Stablopis

Ana Horvat, 2011. ( foto: Petar Jurica - Gloria)

STABLOPIS je prva hrvatska antologija poezije u stablu i šumi. Sadrži više stotina pjesama 165 hrvatskih pjesnika, od Ivana Česmičkog iz 15. stoljeća do Darije Žilić rođene 1972. godine.

STABLOPIS je prigodno tiskan 2011. godine. Ta je godina, na prijedlog Hrvatske, proglašena od UN-a Međunarodnom godinom šuma.

Priklanjajući se Beethovenovoj tvrdnji Draže mi je stablo od čovjeka! antologičarka je (ispričavajući se stablima na čijim je mrtvim tijelima otisnut STABLOPIS) svoj izbor poezije o stablima i šumi posvetila arboretumu u Trstenom opožarenom 2000. godine s nadom da će biti obnovljen i zaštićen.
STABLOPISA, nažalost, nema u prodaji (knjižarama). Može se samo posuditi u knjižnicama.

Na predstavljanju knjige 30. studenog 2011. u Društvu hrvatskih književnika o knjizi su govorili: Božica Jelušić i Slavko Matić, recenzenti, Damir Delač, urednik i Ana Horvat, autorica. Pjesme iz STABLOPISA interpretirala je dramska umjetnica Urša Raukar, a gitarist Ivor Horvatić popratio je recital sa dvije skladbe.

STABLOPIS, hrvatski pjesnici o stablu i šumi, Hrvatsko šumarsko društvo, Zagreb, 2011., urednik Damir Delač, predgovor/pogovor: književnica Božica Jelušić i akademik Slavko Matić, likovno rješenje naslovnice Ines Vusić Paunović, sastavila Ana Horvat, 462 stranice.

Božica Jelušić, književnica, napisala je nadahnuti predgovor antologiji STABLOPIS (*ulomak). Ana Horvat na predstavljanju STABLOPISA Publika na promociji u DHK Urša Raukar, dramska umjetnica, Damir Delač, urednik, Božica Jelušić, recenzentica, Ana Horvat i Lada Žigo, voditeljica Tribine, te gitarist Ivor Horvatić

Video film Ivice Smoleca s predstavljanja STABLOPISA 30. studenog 2011. u Društvu hrvatskih književnika

---

Radio Sljeme, 13. 12. 2011., emisija RAZGOVOR S POEZIJOM, urednica Sanja Brajković i autorica Ana Horvat - o antologijama SUBIĆA i STABLOPIS

---

KNJIŽEVNA RIJEKA, br.1,2012.
ŽELJKA LOVRENČIĆ
Ana Horvat:
Stablopis, hrvatski pjesnici o stablu i šumi Hrvatsko šumarsko društvo; Zagreb, 2011; 461 str.

Osim po tome što je vrsna pjesnikinja, a odnedavno i prozaistkinja, Ana Horvat je poznata i kao ljubiteljica i zaštitnica životinja. Tim je dragim bićima posvetila knjigu Subića, antologiju hrvatskoga pjesništva koje govori o životinjama. No, njezin antologičarski rad tu ne prestaje – nedavno je objavljena i knjiga Stablopis - hrvatski pjesnici o stablu i šumi u kojoj je prikupila pjesme hrvatskih pjesnika o stablima išumama.

Autorica ovaj izbor poezije posvećuje "arboretumu uTrstenom opožarenom 2000. godine, s nadom da će biti obnovljen i zaštićen ", a povod za ovu antologiju nalazi u činjenici da je, na prijedlog Republike Hrvatske, 2011. godinu UN proglasio Međunarodnom godinom zaštite šuma. Antologija počinje s pet uvodnih pjesama: Stabla umiru šutke Jure Franičevića Pločara, Breze na ulici Dobriše Cesarića, Šuma Bore Pavlovića, Stabla Alojza Majetića i Godovi Ane Horvat. Nakon nadahnutog predgovora Božice Jelušić koja, između ostaloga, ističe da je "...antologija Ane Horvat nazvana Stablopis izuzetan autorski i izdavački pothvat najviše kategorije...", slijede pjesme o šumama i stablima u vremenskom rasponu od 15. stoljeća do današnjih dana, odnosno od Ivana Česmičkog (1434-1472.) do Darije Žilić (1972.). Uvod u izbor su pak pjesme iz narodne usmene poezije: Oj javore, zelen bore, Grana od bora i Marino lice i Izvir voda izvirala...

