Ana Horvat, 2015. (foto: Zvonko Novosel)

Pred morem, čovjeku kada da ponestaje svakog drugog poriva osim poklonstva, izraženog zazivom - vokativom: Thalatta Thalatta! Ali vokativ, jedno ime, talasanje imenom mahom se potroši, jer divljenju treba zamaha i više imena i više građe za više imena. Moru se hoće pjesnik vičan imenovanju, dapače mnogo pjesnika - cijeli jedan narod pjesnika.
(...)
Izneseni pjesnički primjeri neka budu dokazom, ako ne nužno ljubavi-mržnje, a ono da njihov odnos uspostavlja stanje sretne kontemplacije, gotovo tjelesnog draganja, njihova ćutilna osvisnot kojoj je prijeko potrebno sredstvo pjesničke riječi.
(iz pogovora Zvonimira Mrkonjića)





MORE MORA (hrvatski pjesnici o moru), Studio moderna i Naklada Đuretić, Zagreb, 2014., urednik Nikola Đuretić, pogovor Zvonimir Mrkonjić, naslovnica N. D. Jesenski, sastavla Ana Horvat, 662 stranice

Pisac pogovora panorami MORE MORA - književnik Zvonimir Mrkonjić.
Nikola Đuretić, književnik, nakladnik i urednik MORE MORA.

Radio Sljeme, emisija POEZIJA, 23. 9. 2014., razgovor urednika Davora Šalata s Anom Horvat o antologiji MORE MORA.




Predstavljanje MORE MORA (hrvatski pjesnici o moru) sastavljačice Ane Horvat, 17. rujna 2014. u Društvu hrvatskih književnika. S lijeva na desno: Zvonko Novosel (dramski umjetnik), Ljerka Car Matutinović (književnica - recenzentica), Ana Horvat, Lada Žigo (književnica, voditeljica Tribine), Borben Vladović (književnik-recenzent) i Urša Raukar (dramska umjetnica).



Predstavljanje MORE MORA (hrvatski pjesnici o moru) sastavljačice Ane Horvat, 17. rujna 2014. u Društvu hrvatskih književnika. S lijeva na desno: Zvonko Novosel (dramski umjetnik), Ljerka Car Matutinović (književnica - recenzentica), Ana Horvat, Lada Žigo (književnica, voditeljica Tribine), Borben Vladović (književnik-recenzent) i Urša Raukar (dramska umjetnica).



Predstavljanje MORE MORA (hrvatski pjesnici o moru) sastavljačice Ane Horvat, 17. rujna 2014. u Društvu hrvatskih književnika. S lijeva na desno: Ljerka Car Matutinović (književnica-recenzentica), Ana Horvat i Lada Žigo (književnica i voditeljica Tribine).



Publika prije početka predstavljanja MORE MORA.



Predstavljanje MORE MORA, 18. 10. 2014., Glazbena škola u Varaždinu, s lijeva udesno: Nikola Đuretić, urednik i nakladnik, Ana Horvat, sastavljačica, Borben Vladović, recenzent i Mirko Kovačević, voditelj promocije i recitator.



Ženska klapa LUCERNE pjevala je pjesme nadahnute morem na predstavljanju MORE MORA u Varaždinu 18. 10. 2014.


Promovirana nesvakidašnja antologija “More mora”

VARAŽDINSKE VIJESTI (portal) Kultura, 24. rujna 2014.

U Društvu hrvatskih književnika promovirana je nesvakidašnja antologija “More Mora” autorice Ane Horvat. Vrlo zanimljiv program vodila je poznata voditeljica DHK-a Lada Žigo, a u programu predstavljanja sudjelovali su: Ljerka Car Matutinović, Borben Vladović te sama autorica.

Književnu manifestaciju osvježili su interpretacijom pjesama zastupljenih u antologiji dramski umjetnici Urša Raukar te Zvonko Novosel. Urednik antologije je Nikola Đuretić, koji je ujedno i nakladnik uz Studio moderna, koja je obavila tisak opsežne antologije na 662 stranice.

