali bijahu raštrkane u stihovima sve dok ih Ana Horvat nije pomno objedinila u hrvatski pjesnički zoo. Uvrštena su doista vrhunska pjesnička ostvarenja (Silvija Strahimira Kranjčevića, Vesne Parun, Vesne Krmpotić, Slavka Mihalića, Ivana Slamniga, Josipa Severa, Zvonimira Baloga, Milivoja Slavičeka, Dalibora Cvitana i brojnih drugih autora) koja prikazuju ljude u životinjama i životinje u ljudima, preplećući tako sudbe i egzistencije ljudskih i neljudskih bića, ravnopravnih po duši i kozmičkom usudu. Pjesme su, generalno kazano, ili tužbalice za napuštenim ili ubijenim životinjama (već je Marulić napisao Tužbalicu protiv ubojice psa Mora, uzvisio patnju: „S najvećom vjernošću, Moro, na našu si pazio kuću / Budnije nego što zmaj čuva Hesperida vrt.“), ili su pjesme balade posvećene osami životinje uzbibane u svoj krajolik ili su radosnice što slave nijemu, suptilnu komunikaciju ljudi, životinja i prirode. Najvećim dijelom pjesme su metaforične, slikovite, pune pjesničkih figura što životinji pridaju mističnu ljepotu i slave njezin sklad s pejzažom, pa su tako česte slike životinjskih očiju sa „sanjalačkom žudnjom“, slike krila kao „plamena“, sunca što obasjava pticu „grimiznim žarom“, životinje koja šuti „u carstvu tišine i visine“... Dakako, jer pjesme o životinjama nužno su vezane uz dušu okoline, uz ideju (utopijskog) kozmopolitizma, pa potiču na duboku sentimentalnost, zanos, romantičnost što na vidjelo iznosi ono zajedničko, zagonetno i skrovito.
Tužbalice pozivaju na humani pogled oko nas, prozivaju ljudsku sebičnost, prikazuju subiće kao nevinu žrtvu – upravo duboka emocija pjesnika budi suosjećanje sa subićima, možda više od zakona, proglasa i parola. U pjesmi Smrt Višnja Stahuljak pjeva o psu na samrti: „On sam čeka da postane mrtva stvar/ i utone kao odraz svoga lika u čelo neba / gdje u mislima mrtvih pasa / zveči neka kost, sasvim plava.“ Slavna Slamnigova pjesma Ubili su ga ciglama završava tragičnom slikom ubojstva: „ubili su ga, ciglama: crvenim ciglama, / crvenu, mrlju su, prekrili, priglama, / iz svega se, izvuko, samo, repić: / otpuzo, pa se: uvuko, u zid, / u zid, uzi, duzi.“ (Nizanje zareza, odnosno prekidanje sintakse, kao da predstavlja jecanje za psom.). Dunja Detoni Dujmić pseću bol prikazat će kao kozmičku: „Gledali su za vama / Kako se njišete cestom, / Gledali su s horizonta / Dok nije eksplodirao (...) Tada su podignuli repove, / Uzašli na nebo, / I opet su vas gledali, / Poštenim očima, / Jer znali su / Da sve bi bilo besmisleno / Kad se i oni ne bi javili / I nebom pronijeli svoju tlapnju.“ Posebno je tužbalicama za napuštenim carevima ulica, mačkama i psima okrenuta Ana Horvat, koja je posvetila život zaštiti napuštenih životinja.