Ova zanimljiva knjiga, u kojoj se objedinjuju ljepota stiha i ljepota prirode, dokazuje da su stabla i šume pjesničko nadahnuće od najranijih vremena. O čemu pjevaju odabrani pjesnici? O stablima koja nam svojim postojanjem uljepšavaju život, o šumama u kojima nalazimo mir i svježinu i u kojima dišemo punim plućima, o iščupanome korijenju, o zelenim krošnjama u kojima borave ptice. Budući da već Ivan Česmički u pjesmi Stablo govori, koju je preveo Nikola Šop, opjevava drvo koje naslućuje skoru smrt: "Što me čeka, ta sigurno će sasjeći me jednom /Dvosjeklicom, i baciti me u ognjište ognjeno ", razvidno je da je smrt stabla tema koja pjesnike nadahnjuje stoljećima. Jer i šest stoljeća nakon Česmičkog, o odlasku jednog stabla u svojoj pjesmi govore Ana Horvat, Branimir Bošnjak piše o smrti kruške, a o smrti drveta, trupcima i pilanama — Borben Vladović. Osim o smrti drveća, on pjeva i o njihovom životu; dvije pjesme posvećene su divljoj jabuci i zasađenome orahu.

Tema stabla nadahnula je i Hanibala Lučića, Ivana Bunića Vučića te Petra Preradovića koji pjeva o suhome drvu koje je nekada bilo zeleno i u čije su se krošnje noću sklanjale ptice. Šume i drveće potaknuli su Rikarda Jorgovanića da napiše stihove o drvu ljubavi, a Vladimira Nazora, koji je u Stablopisu zastupljen s jedanaest pjesama, pjesme posvećene šumi koja spava i bogu u njoj. Lovor i njegovo lišće opjevao je Silvije Strahimir Kranjčević, mirisni javor koji razgovara sam sa sobom Ivan Mažuranić, gordi jablan A. G. Matoš, a lipe Dragutin Domjanić. Fran Galović pak pjeva o kestenima, višnjama i breskvama, a između ostalih Ujevićevih pjesama, u ovoj je antologiji zastupljena i ona posvećena visokim jablanima: "Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi / od gromora njina glasa šuma i more se budi, /a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire / i bune, i prodiru uvis, u etire. ". Jabučni cvijet nadahnuo je Augusta Cesarca, jele i oleandar Doru Pfanovu, a smokva Antu Cettinea... Između ostalih pjesnika, breza je očarala i tri suvremene pjesnikinje: brezasti glas opjevava Enerika Bijač, Dunja Detoni Dujmić spominje to divno drvo koje je palo i ispustilo dušu, a Diana Rosandić kaže:"zibaju se valovi / mora zelena / očima zapletenim / u čvornato korijenje / gdje mir sanjamo / i mira tražimo / i ljubav nevinu / po poljima / cvjetonosnim /za svaku brezu / u drvoredu /..."

Milana Begovića miris dunje podsjeća na voljenu ženu, a Gustavu Krklecu nadahnuće su breze i lipe. Fran Alfirević svoje stihove posvećuje dudu i maslinama, a Dragutin Tadijanović, nesuđeni inženjer šumarstva, parkovima i maslinicima: "Snove sniju stari maslinici; / Zelene se rodni vinogradi. / Žarko sunce žeže sa visine / Kamen tvrd i zelene doline. / Na stablima žuti limunovi, / i masline, i slatke naranče, / Šalju miris raskošno u prostor / Kud prolazimo ja i moja sjenka./..."

Neki pjesnici zastupljeni u ovoj antologiji spominju vrtove (Olinko Delorko, Vladimir Popović) i parkove (Grigor Vitez, Antun Nizeteo), a razvidno je daje Kruno Quien bio očaran raznim biljkama i drvećem: čempresima, maslinama, lovorom, hrastom, topolom, brijestom, jasenom i brezama, usput se prisjećajući i zagrljaja u Tuškancu: "Volim te, kao što stabla / rastu. Volim te, / kao što žedam usta/tvoja". Motivi Slavka Mihalića su, između ostalih, posjet šumi, divlji kesten, smrt lišća i Tuškanac, a Josipa Pupačića mlada vrba: "Vjerit ću se s tobom / u proljeće, / kad trave narastu / i pjevat ću u krošnji tvojoj / o zrcalu rijeke. ".