Antologija obuhvaća najbolje pjesme hrvatskih pjesnika o moru od Marka Marulića (1450.-1524.) do najmlađe autorice Marije Certe (1982). Pred antologičarkom je bio vrlo zahtjevan zadatak kojeg je ona svojim dugogodišnjim radom izvrsno odradila te objedinila 320 vrsnih hrvatskih pjesnika koji su napisali najbolje pjesme o moru. U svojem krasnom predgovoru ističe: “Nadam se da će u ovom slanom krvotoku poezije od 15. do 21. stoljeća, sva čuda i krasote hrvatskog mora i sva strujanja pjesničkih nadahnuća radosno i s ljubavlju otpočinuti izloženi ondje gdje pripadaju – u MORU MORA” posvećenu Jadranu.

Borben Vladović vrlo pomnom analizom cjelokupne antologije posebno se osvrnuo na vrlo zanimljivo pitanje: Tko je zastupljen u ovoj antologiji? Posebno je izdvojio sedam čuvenih pjesnika: Vjekoslava Majera, Dobrišu Cesarića, Nikolu Šopa, Dragutina Tadijanovića, Dragu Ivaniševića, Dragu Želea te Ivana Slamniga. “Barbara” Ivana Slamniga jedna je od najljepših pjesama o moru, briljantan trubadurski pastiš posvećen istodobno jednoj ženi i jednom brodu. Naglasio je da je posebno vrijedno uvrštenje proznog pisca Krste Špoljara s pjesmom “Lice mora”.

U zaključku pogovora “More u čistopisu” akademik Zvonimir Mrkonjić se poziva na Baudelairove stihove koji govore o vječnoj upućenosti čovjeka na more jer je ono zalog njegova osjećaja slobode: “Slobodni čovječe, kako voliš more / Ogledalo svoje: gledaj tvoja duša / Među valovima samu sebe sluša, / A misli jednake ponore ti tvoje.”

Posebna zanimljivost da su u ovoj uglednoj antologiji “More mora” zastupljeni i pjesnici s kontinenta: Fran Galović, Gustav Krklec, Zvonimir Golob, Milivoj Slaviček, Pajo Kanižaj, Lidija Bajuk, Enerika Bijač, Zvonko Petrović, Ivica Jembrih Cobovički, Željko Funda, Mihael Štebih, Boris Nazansky te Mirko Varga.


MORE KAO METAFORA OPSTANKA

Glas Koncila, Kultura/knjige, 6. 10. 2014., napisala MARIJA BRKLJAČIĆ

U Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu predstavljena je 17. rujna knjiga Ane Horvat pod nazivom »More mora«. Prigodnim riječima knjigu su predstavili Ljerka Car Matutinović, Borben Vladović i autorica. Pjesme su interpretirali dramski umjetnici Urša Raukar i Zvonko Novosel.

Riječ je zbirci pjesama koja u sebi sabire najpoznatija književna imena čija su pera opisala morska prostranstva. Razlikuju se dva osnovna tipa morskoga svjetonazora, sredozemni i oceanski. Sredozemni »More pokraj mora« naglašava motrenje mora s obale, kontemplaciju morske površine i morskoga doba. Drugi nazor, oceanski, vidi more kao globalno, najspektakularnije počelo u kojem se odrazio ljudski opstanak. Uvid u hrvatsko pjesništvo daleko je od toga da potvrđuje naš suvremeni kontemplativni svjetonazor. Naprotiv, more se iskazuje kao nemili sugovornik, može se reći čak antagonist. More je opasnost, njegovu silovitost izrazio je Medo Pucić. Jedino ga Krist može utišati tako da, kao što je napisao Jakov Bunić, ništa nije tako strašno kao morska utiha koja prijeti. Tek Ivan Gundulić stvorio je od mora veličanstvenu metaforu ljudskoga opstanka. Dražen Katunarić je govor o moru poistovjetio s molitvom: »Pokaži mi, Bože, svoje putove ispod mora, krenem li, kamo ću, uvučem li se, gdje ću.« Za Tomislava Domovića more je način istovjetnosti s tijelom: »Dolazi val, Ti si utroba njegova, Vrtlog i otajstvo". O promjeni jezika prema moru gdje se nježnost pretvara u psovanje svjedoče stihovi Joška Božanića kada ga opisuje kao »Rugo« (nevaljao). Za kraj navodimo Baudelaireove stihove koji govore o vječnoj upućenosti čovjeka na more jer je ono zalog njegova osjećaja slobode: »Slobodni čovječe, kako voliš more, Ogledalo svoje: gledaj tvoja duša, među valovima samu sebe sluša, a misli jednake ponore ti tvoje.