Priroda – najbolji subesjednik
Baladične pjesme uglavnom slave osamljenu ljepotu i dobrotu sustvorenja koje ljudsko oko motri iz prikrajka kao nezapažene darove kozmosa. Tako Josip Pupačić u pjesmi Kukavica pjeva: „Vjetar ne silazi k njoj / Kuće je mimoilaze / A vode / toliko se provlače / da ih ne dotakne njezin žalobni pjev / što u visini / rastapa gusto zelenilo.“ Matoš, koji opjevava sklad životinja i pejzaža, u pjesmi Labud sklada: „Samo oči bdiju. Kroz daljinu / Života traže srodnog vidljiv trag, / Al ćuti trska. Oblak snuje. Mrak / Muklim muči mukom. Mjesec sinu.“ Drago Štambuk u kratkoj pjesmi Dudov svilac pjeva: „Okružen jezicima, / s tišinom – kao u času smrti, / smišljaš zlatne požare, sedefne / naušnice i pepeo koji će te sahraniti.“ Tito Bilopavlović u pjesmi Moj pas doživljava zatajnu humanost bića: „Iz pravremena gledaju pasje oči, / pune trpnje, poniženja i vjere. / Tu nema lažne grimase, lažne moći, / tek zrnce ponosa i ljubavi bez mjere.“
Vedre pjesme (mogli bismo ih nazvati radosnicama) slave čarobno prijateljstvo čovjeka i životinje u božanskom svijetu, ljepotu raznolikosti života kao takva, slave pobratimstvo duša u svemiru. Silvije Strahimir Kranjčević tako će u pjesmi Orlu opjevati zanos leta: „O, kako voljko, lako brodi / Visinom tvoga krila mah; / Gorčinom kako duši godi, /Ah, gledati te u slobodi, / Nad zemni prah i ropski dah!“ Još je Petar Zoranić opjevao arkadijsku ljepotu životinjskog svijeta: „Pasite drobne travice / moje primile ovčice, / da vimenačca nadmete, / (...) cvitjem se naresite / i crnu zemlju pokrite. / I ptičice, žuberite.“ Milivoj Slaviček u pjesmi o golubu opisat će dodir duša: „Jedan mi mladi golub na prozor dolazi / kad pjesme strojem prepisujem. / I dugo stoji na prozoru, meškolji se, / i gleda u mene. / (...) na mome prozoru / jednog toplog jesenjeg dana, / dok pjesme strojem prepisujem; / ovaj stanovnik bezbrojnih pjesama / ponovno me dira nečim što je / u njemu i u meni. / I ne znam zašto, ali tako sam prozračen, / vraćen.“ U pjesmi Mačja kiša Jakša Fiamengo pjeva o uzvišenosti životinjskih osjetila: „Ja i mačak katkad gledamo u kišu, / A i kiša na nas gleda, ko bez snage; / On zacijelo u njoj vidi volju višu / A ja ništa, samo gomilanje vlage.“ Zvonimir Balog piše zaigrane, ludističke pjesme o životinjama, pa tako u pjesmi Ljubav crva pjevuši: „Kad se crv zaljubi u crvicu, / u njene neodoljive bočine, / on odabere najljepšu jabuku, / kroz nju pravi crvotočine.“
Radosnice često gotovo himnički slave kozmičko poslanje životinja, pa tako Božica Jelušić u pjesmi Bumbar, zlatni metak sklada: „Iz zemne se luknje otisne kroz spektar: / Putanje su njeg’ve kozmički sažetak. / Na besmrtnost misli, srčuć’ žitki nektar. / Buddhin prst je bumbar, on je zlatni metak.“
Mačke, psi, mravi, šišmiši, jeleni, škorpioni... stotine životinja nadahnulo je stotine pjesnika da ustoliče prirodu kao našega najboljega subesjednika, kako bi rekao Baudelaire. Ana Horvat ispružila je svoj šešir i strpljivo dozvala sva lepetanja, cvrkute, šuljanja u hrvatskoj književnosti – ljubav prema životinjama odužila joj se tako da je u njezin šešir sletjela stotina pjesama koje nam nude prelijepu simfoniju prirode i stihova i ustoličuju hrvatsku pjesničku zoologiju. Veoma opsežna antologija pokazuje da sa životinjama, tim živahnim bićima što zagonetno postoje, najiskrenije prijateljuju pjesnici.
Desetak animalističkih pjesama iz antologije SUBIĆA:
Marko Marulić
TUŽALJKA PROTIV UBOJICE PSA MORA
Jao, predragi Moro! Pa tko te nedužna zvjerski
Preklao? Tko ti je to loše poznavao ćud?