Šume, stabla i parkovi nisu uvijek vezani uz spokoj i životne ljepote, nego su često izloženi i raznim nedaćama. Tako stablo, u jednoj pjesmi Joje Ricova, preživljava uragan i prkosi vremenskoj nepogodi koja ga nije uspjela uništiti: “jedinom žilom /vezano za zemlju /stablo živi: /cvjeta /dok u drugoj umire lišće". Irena Vrkljan se poistovjećuje s drvetom i tvrdi daje bila stablo, a Zvonimir Balog šećući nailazi na stabla višnje i oraha ili se pak uspinje na najviše drvo kako bi gledao šumu odozgo. Usput traži neko divno mjesto pod krošnjom oraha za susret sa svojom dragom. Tomislav Sabljak u pjesmi Tužaljka samoće "...sjeda na stablo i priča pticama koje plaču i tužno bugare", dok Mate Ganza i Ante Stamać, opjevajući stabla, govore o zaboravu i svjetlosti. Odnosno, Ganza je "...jutros u mislima zastao pred stablom jabuke, gledao lišće kako srasta na vjetru i rijeku što promiče zrakom", a Stamać razmišlja o "žutim uspomenama koje se romantično spuštaju u kovitlac suha lišća ".

Potpisnica predgovora Božica Jelušić zastupljena je s čak petnaest pjesama posvećenih drveću u zimi, breskvinome cvijetu, maslini, orahu, topoli, arišu, brezama, vrbi... Zdenka Andrijić jednu svoju pjesmu posvećuje kestenu, a Diana Burazer u ovoj je antologiji zastupljena pjesmom Naranča, po kojoj ime nosii njezina najnovija pjesnička zbirka. Anka Žagar "luta šumom i sve zaboravlja ", a Sead Begović i Ružica Cindori pjevaju o jabuci. Kad bi mogla birati, Ružica bi bila "starinska jabuka u voćnjaku svojega oca ".

Stablopis završava pjesmama najmlađih zastupljenih pjesnika - Darka Posarića: Šuma u travnju, Pozdrav lista, Jesen u šumi i Darije Žilić: Jabučni čovjek (stabla). Nakon njih slijedi pogovor Slavka Matića koji, uz osvrt na knjigu, donosi i stručni pregled vezan uz šumarsku znanost. U njemu naglašava posebnu i višestoljetnu vezanost čovjeka i stabla, odnosno šume. Vezano uz taj odnos, ističe četiri razdoblja od pretpovijesnoga doba do današnjega dana: u prvome razdoblju šuma se sjekla stihijski isporadično, uglavnom zbog dobivanja plodnoga tla i šumskih plodova neophodnih za preživljavanje; drugo razdoblje obilježeno je daljnjom sječom radi plodnoga tla, ali i uporabom drva zbog energije i u građevinske svrhe. Prema riječima g. Matića, treće razdoblje nastaje kad je "...strah od stihijskih sječa i nestanka šuma doživio vrhunac početkom 18. stoljeća. Tada je u nas, kao i u ostaloj Europi, nastalo organizirano šumarstvo i šumarska znanost te se odnos čovjeka i šume uređivao na pravoj osnovi... ", dok je četvrto razdoblje suvremeno doba u kojemu "...u nepovoljnim životnim uvjetima, koji su posebno naglašeni, dolaze do izražaja općekorisne - ekološke, društvene i socijalno-ekofiziološke funkcije ili vrijednosti šuma ".

Značaj ove knjige prepoznalo je Hrvatsko šumarsko društvo koje je sudjelovalo u njezinom objavljivanju, a Ana Horvat njome je dokazala daje ne samo velika i iskrena ljubiteljica prirode i šume, nego vrijedna i sustavna sakupljačica pjesničkoga blaga posvećenog toj temi.

---

Kritika STABLOPISA Darije Žilić u KOLU 5-6/2012.

KOLO br. 5-6/2012.
Kritika
Darija Žilić: Stablo govori
Ana Horvat: Stablopis, hrvatski pjesnici o stablu i šumi, Hrvatsko šumarsko društvo, Zagreb, 2011.

Autorica predgovora knjige Stablopis, pjesnikinja Božica Jelušić ističe kako je riječ o izuzetnom autorskom i izdavačkom pothvatu, te naglašava velik napor Ane Horvat u sastavljanju antologije koja obuhvaća poeziju o prirodi, stablima, šumi. Jelušić podsjeća i kako šume čine velik dio hrvatskog teritorija, te da imaju višestruku ulogu: čiste zrak, obnavljaju zalihe pitke vode, daju staništa brojnim vrstama, čuvaju tlo od erozije, griju nas, a predstavljaju i estetski užitak. Autor pogovora, akademik Slavko Matić, ističe važan doprinos Ane Horvat, koja je načinila izbor pjesama o šumama, a riječ je o velikom rasponu od 15. stoljeća do današnjih dana. Matić ističe i ljubav prema šumama, brigu za prirodu, koja se osjeća u tim pjesmama a ta ljubav upravo je ono što povezuje i šumare koji šume obnavljaju i brinu se o njima i pjesnike, koji uznosito o šumama pjevaju.