NOVI LIST, 12, listopada 2014. Kvizorama, 11.10. 2014. Kriptogram zbrajanja


Povodeći se za Talesom, utemeljiteljem grčke filozofije, vjerujem da je voda prapočetak svega, da je sve zemaljsko postalo iz vode i u pratvar vodu se vraća.

Nadam se da će u ovom slanom krvotoku poezije od 15. do 21. stoljeća, sva čuda i krasote hrvatskog mora i sva strujanja pjesničkih nadahnuća radosno i s ljubavlju otpočinuti izloženi i sačuvani ondje gdje pripadaju - u MORU MORA.

Sa žaljenjem što nisam živjela kao školjka, ovaj izbor pjesama hrvatskih pjesnika o moru posvećujem Jadranu.

Ana Horvat

Nekoliko (od više stotina) pjesama iz pjesničke panorame MORE MORA:

MORE

I gledam more gdje se meni penje
i slušam more d o b r o j u t r o veli
i ono sluša mene ja mu šapćem
o d o b r o j u t r o m o r e kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more gledam more zlato
i gledam more gdje se meni penje
i d o b r o j u t r o kažem m o r e z l a t o
i d o b r o j u t r o m o r e more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru.

Josip Pupačić

UMRIJETI

Razbiti se
vedro kao val
vratiti se u more

Tonči Petrasov Marović

KRIK MORA

Tvrđe sam od kamena, tamnije od neba.
Stopala su moja studena, urasla u nepomičnost.
Zovem se more i šutim kao mrtvo.
Podnosim oštre rezove pramaca željeznih
i ljute ugrize propelera.
Zovem se more i šutim kao mrtvo.
Ali negdje između svjetionika
mučno zaustavljam rastuću krv
i čekam svoju noć da se oslobodim okova.
Zovem se more i šutim kao mrtvo.
Tvrđe sam od kamena, mračnije od neba.

Jure Franičević Pločar

MOLITVA ZA MOJU UVALU

Osim toga, o Gospode, ne tražim od tebe ništa,
no samo pedalj žala i mlaz sunca za moja iskasapljena uda
i modri, duboki procijep na razmeđu našeg grobišta
da s tvojim morem budem uvijek i svuda.

Da s tvojim morem skinem prolaznost sa svih stvari,
da svi: mrtvi i živi pozdrave u meni istinskog sapatnika i druga,
da svi grebeni u uvali postanu tvoji oltari
gdje će se vječno moliti sunce, vjetar i tuga.

Ante Cettineo

ULAZIM U MORE

Ulazim u more ko što idem u te
i tek što ne kličem i tek što ne plačem.
Klanjam se duboko ko ljepšem i jačem,
raskriljenih ruku cjelivam mu skute.

Zaklopljenih vjeđa ronim polutmine
provlačeć se vrevom božanstvenih uda.
Bacam se svim bićem u sunovrat čuda
da mi utopljenih sto sunaca sine.

Kako su u hipu planula vremena?
Je li suton bio? Ili je tek zora?
Zar ti jedino si ostala od mora?

Ili je tek more ostalo od tebe,
naletima vala opjevana pjena,
dokle u dubini moj se gubi greben.