Nisi kesio zube ni lavežom gnjavio koga,
Svima si bio drag, poslušan, razigran pas.
Bio si moje veselje i živahna, umilna maza;
Tvoj mi je razmahan rep radostan davao znak.
S najvećom vjernošću, Moro, na našu si pazio kuću,
Budnije nego što zmaj čuva Hesperida vrt.
Sad se smrtonosno gvožđe u utrobu zarilo tvoju,
Ležiš na tvrdome tlu, cijelog te oblila krv.
Divljačka ruka je to što je ubila, jadniče, tebe.
Meni te otela! Da, divljačka ruka je to!
Getulske lavove ona nadmašuje svojim divljaštvom,
Ona nadmašuje ljut hirkanskih tigrova bijes.
Dabogda tog koljača što smrt je skrivio tvoju,
Moro - tko god da je on - snašla istovrsna smrt
Ili ga psi razderali bijesni, ko što su onog
Koji Dijanin je lijep obnažen vidio lik.
Ti mi, premili, živi na svodu zvjezdanom gore,
Kad ti je uskraćen već život zemaljski kod nas.
Pas je Erigonin, kažu, u nebesko pretvoren zviježđe
Dok je uz bolan cvil njen oplakivao kraj.
Zašto se nadao ne bih da tako će biti i s tobom?
Gospodaru si svom vjerniji bio no on!
Miroslav Krleža
KONJI PRED KRČMOM
Crvene zavjese krčme, vino kiselo vonja,
pred krčmom šuti žalosna lubanja konja.
Svjetiljke pruga klizi po sivom dlakavom stegnu,
lubanja konjska čeka da je dignu i stegnu,
da udari kopitom kamen, da se umorno krene
niz ulicu maglenu, sivu: žalosne uspomene
niču u glavi konjskoj. Titraju sjene
u krugu vlažne, pospane, tužne zjene.
I tako čekanje traje. Pod svjetiljkom kod ugla
smiju se djevojke noćne. Miču se lica u krznu.
A lubanja konjska šuti. U velu stida i rugla
konji pred krčmom čekaju i čitave noći mrznu.
Tin Ujević
CVRKUTANJE SRCA U POKRAJINI SANJA
Ptice pjevaju u mojoj sobi, a ne u kavezu,
puštene od ruku milosrđa u moj blaženi san.
Ptice mi javljaju da su radosno sa mnom u savezu,
ptice cvrkuću u misli i naviještaju crveni dan.
Ptice su ostavile šume i svježe granje stabala.
Sada se sjatile u grad, ali u pohode isključivo meni.
One kljucaju kljunom u plohu zvonkih stakala.
One pjevaju suncu i boji u ovoj ugodnoj sjeni.
One su rekle hvalu vjetru i pjesmi ganuta lista.
Ispričale su povijest stvari u toku između zemlje i neba.
Ptice mi dragaju lice i nude cjelov iz čista.
Ptice će mašta krotkosti primiti s ruku zrnja i hljeba.
Došle su ptice k meni, k valu, na idealnu rijeku.
One, jedine iskrene, u ovoj građi zidanog mraka.
I, takve, predaju mrkim licima u turobnome vijeku
golemu poruku sreće iz plavetnoga zraka.
O ptice, i ja sam ptica, i ja se ljuljam na grani,
ili siječem prostore gdje se razmeđa zemlje brate.
Cvrkuće u mom srcu, jer ja sam duh izabrani,
a vi ste, ptičice, poslane da u mom snu zapjevate.
I kada odlete ptice, ostat će njihova krila,
i moje glasnice iznutra sve nabubrene zvukom.
O ova pera šarena da bi se u let milja razvila
I pobjedu kliktala nad rasparanim mukom!
Vrlo rijetka
odgonetka
živopisna sna:
cvrkuće
s vrh kuće
u moj zvučni Ja!
Dragutin Tadijanović
BALADA O ZAKLANIM OVCAMA
Pastirica blijedog lika, niz obronak, u svitanje,
Goni dvanaest ovaca, mekih runa,
U grad sneni na prodaju sitom mesaru.
Na čelu im ovan vitorog.