Slavko Matić također naglašava kako nije slučajno da ova knjiga započinje pjesmama koje su napisali pjesnici iz 15 stoljeća, Ivan Česmički i Hanibal Lucić, koji su djelovali u vremenu kada se o šumama počinje promišljati kao o vrijednosti (važna za proizvodnju hrane, daje drvo za ogrjev). Tako Česmički u pjesmi »Stablo govori« personificira stablo: ono postaje živo biće koje govori uspoređujući sebe i svoje plodove s roditeljima i djecom. Supostavljena je nekadašnja visina i snaga i današnje propadanje: »A sad mi nisko pruće bijedno do zemlje pada«. U pjesmi dubrovačkog pjesnika iz razdoblja baroka, Ivana Bunića Vučića »Gledaj, Rakle, dobro moje« pjesnik uspoređuje svoje unutrašnje stanje, ljubavne patnje i rane sa stablom koje stradava u prirodi – od vihora, od groma... I Ivan Mažuranić u pjesmi »Javor« personificira stablo, koje ponovo govori o svojim jadima: »Kamen ne da, da u zemlju rastem, /Magla ne da, da se u vis dižem«.

Zanimljivo je da se tema uništenog stabla pojavljuje i u pjesmi Petra Preradovića »Suho drvo«: lirski junak evocira vrijeme kada je stablo bilo zeleno, pritom se prisjeća i vlastite mladosti, a pjesma odiše sjetom zbog nemoći da stablo opet postane ono staro, da zazeleni. A Rikard Jorgovanić, pjesnik iz 19. stoljeća, piše o metaforičkom drvu ljubavi. Pjesnik iz razdoblja romantizma, Silvije Strahimir Kranjčević u himnički intoniranoj pjesmi »Lovoru« povezuje rast drveta s domoljubljem i nacionalnim ponosom. U pjesmi »Žuk« Ante Tresić Pavičić majstorski piše o mijenama – stablo zimi, stablo u proljeće... Upravo mirisno stablo žuka u proljeće budi sjetu i nostalgiju u pjesniku: »Sva moja duša sjetom zamiriše/ Ko njeg’va, s ove pustoši i čezne,/ Da u Otajstvu počinka iščezne«.

Antun Gustav Matoš u pjesmi »Jesenje veče« gordost usamljenog stabla supostavlja melankoliji jesenskog krajolika: »Samo gordi jablan lisjem suhijem/ Šapće o životu mrakom gluhijem,/ Kao da je samac usred svemira«. Čini se da ta vertikala koju stablo priziva predstavlja pomak u dinamici: stablo kao da siječe tu monotoniju jesenskog pejzaža. A jablani su jedno od najčešće spominjanih vrsta stabala – treba izdvojiti jedinstvenu pjesmu Jure Kaštelana »Jablanovi« koja je pisana iz neke dječje perspektive, što još više naglašava divljenje prema tim visokim i uspravnim stablima.

Dragutin Domjanić u pjesmi »Lipa«, koja je pisana kajkavskim jezikom, spominje težak usud drveća – evocira nekadašnju ljepotu stabla, koje je sada srušeno. Miris dunje u pjesmi Milana Begovića je poticaj za sjetu, za prisjećanje. Vladimir Nazor u pjesmi »Šuma spava« gradacijom dočarava trenutak kada dolazi sumrak i kad se sve u šumi polako gasi i priprema za san. Zanimljivo je i da je Nazor autor više pjesama u kojima se spominju stabla. Ljubo Wiesner u pjesmi »Šetnja u samoći« govori upravo o povezanosti duše i šume, o prožimanju čovjeka i prirode.