Zvonimir Mrkonjić

MJESTO

vratite se moru
i ljubite spokojno

što ondje znače
vaše slane suze
do uspomene
ljubavi
na mjesto
gdje je bila
sretna

Ana Horvat

PJENI SE MORE

Uzdišu vali
- Pjeni se more -
Pred njim smo mali
- Pjeni se more -
Pljuskanjem budi
Čežnje i žudi
Godina ludih
- Pjeni se more.

Što me to boli?
- Pjeni se more -
Da l' me još voli?
- Pjeni se more –
Sve što imadoh
Ljubavi dadoh,
Poražen padoh
- Pjeni se more.

Dobriša Cesarić

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu,
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram: moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti

Vesna Parun

POD VISOM

Pod južnim stijenama Visa more stenje
Ko ukleta duša što je vrijeme steže;
Upinje se danju uteć iz te mreže,
A obnoć rasipa lunarno prstenje.

Pod stranama južnim uglazbljujuć hridi,
Uz koncertnu pjenu more kamen glođe;
U nju se uklapa sve što bi i prođe,
U njoj se zna vidjet i što se ne vidi.

Na jugu, pod Visom, more sja u pjeni
Što zaosta nakon svemoćnih oluja,
Zarobljena, nijema - kristal izgubljeni!

Na stranama južnim sve mre, sve se rodi,
I more i kamen - razdvaja ih struja,
Ista što pučinu otoku privodi.

Jakša Flamengo

Vijenac 540
Književnost
Antologija o moru Ane Horvat
Cvjetovi riječi
Ljerka Car Matutinović
13. studenoga 2014. Književnost

Antologija Ane Horvat odabrani su cvjetovi riječi (anthos+logos!) obuhvata 662 stranice u monumentalnom vremenskom trajanju u kojem je sastavljačica ili antologičarka obuhvatila gotovo cijelu hrvatsku književnost, počevši od godine 1434, kada djeluje Ivan Česmički, pa do najmlađe pjesnikinje Marije Certa.

Samo primjera radi istaknut ću pjesničko ime koje znamo pod imenom: Tadija i čudesnu pjesmu Veličanstvo mora, koja je i do danas sačuvala svježinu i Tadijin ironijski način komuniciranja: „Sedam dječaka u košuljama zelenim, / Prestaše da osluškuju šumorenje mora / Da bi čuli glas učiteljice koja zna sve / O moru: i kako se talasa, i kako se pjeni / A nije u nedoumici, kao ja koji sjedim / na bliskoj klupi u zavjetarju i ne znam, / Premda su mi usta otvorena, kazati / Ni riječi pred veličanstvom mora, / Pred modrim šumorom vječnosti.“

Doista, pred antologičarkom Anom Horvat bio je zahtjevan zadatak pronaći nadahnute pjesme o moru, otevši ih fenomenu prolaznosti u lijepom i poštovanja dostojnu slijedu godina (1434–1982). Svojevrsna hrestomatija mogla bi se koristiti i u obrazovnim, edukativnim centrima, posebno danas kad smo okruženi globalnim i konzumentskim tendencijama koje nam nameću profitersko koristoljublje, zatvarajući i oči i uši pred sve jačim naletom tuđica, posebno anglizama kao što su šop, šoping i lajkati. (Posljednju „izmišljotinu“, lajkati, koja je gotovo nasilno zamijenila našu lijepu riječ svidjeti se, trebalo bi spaliti na lomači zaborava). Mlade bi generacije, a i odrasli, mogli obogatiti svoj rječnik i izraz čitanjem stihova u antologiji More mora. Ta sintagma zvuči simbolički otkrivajući svu dubinu i raskoš odabranih pjesama, gotovo nemjerljivu univerzalnost. Osebujna, tjeskobna pjesma Nikole Milićevića Gorko more upravo je na tom tragu: „Kada gorčina prilegne odasvud / široka gorka voda, / šta da poduzme čovjek, / šta da poduzme čovjek / kud da pliva / gorak / u gorkome moru?“