Eno ih, gle! bez bojazni uđoše,
Bezazleno, u povorci, jedna za drugom,
U dvorište gradske klaonice:
Tu stadoše u ugao, u hrpi, stisnute.
Mesarski ih pomoćnici, šutljivo,
Odvukoše kao kurjaci:
Nijedna se više natrag ne vrati.
Danas je svetkovina: stoka se kolje za gozbu.
Okrutne ruke snažno svaku obore:
Bez opiranja, pritisnuta koljenom,
Dočeka ona smrt od noža, u krvi.
Dvanaest ovaca visi o stupu gvozdenom.
Ugasle oči; runo krvlju polito; noge slomljene.
Javlja se sunce za obronkom... Na povratku.
Pastirici se čini da čuje, u daljini, muklo blejanje.
Pašnjak blista rosnatom travom, u suncu.
Ivan Goran Kovačić
RIBE
Gdo im skoval svetle ljuske,
I pometal farbe zlate.
I svilna im isprel pera?
Gdo im glase zel iz grla?
I vavek so tako tihe.
Tako svetle, tako lahke.
So li pale iz oblakov?
So nastale iz kamanja?
So li iz rečnega zlata?
Niso! Pale so iz neba
V noči zvezde iz višine
V reko, pa so oživele:
Zato tako so srebrne,
Pune zlata, svilne preje.
Zato tako so bez glasa.
Vesna Parun
TAJNA ŽUTOG POPODNEVA
Moja mačka je tužna.
Ne mogu da odgonetnem
njezinu samoću;
te bajke što ih ispreda
u nekom zastarjelom
pretincu svog bića.
Jučer mi se činilo
da ću je uvijek voljeti.
Nebo je bilo sivo
i netko je koracao
dugom zelenom ulicom
prosipljući kamenje.
Ona je slušala pomno i napregnuto.
Učinilo joj se, mislim,
da netko plače čak u trećem dvorištu
i gledala je uplašeno.
A ja se sjetih nekoga
tko nikad nije plakao
i nikada nije
osluškivao
bol ljudi.
I bilo me stid
od te trošne uspomene
zbog koje su na zidu
zaplakale sjene.
A mačka je legla
u košaru za ugljen
i ništa više
nije htjela da zna.
I opet vidjeh
sve je na svome mjestu:
ulica je postala
tmurna i vlažna
a sat na tornju
prišapnuo je vatri
koja je drijemala
još jednu priču.
I eto: ja bespomoćno
sjedim tako blizu
te starinske intimnosti
mačke i tornja
i ne mogu u njoj
odgonetnuti ništa
osim samoće
što prožima do kosti.
Sada sam dakle, ja to
bespomoćno stvorenje
koje ćuli uši
i osluškuje napregnuto
kako u dvorištu netko
sve tiše stenje
i odmiče u nepovrat
popodne žuto.
Zvonimir Golob
LEPTIR
U sobi, na rubu stola,
lijevo od mene,
dok zapisujem ove stihove,
stoji prazan okvir.
- Ne zaboravi me,
reče sivilo koje me promatra
umjesto slike.
Odjednom,
kroz zatvoren prozor,
uleti leptir
i krilom,
sjenom krila,
nacrta oči,
usne
i pramen kose.
Sliku obasja sunce
i ti se ponovno smiješiš.
Višnja Stahuljak
BESKUĆNIK
Tuga njegova lica već je davno rasprodana.
Za njegovu njušku nitko neće platiti ni pare.
On se bespomoćno daje suncu, vremenu i cesti,
njuška zoru i liže tuđi san.
On je ponos prodao mačkama
i čekao da mjesec siđe na zemlju
da ne bude proklet i sam.
Dok ljudi zatvaraju vrata
i pale svoj sram, svjetlost ili maštu
troma se zemlja rasteže od gnjeva
i mrvi kosti ubijenih pasa.
Tko je dočekao blagu smrt?
Tko zna da neće biti ubijen?
Bezvrijedan je svaki čovjek koji prolazi.
Bezvrijedna je samilost.