I Tin Ujević pisao je niz prekrasnih pjesmama o šumi, stablima, a možda je najpoznatija ona »Visoki jablani« u kojoj se jablani uspoređuju s junacima. Pjesma je hiperbolička himna slobodi: »Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica/ oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica«. Dora Pfanova u pjesmi »Aleja« spominje pak stare jablanove uz koje veže mrtvilo, prošlost. Gustav Krklec u pjesmi »Podne u šumi« otvara zanimljiv motiv – požar u šumi. U dramatičnom nizu, on niže slike pustošenja šume, a leit motiv mu je ekspresionističko »crveno sunce«. Još jedna pjesma govori o šumi, koja je nestala i čiji naslov sve govori: »Kamioni puni hrastova pred tvornicom«. Autor je Vjekoslav Majer. O rušenju hrastova piše i Ivan Goran Kovačić. O stablu u koje je udario grom pjeva suvremeni hrvatski pjesnik Nikica Petrak. Dobriša Cesarić pjeva o šumama koje su drugačije od gradskih ulica, a šume i stabla za njega su isključivo emanacija svjetlosti i veselja. Frano Alfirević, pjesnik je s juga i opjevava stabla koja ondje rastu: dud, koji ga podsjeća na djetinjstvo i masline, za koje znakovito kaže da su »stabla siromaha«. Zanimljivo je da su masline u pjesmama ove antologije prikazane kao mjerilo mudrosti i ustrajnosti: rastu na škrtom tlu, ali se ne daju. O maslinama je ponajbolje pisala Vesna Parun: »Masline, vi ste skamenjeni ljudi/ i otvrdnule žalosti i brige./ Iz pozlaćenih ulja vaših grudi/ toči se život ko iz drevne knjige«.

Zanimljivo je da u knjizi Stablopis nalazimo niz pjesama posvećenih jabuci; izdvajam pjesmu Grigora Viteza koji naglašava njezinu neuništivost: »Smrt joj se grozi već toliko ljeta,/ A ona cvjeta i donosi plod«. Mak Dizdar u pjesmi »Jedno drvo« metaforički predstavlja drvo kao zaštitu, koja je nestala. Čempresi, agave, palme u pjesmi Nikole Miličevića također su vezane uz sjetu i nostalgiju lirskog subjekta. U pjesmi »Divlji kesten« Slavko Mihalić spominje žudnju stabla za nebom, njegovo stremljenje uvis, prema svojem dijelu neba. I Josip Pupačič je ushićen rastom drveća, stremljenjem prema nebeskom. Ivan Slamnig u pjesmi »Šuma svjetlucavog lišća« povezuje šumu i strast, spominje motive iz predaje i bajki i čini se da time otvara jedno sasvim drugačije viđenje šume: ona nije tek mjesto skrivanja, sjete, već mjesto akcije, požude, veselja... Fantazmagorične slike vezane uz drvo spominje i Petar Gudelj u odličnoj pjesmi »Petrova smokva«. U toj pjesmi nestaje granica između stvarnosti i iluzije, obnavlja se govor predaje u kojoj se spominje i snošaj stabla i čovjeka, odnosno njihov plod: »Tri se godine ljubili i grlili, četvrte mi godine smokva rodila/ kćer«. U pjesmi »Šuma« Danijel Dragojević šumu vidi kao aktivnu – ona je ta koja vodi. U poemi »Maslina u čistopisu« Zvonimir Mrkonjić uz masline veže dugovječnost, tragičnost, ali i senzacije (okus). Boris Maruna ne doživljava stablo kao raskošno, ne upisuje u njega dušu, već ga svodi na jednostavnu materiju koja ima svoju svrhu. Upravo taj redukcionizam u pjesmi »Stablo« na neki način drvetu i vraća dostojanstvo, daje mu mjeru: »Nema dušu/ Ali uvijek bira čisti vidik«. Jasna Melvinger duhovito se igra narodnim govorom u kojem se spominju izrazi: zdrav kao drijen ili zdrav kao jabuka.

Pišući o smokvama, Stjepan Gulin se igra riječima, stvara zanimljivu metaforu smokve od soli (po kojoj je i naslovljen izbor iz njegove poezije). O suhim smokvama pjeva i Andriana Škunca, a njezina pjesma u prozi evocira slike kasnog ljeta. Josip Osti pjeva himnu hrastu u pjesmi »Srčanik – hrast«. Enes Kišević u pjesmi »Sadi« igra se značenjima riječi: Sadi je i veliki pjesnik, ali i oblik glagola saditi. Sadi je onaj koji sadi drveće. Jozefina Dautbegović u pjesmi »Posadili smo vrt pa otišli« suprotstavlja uređenost vrta i neuređene livade s divljim biljkama. Naravno, upravo ovo potonje čini joj se uzbudljivije, jer najljepši cvijet upravo ima konjogriz. Neda Miranda Blažević-Krietzman u pjesmama o drveću supostavlja enciklopedijske podatke i poetske opise.