Vrsni pjesnik (kojeg već pomalo zaboravljaju!), začudni Jure Kaštelan, zapisao je: „Lako je moru biti more. I nebu blistati. I livadi cvasti. / Ti si nošen morem nosio more ljubavi“ (Konjic bez konjika). Tako poetski i ljudski raste i ova antologija donoseći nam tugu i tjeskobu prolaznosti, ali i radost života i užitak stvaranja. Posebnost ove stihozbirke zanimljiv je podatak da su se u njoj ravnopravno našli koncizni, lapidarni haiku-stihovi koji s esencijalna dva, tri stiha kazuju sve. Duhoviti Pajo Kanižaj to potvrđuje: „Kamen po kamen / bacali po plićaku, / Ukrali more!“ (Krađa), „Zadnji se redak / Utopio u moru“ (Morski haiku). Pjesnik, književni kritičar i esejist Zvonimir Mrkonjić napisao je za More mora studiozan pogovor More u čistopisu.

Za sam kraj citiram autoricu: „Ovaj izbor pjesama hrvatskih pjesnika o moru posvećujem Jadranu.“


Kolo 4, 2014.
Kritika
Lada Žigo
More u svojoj sveznačnosti i neukrotivosti
(Ana Horvat: More mora (hrvatski pjesnici o moru), Naklada Đuretić, Zagreb, 2014.)

More (voda), ta vječna, neiscrpna tema, uvijek je izbjegavalo definicijama i davalo bezgraničnu slobodu filozofima, pjesnicima, prozaicima i pustolovima da zaranjaju u njegova značenja i tajne. Prostor vode je golem, a njezino je vrijeme bezgranično – stoga je već u prvoj filozofskoj školi starih Grka (Miletskoj školi) voda dobila i metafizički status (Tales je smatra prapočelom sviju stvari, sve je poteklo od vode, što dokazuje vlažnost svih sjemenki na zemlji). I Empedoklo je smatra jednim od praelemenata (uz zemlju, vatru, zrak) koji u zajedničkom vrtlogu stvaraju neslogu (Mržnju), a u zajedničkom skladu kozmičku ravnotežu (Ljubav). Osim filozofskog poimanja vode, postoji i dubinsko doživljavanje vode, preplitanje vodenih mijena s mijenama duše, istraživanje esencije vode, odnosno poistovjećivanje nepredvidivosti vode sa samom biti ljudske egzistencije.

Prvi je Ivan Gundulić opjevao more kao metaforu života: »Ah, nije život ljucki drugo / neg smućeno jedno more, / neg plav jedna, ku udugo / biju vali kako gore; / i sred ovijeh netom tmina / čo’ek se rodi, mrijet počina.« I mnogi će pjesnici poslije njega samoživost mora uspoređivati s mnogobrojnim stanjima ljudske duše, od oluje do bonace, od silovitosti do pomirljivosti, pa će motrenje mora (ili stapanje bića s morem na pučini) u čitavoj povijesti hrvatske književnosti ostati jednim od najučestalijih pjesničkih i duševnih stanja, »vječnih« tema koje potiru svaku podjelu na »staromodno« i »novo«. Kod brojnih pjesnika u ovoj antologiji prisutno je more, prije svega, kao simbol neuhvatljiva i prevrtljiva života, pa tako, npr. Enerika Bijač pjeva: »Ovo more što preda mnom blista u bezbroj / izlomljenih ploha, u nemir koji oživljava glatku / površinu – ukriženi je govor svjetla i tame. / Ovo more što se miče, ljulja, uranja, izranja... nestaje / i nastaje – život je sam. U biseru, u školjki slika / sa izvora sačuvana. I jedna i druga strana, i kretanja što / naprijed vuče u pravi naš zavićaj. / naprijed – natrag. Natrag – Naprijed. Čovjekov zavičaj u / svemiru.«

Opsežna antologija Ane Horvat More mora (Naklada Đuretić, Zagreb, 2014.), u kojoj su sakupljene pjesme o moru od naših latinista do suvremenih pjesnika, još je je jedan dokaz da je ova autorica (inače i pjesnikinja i prozaistica) vjerna sakupljačica tekstova u našoj književnosti koje nastoji objediniti jednom temom. Njezina antologija pjesama Subića sakuplja pjesme hrvatskih pjesnika posvećene životinjama, a antologija Stablopis panorama je naše poezije o drveću. Ana Horvat, romantičarski zanesena prirodom (velike su njezine zasluge za očuvanje prava životinja), dokazuje svojim radom da se povijest književnosti, s obzirom na »vječne« teme, može čitati i unatrag.