Ljubav?
Prezreti psa može samo pas.
Zlatko Tomičić
ODA MAGARCU
Ti si lijep, mali magarče; ti si sveta životinja; ali ne što si
nosio židovskog Kralja, nego što je na tebi sva opačina
ovoga svijeta.
Kolobari oko tvojih tužnih očiju, kao u djevojke od ljubavi.
Glavu imaš milu. Zavijanje bure ti zamjećuješ s dva pera svojih
svilenih ušiju, blago poput trave koja osluškuje kišu. Kako si smjeran,
kako si tih; kao da si monah tako si skroman, u hrani, u ponašanju.
U tvojem rikanju bol je ljubavi.
Tvoje kopito je malo i kad tucka po kamenu kao da dijete pred
nama ide.
Ti si lijep.
Ipak, sva je na tebi opačina, ali ne tvoja nego moja; sva je na tebi
opačina, ali ne tvoja nego naša. Nisi ti glup; mi smo glupi a ti si nedužan.
Kažu, da si tvrdoglav; nisi; ti si pobunjenik: ti nisi konj, ti nisi vol.
Jer nam se opireš, robe, mi te grdimo. Ti si lijep, mali magarče, ti si sveta
životinja; na tebi je sva opačina ovoga svijeta.
Ti nisi magarac, ti si jaganjac Božji.
Ti si žrtva našoj gluposti.
Ivan Slamnig
UBILI SU GA CIGLAMA
Ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama
pod zidom, pod zidom, pod zidom,
Žute mu, kosti: hlape u, iglama,
a bio je, pitom i, pitom.
Jedan žuti, i brkati: jedan crveni, crknuti,
jedan zelen, i rogat ko jelen,
u sjeni, pljesnivog, zida,
ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama,
crvenu, mrlju su, prekrili, priglama,
iz svega se, izvuko, samo, repić:
otpuzo, pa se: uvuko, u zid,
u zid, uzi, duzi.
Vjekoslav Majer
KORNJAČA U ZOOLOŠKOM VRTU
Mirno motre njene očice
propadanje i dizanje svijeta.
Na oklopu njezinom pločice
stare su već trista ljeta
Ali u njoj veliki je mir
zna da Novo rušenjem se plaća.
Po njoj pada kiša, snijeg i žir.
A proljeće sunce zemlji vraća.
Polagano pužu nožice;
znadu starost je u snovima.
Sa stupa se ruše božice,
da učine mjesto novima.
Mudro puže iz vijeka u vijek.
Kroz rasulo i dizanje ljudi.
Po njoj pada kiša, žir i snijeg.
No što može nju još da začudi?
Mirno motre njene očice
propadanje i dizanje svijeta.
Na oklopu njezinom pločice
stare su već trista ljeta.
Zvonimir Husić
KUJA NELI
Neli se nakon svih psećih ljubavi
vuče uz rub ceste koju
skoro pa dodiruje trbuhom
od mnogobrojnih okota i začudo
mislim da je još jedino tuga u očima drži na nogama
prije no što lipsa u nekom mračnom kutu grada
koji ju je uprkos svega napustio.
Ulomak iz predgovora Branislava Glumca:
(...) Svaka čast Ani Horvat koja strpljivo sčini raritetnu knjigu/antologiju o subićima (od kojih smo mnogo toga naučili. Plagirali. Do znanstvenosti i natrag). Na ponos je i diku ova knjiga i našoj i svjetskoj književnosti ... Pohrlite je imati! Smjesta i neopozivo!
Ulomak iz pogovora Alojza Majetića:
(...) Diferencijacijom naših matičnih stanica moći ćemo izdjeljati psa, bika, tigra. Kad dođemo na red za reinkarnaciju moći ćemo odlučiti želimo li se nastaniti u nekom kućnom ljubimcu, domaćoj životinji ili nekoj zvijeri, mesožderu koji ozbiljno nadmašuje naše svežderstvo. Hm? Ne znam što bih odabrao, možda bi bilo najbolje da budem vinska mušica u kojoj je ionako trideset posto mojih gena. (...)