U nizu odličnih pjesama Božice Jelušić izdvajam onu posvećenu »Maslini čuvarici luči«: maslina je pramajka fluidnog svjetla i vida. Dražen Katunarić u pjesmi »Sat na čempresu« uz drvo povezuje vremenitost – kuća je puna pokvarenih satova, a upravo je drvo ono koje pokazuje prolaznost. U nizu pjesama koje spominju zimu i drvo, govori se o drvu koje je ugaslo, samotno, golo. Dolazak proljeća je i vrijeme života, izlazak iz mrklih snova (Sead Begović u pjesmi »Jabuka«). Čuvena pjesma Anke Žagar »Šuma« pjesma je o demijurškoj moći pjesnika da riječima stvara svijet: »napišem šuma i bude šuma/ idem moram u šumu po drva/ vrijeme je za toplije«. Još bi trebalo izdvojiti i pjesmu »Rast« Lane Derkač jer u njoj autorica povezuje šume i tehnologiju: šume šalju stablo emailom.

Na kraju, riječ-dvije i o poeziji priređivačice ove knjige, Ani Horvat. Ana Horvat pjesnikinja je i prozna spisateljica, objavila je četrnaest zbirki poezije i jedan roman, a u javnosti je poznata i kao borac za zaštitu životinja. Zbirku od 120 pjesama o stablima pod naslovom Stablopis posvetila je i prihod od njezine prodaje namijenila obnovi arboretuma u Trstenom, koji je izgorio 2000. godine. U svojim pjesmama posvećenim stablima često upozorava na rušenje stabala, uništavanje šuma. U sjajnoj pjesmi »Smrt stabla« nalazimo stihove: »od svega što/ živi/ oboreno stablo/ umire/ najbeznadnije«. Pjesnikinja supostavlja desetljeća koja su trebala kako bi se stablo uzdiglo, izraslo i trenutak kada pada ničice, pred drvosječu...

U ovom kratkom prikazu nije moguće predočiti sve prikaze stabla i šume u hrvatskome pjesništvu. Važno je istaknuti kako je to učinila upravo Ana Horvat, nepravedno marginalizirana autorica. Iako je po struci pravnica, ona je napravila velik posao, koji je književna struka dosad vješto izbjegavala. Knjiga Stablopis je s jedne strane i aktivistička, jer u njoj se zagovara i ekološka svijest o očuvanju šuma čija je vrijednost istaknuta u uvodnome dijelu.

---

Desetak pjesama o stablima iz STABLOPISA:

---

Ana Horvat: Stablopis

Osim po tome što je vrsna pjesnikinja, a odnedavno i prozaistica, Ana Horvat je poznata i kao ljubiteljica i zaštitnica životinja. Tim je dragim bićima posvetila knjigu Subića, antologiju hrvatskoga pjesništva koje govori o životinjama. No, njezin antologičarski rad tu ne prestaje - nedavno je objavljena i knjiga Stablopis – hrvatski pjesnici o stablu i šumi u kojoj je prikupila pjesme hrvatskih pjesnika o stablima i šumama. Autorica ovaj izbor poezije posvećuje „arboretumu u Trstenom opožarenom 2000. godine s nadom da će biti obnovljen i zaštićen“, a povod za ovu antologiju joj je činjenica da je na prijedlog Republike Hrvatske 2011. godinu UN proglasio Međunarodnom godinom zaštite šuma. Antologija počinje s pet uvodnih pjesama: Stabla umiru šutke Jure Franičevića Pločara, Breze na ulici Dobriše Cesarića, Šuma Bore Pavlovića, Stabla Alojza Majetića i Godovi Ane Horvat. Nakon nadahnutoga predgovora Božice Jelušić koja između ostaloga ističe da je „antologija Ane Horvat nazvana Stablopis izuzetan autorski i izdavački pothvat najviše kategorije“, slijede pjesme o šumama i stablima u vremenskome rasponu od 15. stoljeća do današnjih dana, odnosno od Ivana Česmičkoga (1434. -1472.) do Darije Žilić (1972.). Uvod u izbor su pak pjesme iz narodne usmene poezije: Oj javore, zelen bore, Grana od bora i Marino lice i Izvir voda izvirala…

Ova zanimljiva knjiga u kojoj se objedinjuju ljepota stiha i ljepota prirode dokazuje da su stabla i šume pjesničko nadahnuće od najranijih vremena. O čemu pjevaju odabrani pjesnici? O stablima koja nam svojim postojanjem uljepšavaju život, o šumama u kojima nalazimo mir i svježinu i u kojima dišemu punim plućima, o iščupanome korijenju, o zelenim krošnjama u kojima borave ptice. Budući da već Ivan Česmički u pjesmi Stablo govori koju je preveo Nikola Šop, opjevava drvo koje naslućuje skoru smrt (Što me čeka, ta sigurno će sasjeći me jednom/Dvosjeklicom, i baciti me u ognjište ognjeno), razvidno je da je smrt stabla tema koja pjesnike nadahnjuje stoljećima. Jer, i šest stoljeća nakon Česmičkoga, o odlasku jednoga stabla u svojoj pjesmi govori Ana Horvat, Branimir Bošnjak piše o smrti kruške, a o smrti drveta, trupcima i pilanama Borben Vladović. Osim o smrti drveća, on pjeva i o njihovome životu – dvije pjesme posvećene su divljoj jabuci i zasađenome orahu. Tema stabla nadahnula je i Hanibala Lucića, Ivana Bunića Vučića te Petra Preradovića koji pjeva o suhome drvu koje je nekada bilo zeleno i u čije su se krošnje noću sklanjale ptice.