U naših latinista i renesansnih pjesnika more se uglavnom tretiralo kao misteriozno, nepoznato mjesto, kao nespoznatljiva viša sila što buči, huči, pjeni, prijeti, a koju čovjek, kao izopćenik iz njezina praelementa, uzaludno pokušava ukrotiti. More je u naših starih pjesnika opasno, valovi hrupe, lađe se dižu i ruše, na pučini se sudaraju valovi i vjetrovi, oluje dobivaju gotovo kozmičke razmjere, nerijetko je bijes mora povezan s gnjevom bogova, a katkada se doziva i kršćanski Bog upomoć da umiri mornarima pute. Petar Hektorović u moru vidi strahotnu nepredvidivost, pa pjeva: »S oštrinom grbini uzmutiše more, / pak bura zapini, dvignuv se sa gore. / Vode ne umihu komu posluh dati, / istom se počnihu put neba penjati«.

Bliži dodir čovjeka i vode opjevat će Stanko Vraz: »Mornar kune iste sunčne luče, / Kad na moru brod svoj’ vidi stati; / A kad počme vjetar ga njihati, / Opoji se, zapjeva, zahuče«. Umjesto prijašnjih brzih jedara i vesala, natezanja konopa u epskim borbama sa samoživom olujom, Vraz daje malo mirniju pustolovnu sliku mora, iako i dalje zvižde vihori i huče bure, no morem se ipak dade proći, ono ne skriva u sebi više srdžbe bogova, nego samo mijene prirode na koje mornar može odgovoriti mirnim slutnjama.

Čovjek i more sprijateljuju se u Petra Preradovića: »Plovi, plovi, moja lađo, / U koj’ godijer kraj; / Ja ti cilja još ne nađoh, / Sama cilj si daj!« More više nije transcedentna sila, nego je rasprostrt prostor plovidbe i čovjek sada pokazuje i moć da ovlada njime. Lađa više nije klimavi teret u burnome moru, ona je posrednik između mornara i sinje vode, a čovjek se u toj vodi održava jer se ufa da će njezino raspoloženje pratiti mornarevo.

Da je more moguće pridobiti ako mu čovjek sasvim preda dušu i vjeru pokazuje Hugo Badalić: »Tiha večer ponad mora blaga krila širi, / A od mora svježi vjetrić polagano piri, / Pučina se kano staklo preda mnome stere, / Ajde amo, dobro momče, mladi gondoljere«. Misija je ljudskog bića, dakle, pobijediti strah od mora, izoštriti vjeru u njegovu pitomost, izručiti mu se do kraja i umjesto neizvjesne plovidbe, ploviti u druželjubivoj igri s njime.

Još dobrohotniji doživljaj mora opjevat će Silvije Strahimir Kranjčević: »Tiho leži, tiho, more moje drago, / Ko sanjarska duša djevojčice rujne, / A ni ćuha nema da ga ljubne blago, / Da laganim daškom preko njega strujne... / Ne znam što je ovdje tako slatko meni / Ozarena oka gledat niz pučinu, / Srebrnu i žarku u sutonskoj sjeni, / Ronit joj u boje, pjege i dubinu...« Pučina se javlja kao idilično prostranstvo, kao mjesto spokoja, lirske samoće, kao duhovna izolacija od svih bremena na kopnu. Pučina, na kojoj se čovjek stapa s prostorom bez međa, blješti površinskom ljepotom i mistikom dubina; ona je prije svega dar oku, mjesto motrenja i dubokog meditativnog mira. Riječ je o lirskoj odi širini što graniči s beskonačnim, širini u kojoj biće preispituje granice vlastitog bića.

Dragutin Domjanić katkada će u stihovima izraziti bajkoviti doživljaj mora, obilježiti ga kao mjesto tajanstvenosti koje razbuđuje ljudsku maštu: »Modrih dubina stakleni dvori / Dveri rastvoriše – odaje sjajne, / Koraljne usne cvjetaju tamo, / Oči te pozivlju hladne i tajne«.

Bezbrojni su lirski opisi mora, preplitanje lelujavih dojmova i morskih mijena, umrežavanje misli i emocija kojima se pokušava prodrijeti u taj zadivljujući iskon. More je i metafora ljudske nutrine – sve nijanse njegova raspoloženja slične su nijansama ljudske duhovnosti koja se također preoblikuje ovisno o vanjskim trzajima, kao što more mijenjaju povjetarci, bure ili kiše. Vladimir Nazor tako pjeva: »Jedno noćno more, koje ne zna za san, / Muči se i stenje na dnu moje biti. / Uvijek, i dan kad me raji sunčan, jasan, / Čujem kako plače neke crne liti. / Uvijek, i kad radost začas mi se javi, / Čujem kako vodu olovnu mi liva / U dubljine duše, pa ih skrite plavi, / I sve jače šumi, i sve teže biva«.

Veoma lirične, sanjarske slike mora koje izaziva blage titraje duše dat će Tin Ujević: »Digao se miris od vala / kud god je vjetar dunuo, / i prigušen ćuh sa žala / sanjar je osluhnuo./ Govori vjetar u more / i čuju ga delfini, / čuju ga preslatke gore / i plavet u pozadini«. Ali more nije samo kolijevka za zibanje slika i impresija, more je Ujeviću i misterij, gotovo svetost na koju čovjek može odgovoriti samo nijemim strahopoštovanjem: »More godi dušama gordima, / divljim akordima. / Ono grmi i tutnji, / a svijet ga sluša / u pobožnoj šutnji / i bojazni duša«.

Religiozni doživljaj mora, njegovu božansku oduhovljenost, dat će npr. Ante Cettineo: »Ovdje sam, o Gospode, bio odavno prije svoga rođenja / u zlatnom kljunu modrokosa na najvišoj pećini. / Ovdje ću i poslije svoje smrti ostati u jednoj istini: / u obnavljanju tvog vječnog cvjetanja i zrenja«. Vječnost vode dokaz je i božje vječnosti – to je još jedan od ontoloških pristupa moru kojem se subjekt može samo diviti, jer ne može na nj bilo kavom voljom utjecati. No, more može biti i krajnje dobrohotno, zaštitnički raspoloženo prema svemu što se u njemu nađe, kao u Dobriše Cesarića: »Vedri se nebo. Sunce se rađa. / Plovi iz luke jedna lađa. / Jedna što dugo stajaše na doku, /Sva izbijena, s ranama na boku. / More, ko mati, vuče je na krilo. / Ljulja se, šapće: ništa nije bilo«.

Dvostruka je narav morskoga prostranstva – ona je i užas (zagubljenje u prostoru), ali i ljepota (potpuno predavanje prostoru), no širina mora ne mora uvijek voditi spoznaji ljepote beskraja, ona može taložiti melankoliju te se na koncu poistovijetiti s ništavilom. Frano Alfirević tako pjeva o moru: »Valove sanjam, kraj kojih zaboravih godine, varljive žene, / dubina sunca u krvi, što zanosi teže od vina, / čistoću nebesa, gdje su sve čežnje utopljene, / prazninu što opaja nad plavetnilom strašnih tišina«. More može asocirati i na smrt – zov morskih dubina može biti zov odlaska, nestajanja, kao u Jure Kaštelana: »Začarao sam more jednim pogledom i svuda me prati. / Jedno daleko tiho more ja sam vidio u snu / i ono me zove u svoje flore i faune, u svoje dubine, / u svoje predjele gdje je smrt blaga, dobra sestra«.