Šume i drveće potaknuli su Rikarda Jorgovanića da napiše stihove o drvu ljubavi, a Vladimira Nazora koji je u Stablopisu zastupljen s jedanaest pjesama, pjesme posvećene šumi koja spava i bogu u njoj.

Lovor i njegovo lišće opjevao je Silvije Strahimir Kranjčević, mirisni javor koji razgovara sam sa sobom Ivan Mažuranić, gordi jablan A. G. Matoš, a lipe Dragutin Domjanić. Fran Galović pak pjeva o kestenima, višnjama i breskvama, a između ostalih Ujevićevih pjesama, u ovoj je antologiji zastupljena i ona posvećena visokim jablanima (Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi/ od gromora njina glasa šuma i more se budi,/ a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire/ i bune, i prodiru u vis, u etire.) Jabučni cvijet nadahnuo je Augusta Cesarca, jele i oleandar Doru Pfanovu, a smokva Antu Cettinea… Između osatih pjesnika, breza je očarala i tri suvremene pjesnikinje - brezasti glas opjevava Enerika Bijač, Dunja Detoni Dujmić spominje to divno drvo koje je palo i ispustilo dušu, a Diana Rosandić kaže: zibaju se valovi/ /mora zelena/ /očima zapletenim/ /u čvornato korijenje/ /gdje mir sanjamo/ /i mira tražimo/ /i ljubav nevinu/ /po poljima/ /cvjetonosnim/ /za svaku brezu/ /u drvoredu/…

Milana Begovića miris dunje podsjeća na voljenu ženu, a Gustavu Krklecu nadahnuće su breze i lipe. Fran Alfirević svoje stihove posvećuje dudu i maslinama, a Dragutin Tadijanović, nesuđeni inženjer šumarstva, parkovima i maslinicima: Snove sniju stari maslinici; / Zelene se rodni vinogradi./Žarko sunce žeže sa visine/Kamen tvrd i zelene doline. /Na stablima žuti limunovi,/ /i masline, i slatke naranče,/Šalju miris raskošno u prostor/Kud prolazim ja i moja sjenka./…

Neki pjesnici zastupljeni u ovoj antologiji spominju vrtove (Olinko Delorko, Vladimir Popović) i parkove (Grigor Vitez, Antun Nizeteo), a razvidno je da je Kruno Quien bio očaran raznim biljkama i drvećem - čempresima, maslinama, lovorom, hrastom, topolom, brijestom, jasenom i brezama, usput se prisjećajući i zagrljaja u Tuškancu (Volim te, kao što stabla/rastu. Volim te,/kao što žeđam usta/tvoja). Motivi Slavka Mihalića, između ostalih su posjet šumi, divlji kesten, smrt lišća i Tuškanac, a Josipa Pupačića mlada vrba (Vjerit ću se s tobom/u proljeće, /kad trave narastu/,/i pjevat ću u krošnji tvojoj/ o zrcalu rijeke).

Šume, stabla i parkovi nisu uvijek vezani uz spokoj i životne ljepote nego su često izloženi i raznim nedaćama. Tako stablo u jednoj pjesmi Joje Ricova preživljava uragan i prkosi vremenskoj nepogodi koja ga nije uspjela uništiti: (jedinom žilom/vezano za zemlju/stablo živi:/cvjeta/dok u drugoj umire lišće). Irena Vrkljan se poistovjećuje s drvetom i tvrdi da je „bila stablo“, a Zvonimir Balog šećući nailazi na stabla višnje i oraha ili se pak uspinje na najviše drvo kako bi gledao šumu odozgo. Usput traži neko divno mjesto ispod krošnje oraha za susret sa svojom dragom. Tomislav Sabljak u pjesmi Tužaljka samoće „sjeda na stablo i priča pticama koje plaču i tužno bugare“ dok Mate Ganza i Ante Stamać opjevajući stabla govore o zaboravu i svjetlosti. Odnosno, Ganza je „jutros u mislima zastao pred stablom jabuke, gledao lišće kako srasta na vjetru i rijeku što promiće zrakom“, a Stamać razmišlja o „žutim uspomenama koje se romantično spuštaju u kovitlac suha lišća“.