Simultanizam morskih mijena i mijena duše vrlo dojmljivo daje Vesna Parun: »Kad se more pomiče s kraja na kraj obzorja – to se / s njime pomičemo i mi, moja dušo, pokrita sivilom uspomena. / Kad more, zaogrnuto bijesom, ustaje iz šutljivih / grobnica predaka – to ustajemo s njime nevoljko i mi, / moja dušo, ledino u koju je zasijano zrno budućnosti. / More možda nestaje, ali ne umire. To valjda nestaje / i duša, ne znajući za čarobnu smrt koju je tek / okrznula okrajkom krila!« Vesna Parun piše jedne od najsuptilnijih stihova o moru koje zaranja u našu dušu kao što naša duša uranja u njega – u uzajamnom preispitivanju duše i mora ima samo taloženja bezbrojnih stanja bez konačna odgovora.

More je jedna od omiljenih tema haiku pjesnika što trostisima pokušavaju oslikati njegov mir, modrinu, dodir s nebom, let ptice. Tako Vladimir Devide zapisuje: »Modro nebo gore / odijeljeno bjelinom galeba / od modrog mora dolje«. Dubravko Ivančan piše: »More... / Sa horizonta / silaze valovi«. Slavica Čilaš zapaža: »Valovi... / raznose mjesečinu / po uvali«.

Izrazito misaon, filozofski pristup moru pokazuje Slavko Mihalić koji pokušava proniknuti u bit nedjeljivog prostora: »Posadio sam sebe na obalu mora, / nanio daleko gdje je sve u srebrnom pjenušanju / i ništa se ne dijeli, ni prostor ni vrijeme«. I Miroslav S. Mađer mentalno preispituje more koje zbunjuje krhkim dodirima kraja i beskraja što se zrcale na horizontu: »Površina mora je daleka duboka tišina / Površina mora je najtiša visina /Ima nestajanje kraja u koji se sve prepušta«. Filozofijsko-duhovno doživljavanje mora vidljivo je i u poeziji Vesne Krmpotić – more je panteistička vizija svijeta, cjelokupnost svega u bezimenosti: »U moru je more, i ništa nego more. / A ponegdje, more, / rascvjeta se u koralj, zgusne se u ribu, / stvrdne se u stijenu, ili izmisli / vlastito dno; / ili se stvori lađom, koja jedri / put nova, još neutonula kopna«.

Jakša Fiamengo samim naslovima pjesama obuhvaća brojna egszistencijalna i esencijalna značenja mora (»Noćno more«, »More u kamenu«, »Kuća na moru«, »Ovjera beskraja«...), dok Božica Jelušić opjevava kopneni pejsaž koji uokviruje more poslije ljetnog pljuska: »Po štipaljkama na terasi / kao po tipkama kiša tuče. / Krov titra. Žar se podneva gasi. / Prašnjav se gušter pod kamen vuče. / Mokrom je pređom sve opleteno. / Na stablu masline sja čvor do čvora. / Vrti se, zuji hitro vreteno / između krošnji, neba i mora«. Nespoznatljivost mora tjera Zvonimira Baloga na igru riječi, na verbalnu igru s morem, na utrku s njim: »More se razbacalo / se zabonacalo /udubilo u se u / svoju dubinu / plićilo se u / moju pličinu«.

Filozofski gledano, more je istost, samodovoljnost; more je i jedinstvo različitosti, voda je samostalni entitet u svemiru koji se mijenja i biva neovisno o čovjeku. Pjesnički kazano, nema stanja u koje nas more ne uvlači, od straha, tuge, sjete (kada prostranstvo prijeti sigurnosti bića), spokoja (u haiku pjesnika) do radosti, usklika (more kao izvor života). Sveznačnost mora možda je najbolje zaokružiti stihovima Jure Franičevića Pločara: »Ovo more u grlu naših nada / u očima svjetlosti / ovo more / ovo more, ovaj lahor dobrote / čehulja radosti iznad litica / ovo more / ovo oplovljeno more, dobrostivo, darežljivo / ovo prokleto more, okađeno, nesmiljeno, osamljeno / ovo more mornarima oteto / ovo more na križu vjetrova između maslina i uljanica«.