Potpisnica predgovora Božica Jelušić zastupljena je s čak petnaest pjesama posvećenih drveću u zimi, breskvinome cvijetu, maslini, orahu, topoli, arišu, brezama, vrbi… Zdenka Andrijić jednu svoju pjesmu posvećuje kestena, a Diana Burazer u ovoj je antologiji zastupljena pjesmom naranča, po kojoj ime nosi i njezina najnovija pjesnička zbirka. Anka Žagar luta šumom i sve zaboravlja, a Sead Begović i Ružica Cindori pjevaju o jabuci. Kad bi mogla birati, Ružica bi bila „starinska jabuka u voćnjaku svojega oca“.

Stablopis završava pjesmama najmlađih zastupljenih pjesnika - Darka Posarića (Šuma u travnju, Pozdrav lista, Jesen u šumi) i Darije Žilić Jabučni čovjek (stabla). Nakon njih slijedi pogovor Slavka Matića koji uz osvrt na knjigu donosi i stručni pregled vezan uz šumarsku znanost. U njemu naglašava posebnu i više- stoljetnu vezanost čovjeka i stabla, odnosno šume. Vezano uz taj odnos, ističe četiri razdoblja od pretpovijesnoga doba do današnjega dana: u prvome razdoblju šuma se sjekla stihijski i sporadično, uglavnom zbog dobivanja plodnoga tla i šumskih plodova neophodnih za preživljavanje; drugo razdoblje obilježeno je daljnjom sječom radi plodnoga tla, ali i upotrebom drva zbog energije i u građevinske svrhe. Prema riječima gosp. Matića, treće razdoblje nastaje kad je „strah od stihijskih sječa i nestanka šuma doživio vrhunac početkom 18. stoljeća. Tada je u nas, kao i u ostaloj Europi nastalo organizirano šumarstvo i šumarska znanost, te se odnos čovjeka i šume uređivao na pravoj osnovi“ dok je četvrto razdoblje suvremeno doba u kojemu „u nepovoljnim životnim uvjetima, koji su posebno naglašeni, dolaze do izražaja općekorisne – ekološke, društvene i socijalno-ekofiziološke funkcije ili vrijednosti šuma.“

Značaj ove knjige prepoznalo je Hrvatsko šumarsko društvo koje je sudjelovalo u njezinome objavljivanju, a Ana Horvat njome je dokazala da je ne samo velika i iskrena ljubiteljica prirode i šume, nego vrijedna i sustavna sakupljačica pjesničkoga blaga posvećenoga toj temi.

Željka Lovrenčić

---

Crna ptica
Poezija, umjetnost, događaji, tribine, ljudi, životinje, biljke i drugo. Četvrtak, 22. prosinca 2011. Promocija antologije "Stablopis" u DHK

Antologija "Stablopis - hrvatski pjesnici o stablu i šumi" svečano je predstavljena u Društvu hrvatskih književnika, na Jelačićevom trgu u Zagrebu 30. studenog 2011. godine.

Voditeljica svečanosti bila je Lada Žigo a o knjizi su pričali urednik knjige Damir Delač, recenzentica Božica Jelušić i, na kraju, autorica ovog velikog pothvata, pjesnikinja i antologičarka Ana Horvat. Drugi recenzent, akademik Slavko Matić, nije bio na promociji.

Slijeva: Urša Raukar, Damir Delač, Božica Jelušić, Ana Horvat i Lada Žigo.

IVICA SMOLEC

---

*ULOMAK iz predgovora STABLOPISU književnice BOŽICE JELUŠIĆ:

* (...) Zaključiti nam je kako je Ana Horvat obavila posao namjesto ljudi iz uže struke, rukovodeći se jedinom pravom nakanom i idejom: da se sačuva ono što njeno srce ispunjava i da taj entuzijazam i ljubav prijeđu i na čitatelje STABLOPISA. Takva je zamisao privukla dobre energije i STABLOPIS je pred nama, na čast svima, koji su u njegovu nastanku i pojavljivanju sudjelovali. Želimo da svatko pronađe svoju pjesmu, nauči je naizust i odrecitira pod omiljenim stablom.Tako će se ovaj krug zatvoriti i ovaj projekt dobiti zasluženu krunu i nagradu.

Srpnja, 2011.
Božica Jelušić